MIHAELA KOREN učiteljica je u Osnovnoj školi Dobriše Cesarića u Zagrebu koja je svojim radom toliko oduševila svoje učenike i njihove roditelje da su joj odlučili zahvaliti putem jumbo plakata.

"Znate li gdje radi najbolja učiteljica u gradu? U 4. A OŠ Dobriše Cesarića!!!" vrišti s dva plakata koji su postavljeni u blizini osnovne škole.

Popričali smo s Mihaelom i provjerili po čemu se to ona razlikuje od svojih kolega te čime je to toliko oduševila svoje učenike. Ova učiteljica razredne nastave s pojačanim programom iz matematike objasnila nam je da u Osnovnoj školi Dobriše Cesarića radi već 13 godina te da iza sebe ima raznoliko radno iskustvo jer je radila i kao nastavnica matematike, zatim kao učiteljica u produljenom boravku, a već osam godina je učiteljica razrednica. 

"Smatram da se ne razlikujem puno od kolegica i kolega s kojima radim jer s ponosom mogu reći da sam okružena ljudima koji kvalitetno i s ljubavlju rade svoj posao. Ono što me trenutno izdvaja iz te skupine su roditelji koji prepoznaju moj trud i ljubav, a istovremeno su maštoviti, originalni i poduzetni, baš poput njihove djece koju imam u razredu, te su svoju zahvalnost odlučili javno obznaniti putem jumbo plakata", objašnjava skromno Mihaela za Index. 

"Kao učiteljica smatram da zaista nije potrebno davati poklone učiteljima za posao koji ionako trebaju raditi. S druge strane, kao majka dvoje djece, razumijem potrebu roditelja da izraze svoju zahvalnost, posebice onom učitelju koji je, osim onoga što je morao naučiti dijete, dao puno više. Pri tome mislim na ljubav, razumijevanje, utjehu, pomoć u rješavanju životnih situacija, riječi ohrabrenja i pohvale te mnoge druge stvari koje nisu dužni pružiti. Ova generacija djece i roditelja još od prvog razreda mi priređuje manja i veća iznenađenja tako da moram priznati da sam pretpostavljala da će me i ove godine iznenaditi, ali nešto ovako veliko kao javno iskazivanje priznanja i zahvalnosti  za trud nisam očekivala", kaže Mihaela i nastavlja: "Blago je reći da su me apsolutno šokirali svojim potezom, štoviše zato što mi, učitelji, sada pred kraj školske godine imamo najviše posla, a ovo iznenađenje stiglo je dva tjedna prije kraja."

Ona svoje učenike gleda kao drugu obitelj, a čini se da su upravo to prepoznali i učenici i njihovi roditelji.

"Osjećam se kao još jedan roditelj toj djeci, moj razred je moja druga obitelj. I ovi roditelji su toga svjesni. Stoga su baš sada odlučili objaviti plakat i poručiti mi da cijene sve što sam ove četiri godine pružila njihovoj djeci. Kasnije sam saznala da se ideja o plakatu rodila kada se nekolicina roditelja okupila na druženju te su razgovarali kako iznenaditi učiteljicu. Nije li divno kad se druže i roditelji, a ne samo djeca? Okruženi mnoštvom neprivlačnih plakata i reklama različitih trgovačkih lanaca, hrane, odjeće, obuće i ostalog odlučili su učiniti nešto zabavno, drugačije i pozitivno. A ono što me posebno zadivljuje je da me toliko dobro poznaju iako se privatno ne družimo te da su plakatom koji su sami dizajnirali u malo riječi, bez slike ili mog imena, rekli sve. Kao učiteljici važno mi je da svako dijete u mom razredu zna da je jedinstveno i u nečemu posebno te kao takvo vrijedno. Ovim plakatom roditelji su mi osvijestili da isto vrijedi i za mene. Hvala im na tome!" poručuje Mihaela.

"Smatram da dobro ozračje u učionici prije svega postižemo međusobnim poštivanjem. To znači da djeca moraju poštivati učitelja kao odraslu osobu koju treba slušati, ali s druge strane i učitelj treba poštivati svako dijete sa svim njegovim vrlinama i manama. U mom razredu dobar odnos između učiteljice i učenika zasniva se i na povjerenju. Radosna sam kad dijete kaže da sa mnom može o svemu razgovarati, povjeriti mi svoje probleme bez bojazni da za njih neću imati razumijevanja i reći da su to 'dječja posla'. Ono što se nama čini nevažno njima može biti jako važno. Učim ih da za svaki problem postoji rješenje, a najbolji put do njega je razgovor. Naravno da je u prvom razredu to izuzetno naporno, ali jednom kada ih naučimo kako se suočiti s različitim situacijama i riješiti ih, s vremenom će to sve uspješno raditi i sami", objašnjava.

"U osnovnom školstvu realni cilj svakog učenika je imati što bolje ocjene iz svih predmeta kako bi lakše upisali srednju školu. Veliki broj djece nakon završenog osmog razreda uopće ne zna što bi htjeli biti, stoga im upis u srednju školu diktira broj skupljenih bodova odnosno ocjena. Smatram da je to potpuno krivi pristup. Pravi cilj škole trebao bi biti upoznavanje samog sebe, otkrivanje svojih vrlina i svojih talenata koje nakon što su otkriveni treba marljivo razvijati. Kada dijete otkrije svoju vrijednost raste mu samopouzdanje i samopoštovanje. Potičući dijete da razvija svoje jače strane, a da se pritom ne uspoređuje s drugima, usmjeravamo ga prema budućem zanimanju. A to znači da će jednoga dana raditi posao koji voli i u kojem će biti dobar. Tako ćemo dobiti mnoštvo ljudi koji će predano i s ljubavlju raditi svoj posao. Baš poput mene. Kada bismo školstvo uspjeli okrenuti u tom smjeru, sigurna sam da bismo na svakom uglu mogli ugledati plakat s natpisom 'Znate li gdje radi najbolji/a … u gradu?'", zaključuje ova simpatična učiteljica koja je već nekoliko godina voditelj projekta Virtograd u suradnji s udrugom Put do uspjeha. Jedan od ciljeva tog projekta upravo je otkrivanje i razvoj talenta kod djece. 

Koliko je Mihaela posvećena svom radu i kako se odnosi prema svojim učenicima možda najbolje opisuje pjesma Svako je dijete vrijedno i posebno koju je izvelo šezdesetak učenika OŠ Dobriše Cesarića na kraju prošle školske godine. Pjesmu je napisala majka jedne djevojčice iz Mihaelinog razreda, Ivona Zgrabljić.