Foto: Press

NEOVISNO o tome jeste li glazbu počeli slušati osamdesetih, devedesetih ili dvijetisućitih, Neno Belan kao da je oduvijek bio to. Njegov nenametljivi, a opet sveprisutan pop rock oduševljava generacije slušatelja već dugi niz godina. Preciznije, trideset godina. 

Naime, upravo se ove godine obilježava 30 godina otkad su Neno Belan i Đavoli prvi puta osvojili scenu retro zvukom koji se izdvajao u masi novovalnih bendova koji tih osamdesetih harali rock scenom. 

I dok su mnogi njegovi suvremenici odavno napustili glazbu ili barem prestali biti relevantni, Belan se i dalje drži na vrhu top ljestvica o čemu dovoljno govori i podatak da je neki njegov singl gotovo svake godine na listi najpopularnijih.

Povodom koncerta koji će se ove subote održati u Domu sportova, sjeli smo i porazgovarali s Belanom o mnoštvu različitih tema.  

Ovo je zapravo prilično važan i znakovit koncert. Ne samo da proslavljate 30 godina karijere već se radi i o 30 godina od prvog albuma i od prvog koncerta s Đavolima. Kako ste osmislili koncert u Domu sportova? Postoje li neki posebni planovi?

Ovo je značajan koncert pa imamo taj "3 u 1" koncept. To će biti jedan vrlo poseban koncert i dali smo sve od sebe da to bude i jedan audio i vizualan doživljaj. Bit će to prilično dug koncert koji smo upravo zbog trajanja podijelili u tri dijela koja se direktno tiču 30 godišnjice od objave prvog albuma Đavola "Ljubav i moda" što znači da je to obilježavanje i 30 godina moje profesionalne karijere, a treći povod je 30 obljetnica našeg prvog i izuzetno važnog prvog zagrebačkog koncerta u Kulušiću.

Zašto je baš taj koncert u Zagrebu bio bitan?

Bio je to zapravo koncert koji je katapultirao našu karijeru. Od tog trenutka stvari su počele biti drugačije. Na kraju krajeva, Zagreb je i tada bio centar posla kao i danas, a na koncertu su se pojavili i tada svi eminentni ljudi iz showbusinessa onog doba. S posebnim naglaskom na tadašnjim rock kritičarima čije je pisanje tada nešto uistinu i značilo. To jest, barem je njihovo pisanje imalo veću težinu nego pisanje današnjih kritičara.

Uglavnom, bili su tamo pokojni Dražen Vrdoljak i Darko Glavan, predstavnici nekih izdavačkih kuća kao, primjerice, Siniša Škarica i mnogi drugi, ali i tada poznati glazbenici. Klub je bio pun, o koncertu se puno pisalo, a to nam je u konačnici otvorilo i mnoga vrata, ne samo u Hrvatskoj već i u ostalim dijelovima tadašnje države. Mi smo, zapravo, u vrlo kratkom roku ostvarili strelovit uspjeh i počeli smo svirati, kako se govori, "od Vardara do Triglava".

Na koji je način koncept koncerta utjecao na izbor gostiju?

A u pravilu ne posebno jer se koncert odnosi na cijelu karijeru pa smo pozvali sve koje smo mogli. No, budući da se prvi dio koncerta odnosi na prvi album, ono što smatram posebno zanimljivim jest da ćemo svirati na originalnim instrumentima na kojima je sviran i prvi album. Imao sam tu neku gitaru iz šezdesetih koju sam baš dao majstoru da popravi da bude spremna za koncert.

Vratit ćemo i odijela nalik onima koja smo tada nosili, a iza nas će biti i ogromni video zid na kojem će se prikazivati osam video snimaka za koje se pobrinuo eminentni osječki multimedijalni umjetnik Ivan Faktor čija djela vise u Muzeju suvremene umjetnosti i koji je mnogo puta izlagao u Europi i svijetu.

Originalni instrumenti su tu, ali hoće li se pojaviti i originalni instrumentalisti?

Nažalost, ne. Dosta ih je teško okupiti jer jedan živi u Africi, drugi je nešto bolestan pa nismo mogli to ostvariti, ali to neće biti problem jer imam uvježbani bend koji i inače svira pjesme s tog albuma.

Rekli ste da ste se 1986. s albumom "Ljubav i moda" službeno odlučili profesionalno baviti glazbom. Radi li se o svjesnoj odluci ili nečem što je u tom trenutku tek postalo izvedivo pa ste odlučili u potpunosti se upustiti u to?

Isključivo okolnosti. Mi smo i prije toga puno vježbali, nastupali u gomili većih i manjih klubova, mjesnim zajednicama i tako dalje, ali tada se baš stvorila kritična masa da u taj glazbeni dio možemo ući profesionalno i baviti se isključivo s tim. Prije tog trenutka nismo imali veći uspjeh van Splita.

Zapravo, sve se dogodilo baš kao što je Marijan Ban rekao u pjesmi "Osamdesete". Nosili smo te snimke Škarici, pa su nas odbijali, pa smo slali ponovno i tako. Tek smo krajem '85. dobili dozvolu za snimanje probnog singla koji je "Kucaj opet" koji je bio samo za radio postaje, a pojavio se i na televiziji, tada je i ljudima u industriji postalo jasno da se tu nešto događa i da postoji potencijal i da je vrijeme da snimimo prvi album.

Ja sam paralelno s tim studirao telekomunikacije i htio sam biti inženjer elektronike, no, kako su se tada prilično brzo počele događati i te promjene i potreba da obilazim gradove, morao sam odlučiti hoću li dalje studirati i završiti fakultet koji sam dogurao do zadnje godine ili se baviti glazbom. No, budući da sam vjerovao da mi se vjerojatno nikad neće ponoviti prilika da uspijem u glazbi, odlučio sam se za glazbu. Na veliki užas moje majke.

No, sada nakon 30 godina, njoj nije žao.

Velika većina mladih glazbenika danas isključivo bavljenje glazbom doživljava kao gotovo suludo hrabar potez pa su prisiljeni baviti se i nekim drugim poslovima. Je li tako bilo i sredinom osamdesetih, je li i tada to bio toliko lud potez?

Apsolutno. Nitko ti nije ništa garantirao. I tada je bilo puno imena koja zabljesnu i nestanu. Ja sam imao vjeru u to što rade, krenuo sam tim putem i mislio "nek bude što bude". I eto, trideset godina nakon toga, sviram u Domu sportova pa mislim da sam dobro odlučio.

Jeste li ikad bili prisiljeni raditi uz glazbenu karijeru?

Prije nego sam se profesionalno bavio glazbom, radio sam svašta. Doduše, i tada sam dosta svirao, ali od srednje sam škole neprestano radio. Budući da sam bio RTV mehaničar, od završetka srednje sam zarađivao za sebe popravljajući televizore.

Tijekom studiranja sam čak u jednom trenutku i prodao gitaru jer sam mislio da se neću baviti muzikom i da ću završiti fakultet, ali i tada bih preko ljeta svirao mandolinu u nekom bendu koji bi svirao dalmatinsku muziku.

No, nakon '86. više se nikad nisam bavio ničim osim glazbom, a ljubav prema elektronici i glazbi kasnije se sjedinila u studiju gdje se presijecaju moje dvije ljubavi.

Mnogim mladim glazbenicima jedno od rješenja je i neki od brojnih talent showova. No, to se u 99 od 100 slučajeva pokazuje kao nebitan potez jer pobjede i nestanu već s prvim singlom. Postoji li neka tajna vaše opstojnosti na sceni? Neki uzorak koji ste primijetili i koji biste voljeli prenijeti na nove naraštaje glazbenika?

Gledajte, nije poanta dobro otpjevati nečiju pjesmu nego imati dobru vlastitu pjesmu. Temelj trajnog uspjeh je autorski rad. Kažem trajnog jer možda je lako doći do nečeg, ali se jako teško održati. Bez obzira na sve, autorski rad je temelj. Svi ovi koje se pokušava umjetno stvoriti se ne održe. Njih industrija treba, ali na vrlo kratak rok i onda ih odbace i uzmu nekog novog. Čast iznimkama, ali Natali Dizdar samo potvrđuje pravilo.

Isto tako, bitan je i terenski rad. Mi smo svirali u svakoj rupi. Sve smo prošli.

Šezdesete često ističete kao period koji je najviše utjecao na vas, kako to da nikada niste preuzeli i onaj socijalno angažirani element?

Jednostavno se nisam našao u tome. Mislim da je ljubav vječna tema i da je smisao života. To je u krajnjoj liniji i najvažnija tema. Isto tako, znam da nisam dobar u socijalnoj tematici, a jesam u ljubavnoj. Dakle, mislim da ne bi imalo nikakvog smisla da ja odjednom počnem "ustajati protiv establishmenta". Ne bi mi ljudi vjerovali, a imam osjećaj da bi me to zaprljalo.

Politika se nikad nije našla u vašim pjesmama, ali vaše pjesme našle su na političkim skupovima. Kako to?

Nastupao sam i za lijeve i desne, ali uvijek sam se trudio da to ne bude u vidu nekog agitiranja. Ako netko iza toga stoji kao organizator, to je u redu. To mi je kao da me angažirao gazda nekog kluba.

Biste li odbili nastupiti za neku stranku?

Bih, ali ne radi same stranke već radi uvjeta. Ako je to koncert na kojem će se pojaviti čelnik neke stranke, onda to nikako ne dolazi u obzir. Isključivo ako je koncert organizirala neka stranka.

Nikad se niste priklonili ni novom valu, jeste li ikad imali poriv ući u te vode?

To je bilo prirodno jer mi smo se i okupili da revitaliziramo 50-e i 60-e. Marinko Biškić nam je još dvije godine prije prvog albuma predložio da bi mogli raditi te prepjeve poznatih pjesama, a on je bio i prvi pjevač u bendu, ali je zbog posla preselio u Zagreb pa sam se ja privremeno zadržao. I 30 godina kasnije "pjevam privremeno". Natječaj je otvoren.

Novi val vas nije uhvatio, ali u nedavnom razgovoru sa Sinišom Škaricom doznali smo da ste bili prilično važna figura u počecima jednog drugog glazbenog vala, onog dance glazbe na ovim prostorima. Naime, Škarica nam je otkrio da ste upravo vi čuli "Tek je 12 sati" i javili mu da će to biti veliki hit i da bi ga trebao popratiti.

Ne sjećam se, ali meni se čini da je to ipak bio Dino Dvornik koji je navodno i smislio i onaj poznati rif kad je jednom slučajno uletio u studio. Mislim da je on ipak bio važniji za to, ali ja sam stjecajem okolnosti imao u to vrijeme i, recimo to tako, jedan od prvih dance hitova na ovim prostorima "Sunny Day". Ona je klasična pop pjesma, ali ja sam je aranžirao u tom trendovskom ritmu.

Kako na tu dance fazu gledate danas, s odmakom?

Glazba je takva. Bilo je tu svega, i dobrog i lošeg. Ja to promatram u jednom povijesnom kontekstu i sve što se dogodilo, moralo se dogoditi. No, vidim da se ljudi i danas zabavljaju uz tu glazbu, tako da je očito da je tu postojala određena vrijednost.

Tijekom karijere koketirali ste s različitim stilovima i dosta eksperimentirali. No, otkad je započeo period s Fiumensima, čini se da postoji konstanta i da nema više eksperimentiranja. "Ziherašite" li?

Mislim da ne. Pazite, ja više ne moram napraviti niti jednu pjesmu. Imam u portfelju više od 150 pjesama i od tih pjesama izvodim četrdesetak. Dakle, nije imperativ raditi glazbu koja će se svidjeti publici, ali stvaramo onako kako želimo i volimo. Primjerice, kupim ukulele jer želim naučiti svirati taj instrument.

S druge strane, radim i pjesme za kazalište i tu sam se pronašao, a to mi daje i više prostora za eksperiment. Tako da, sve to zajedno daje mi dovoljno prostora da stvaram i rastem.

Što vam danas predstavlja pogonsko gorivo da nastavite stvarati?

Jako sam se našao u kazališnoj priči jer sam već dva mjuzikla radio, a u ljeto počinjemo s radom na trećem. Tu čak mogu dati i više oduška nego u vlastitoj karijeri jer u karijeri postoje određeni okviri koji ovdje ne postoje.

Naravno, bilo bi i glupo da Belan odjednom počne zvučat ko Rammstein. No, ako se to traži u predstavi, mogu to.

Gledajte, ja sam pop, odrastao sam na Beatlesima, a i ta se struktura nije značajno promijenila ni danas.

A postoje i super popularna "četiri akorda". Jeste li ih ikad sami koristili?

Da, "Rijeka snova" su upravo ta četiri akorda i to mi je jedan od najvećih hitova. Ali mislim da je besmisleno proučavati pjesme kroz te akorde. Bitna je emocija koja se prenosi. To jest, bitno je da je emocija originalna.

Vaša karijera, kao i mnoge druge, obilježena je usponima, padovima, raspadom i ponovnim okupljanjem benda, osnivanjem novog benda. Što ste i iz svega toga izvukli?

Naravno, bilo bi žalosno da nisam. Dakle, iako svaka karijera ima uzlaznu i silaznu putanju, neki su padovi izazvani vlastitom odgovornošću i greškama i to je ono na čemu sam najviše naučio.

Postoje i one druge situacije. Primjerice, Đavolima se to dogodilo početkom rata kada smo se razišli jer jednostavno nije bilo potrebe za našim veselim pjesmama o ljubavi i tada smo se prijateljski razišli. Nakon toga sam se preselio u Zagreb pa je ponovno bio uspjeh s prvim solo albumom nakon čega je uslijedio još jedan pad, ali posljednjih 10 godina s Fiumensima je dobar i nadam se da će tako i ostati.

Što pamtite kao najteži trenutak u vašoj karijeri?

Bilo je tamo negdje devedesetih kad sam baš pao, nije me bilo na televiziji, nitko me se nije sjetio i normalno da se čovjek u takvoj situaciji ne osjeća dobro.

Ali gledajte, čak i kad sam bio na dnu, znao sam da neće ostati tako i imao sam tu vjeru da će sve ponovno biti u redu. To je možda i ono što sam izvukao iz sebe i to je poruka mlađim kolegama. Uvijek u sebi moraš imati tu neku pozitivnu energiju, to neko ludilo koje te tjera dalje i u najtežim trenucima.

A i dobri su ti padovi ponekad jer naučite neke stvari i otvore se neka nova vrata.

U današnje vrijeme album je ponovno postao manje bitan i singlice su sve. Imate li uopće potrebu za nekim novim albumom ili su singlovi ono na čemu ćete se zadržati?

S Đavolima je uvijek postojao koncept. Imali bismo tih desetak pjesama i one bi bile dio neke jasne cjeline.

No, već tamo negdje početkom dvijetisućitih shvatio sam gdje to ide jer sam po horoskopu vodenjak pa imam tu neku vizionarsku crtu. Već je tada bilo jasno da će se s dolaskom interneta neke stvari u samom načinu konzumiranja glazbe promijeniti i odmah sam krenuo tim putem i već 15-ak godina izdajem singlove koji se tad kompiliraju u albume.

Moć singla je oduvijek bila velika. Daniel Popović je prije singla "Džuli" izbacio album koji se možda prodao u 15 tisuća primjeraka (što je tada bilo loše). Jugoton je tada izdao isti album, ali je na omotu pisalo da se gore nalazi i "Džuli" i tad je prodan u 900 tisuća primjeraka. Dakle, to dovoljno govori o snazi singla.

Klasični CD-i su stvar povijesti. Još sam prošle godine kupio laptop koji više ni nema CD-ROM. Zatvorio se krug i ponovno smo u vremenu Elvisa kad su singlovi sve.

No, ovo je zanimljivo pitanje jer svoje želje za klasičnim konceptualnim albumom ostvarujem kroz rad u kazalištu.

Vaše se ime gotovo svake godine nađe na ZAMP-ovoj listi najplaćenijih. Mediji dolaze s ciframa od preko 300 tisuća kuna. Je li to prenapuhano ili je parica zaista stvarno tako dobra?

Ja ne mogu govoriti javno o ciframa, ali ako otkrijete, svaka čast. Gledajte, ja mogu živjeti samo od autorstva, ali ne želim to. Volim biti na bini jer od toga mi nema većeg zadovoljstva. A i moj bend živi od glazbe tako da i zbog njih to radim. Godišnje imamo po osamdesetak koncerata i drago mi je zbog toga jer i oni imaju za sebe i svoje obitelji.

Što dalje? Strano tržište? Imali ste pokušaj ulaska na poljsko tržište, kako ta priča napreduje?

To je stalo, ali radi se o ideji mog prijatelja Zvonimira Zrilića koji je nekad bio član grupe Riva. On radi s Poljacima, naučio je jezik i palo mu je na pamet da prepjevamo na poljskom pa je on pjevao na matrice i pokušavamo to progurati tamo, ali ne bih išao s bombastičnim najavama jer nikad se ne zna što se može dogoditi.

A mislite li da biste kao jedan od hitmejkera s ovih prostora mogli ostvariti uspjeh i na stranom tržištu ili je vaša glazba prilagođena senzibilitetu ovih prostora?

Mislim da za takav uspjeh moraš i živjeti tamo. Isto tako, svaki jezik ima svoje zakonitosti koje, da bi uspio u tome, moraš poštivati. Morate "živjeti taj jezik" jer ti vam ljudi moraju povjerovati. Možeš imati čak i naglasak. Na kraju krajeva, imao ga je i Bob Marley, ali ljudi su mu vjerovali i to je ono što je najbitnije.