POVODOM smrti Nede Arnerić, u suradnji s YugoPapirom objavljujemo njezin intervju iz 1991. godine.

Srpanj 1991. godine: Ima već 25 godina otkako je prvi put zaigrala na filmu. San je snimila u 13. godini, odmah zatim Jutro i više nije stala. Igrala je na filmu, televiziji, u kazalištu, bez pauze. Nadobivala se i nagrada. U ovoj sezoni, jubilarnoj, najviše je igrala u kazalištu. 

"Kazalište je mjesto gdje se osjećam dobro, sigurno, ispunjava me do maksimuma, pogotovo vrijeme proba. Otkrila sam, posljednjih godina, da je rad na predstavi najljepši dio glumačkog poziva." 

Igrala je u Profesionalcu, u Zvezdara teatru, Fassbinderovom Žabaru Ateljea 212, uskočila umjesto Seke Sablić u Ženski orkestar, a za ulogu Grušenjke u Braći Karamazovima u zeničkom kazalištu dobila je nagradu Pozorišnih igara Bosne i Hercegovini.

- Ovo je zaista jubilarna godina, ali veliki sam protivnik slavljenja jubileja, pogotovo u ovom našem poslu. Mislim da treba raditi i šutjeti. Ako bih obilježila neki jubilej, osjećala bih se kao da idem u penziju, ili kao da je isteklo moje vrijeme, kao da više neću da radim. A osjećam da preda mnom tek stoji glumačka karijera (što naravno ne ovisi samo o meni). Sve se okrenulo. Konačno sam sazrela kao glumica, osjećam se sigurnom sa svakim tekstom u ruci, vladam situacijom, a ne ona mnome, tako da ne znam čemu obilježavanje jubileja.

• Posljednja, kazališna nagrada je možda znak...

- Ovo je 21. godina kako se održavaju Pozorišne igre Bosne i Hercegovine, a nigdje, u beogradskoj štampi nije ni crtica zapisana. Stvarno je tužno, stvarno je depresivno, svi smo se zatvorili. Kada su me pozvali da gostujem u Zenici, shvatila sam da mi je veoma bitno da odem u Bosnu, jer na taj način još spajam neke konce, obilazim kolege, gledam tuđe predstave, dobijem nagradu na njihovom festivalu. Sve me to veoma obraduje i vrati mi tračak nade da sve nije tako crno...

• Vratili ste se nedavno s puta.

- Bila sam u Istri, gdje se osjećam oduvijek kao kod kuće. I dalje se osjećam tako, ali čim sam mrdnula odatle, uhvatio me je neki paranoični strah. U Zagrebu sam se osjećala kao da sam ušla u tuđu baštu, kao da se moram skrivati, toliko je sve nacionalno zaraženo. A onda sam otišla na konferenciju za štampu svih hrvatskih stranaka koje nisu hadezeovske, a čiji je jedini cilj borba za mir. I tamo se isto rastužim. Govorili su neki pametni, fini ljudi, ali veoma ih je malo. U odnosu na njih Srbija ima nevjerojatno jaku opoziciju i demokraciju koja stvarno postoji. Sve me to boli, pogađa, osjećam koliko sam nemoćna, pa sam se ušutjela s tom svojom željom da opstanemo zajedno, da budemo zaista nekakvi Južni Slaveni. Ne moramo da se zovemo Jugoslavija, ako to nekome smeta, neka se skidaju i petokrake ako to nekom smeta, ali da ostanemo zajedno. A ne da se, na najnižem nivou, uz pucnjavu i bratoubilački rat razilazimo i rasprčkavamo.

• Jeste li u Zagrebu razgovarali s kolegama?

- Ne. Obišla sam samo prijatelje za koje znam da isto misle kao i ja. Imala sam strah i tremu da odem u kazališnu kavanu.

• Da se ne razočarate?

- Da. Došlo bi do dijaloga, vjerojatno, a ja nisam vična politiziranju. Možda će netko tko je veoma potkovan politički i povijesno, uspjeti da me uvjeri da sve ovako kako jeste treba i biti. Dopuštam i tu mogućnost. Ali voljela bih da se taj netko pojavi. Neki pokušavaju da za sadašnju situaciju pronalaze razloge u dubokoj povijesti, izvlače nešto iz 12. stoljeća. Što me se tiče 12. ili 19. stoljeće! Tiče me se samo ono u čemu sam rasla i s čim sam rasla. Nisam više neki zadrti Jugoslaven, ali kad cijelog života rasteš na cijelom ovom tlu, kad svuda imaš prijatelje, ne možeš se drugačije osjećati. Ja jesam dijete iz miješanog braka, što je za mene užasna riječ, ali ne vjerujem da to ima nekog utjecaja na moja razmišljanja.

• Na gorčinu u vašem glasu sigurno je utjecalo i ono što su vaše kolege iz Hrvatske i Slovenije napravile na Sterijinom pozorju.

- Mi glumci smo zaista imali slobodu. Da sam pisac, možda bih govorila drugačije. Ali vlast se za svih ovih 50 godina nije miješala u glumački posao, a sad se počela direktno miješati u kulturu. Onima na vlasti je veoma stalo da izvana izgleda kako imaju podršku ljudi koji se bave kulturom i zbog toga se dogodilo ono što se dogodilo, bar što se tiče moje braće Hrvata. Uostalom, bilo bi divno da je neko od njih nešto rekao. Ne mogu vjerovati da svih tih 90 ljudi misli da je opasno po život doći u najmiroljubiviji grad u Jugoslaviji, Novi Sad! Milena Zupančič je ipak došla, doduše privatno, ali je došla. Tako su trebali svi. Nije skupa karta do Novog Sada. Za mene je sramno da se nitko ne pojavi, da ne pošalje pisamce.

• Poslao je Pero Kvrgić.

- I Mani Gotovac, ali bolje je da ih nisu poslali. Lijepo je rekao Duško Kovačević: "Nije njih strah da dođu, nego ih je strah da se vrate u svoje sredine, jer bi doživjeli neugodnosti što su na neki način podržali jednu jugoslavensku manifestaciju."

• Prije nešto više od mjesec dana jedan vaš kolega mi je rekao da ne vjeruje da se u umjetnost može prenijeti sve što se događa na političkoj sceni Jugoslavije.

- Dugo nisam ni ja vjerovala... Sada je pravi trenutak da smo bar mi, umjetnici, iznad politike. Ne bismo smjeli ratovati preko kazališta i filma. Sjediti kod kuće je sramno. Znam da imam mnogo istomišljenika, trebalo bi osnovati jugoslavensku kazališnu trupu i putovati po Jugoslaviji, iako je to možda opasno po život, pa da vidimo dokle ćemo stići!

• Dolazi vrijeme pulskog festivala, ni on više nije jugoslavenski.

- Ne znam što žele napraviti. Da sam producent i da imam film, ne bih ga prijavila u Pulu. Zar poslije 40 godina da to naprave, da sklone jugoslavenski film iz Arene, a stave američki! Ne kažem, i taj festival je imao mana, kao i svi ostali, dijelile su se nagrade i po ključu, ali smo svi bili zajedno, svi smo igrali po cijeloj Jugoslaviji, nije se vodilo računa tko je čiji glumac, postojali smo samo kao kasta. Nitko iole pametan iz svijeta neće doći u ovu kaotičnu zemlju.

• Imali ste velike šanse da odete u svijet, a ostali ste ovdje. Je li vam sada, zbog ove situacije, krivo?

- Nije. Vezana sam za ovu zemlju, da nisam, ne bih sada ovoliko patila, nego bih se zatvorila u kuću, živjela svoj život, radila svoj posao i šutjela. Vezana sam za naš mentalitet, za gostoljubivost, srdačnost, otvorenost, za naša mala "murdarenja" koja na onom strogom Zapadu ne postoje. Za slobodu mišljenja, govora - govorim naravno kao glumica - tako da sam znala, iako sam bila mlada, da od moje svjetske karijere neće biti ništa. Jedva sam čekala razlog da se vratim u svoju opuštenu domovinu. I sada, da se dogodilo da sam ipak ostala u svijetu, vratila bih se kući, da pokušam pomoći koliko mogu.

• Mislite li da vas svijet ili daljina ne bi izmijenili?

- Ne vjerujem. Mislim da se čovjek izgrađuje do svoje 16. godine, a poslije se više ništa naročito ne mijenja, samo korigira. Ako si vezan za roditelje, prijatelje, ako si emotivac, ostaješ takav za cijeli život, bez obzira gdje živio i tko živio.

• Znači li to da ovi što vode uništavanje Jugoslavije, nikad nisu ni voljeli ovu zemlju?

- Vjerujem da je tako. Ali znam mnogo ljudi koji su je uvijek voljeli i kojima je sada veoma teško, ali, ili nemaju volje, ili nemaju snage, sredstava, podršku... Tako sjedimo u svojim uskim krugovima i patimo, a nikako da krenemo u akciju.

• Već šest godina imate svoju galeriju, poznatu po brojnim izložbama.

- Ružno je vrijeme, zlo vrijeme, vrijeme straha, mržnje... A mi, kao da se ništa ne događa, malo malo, pa neku izložbu otvorimo. Nekad me je sramota što se ljudi okupljaju da se provesele, kad tu, u blizini, ljudi sjede zaključani, s puškama u rukama i umiru od straha. A mi, izigravamo nonšalantni, svjetski život. Nije vrijeme za veselje.

Razgovarala: Vesna Marković (Nada, 1991.)