DANAS se svadbe mjere po broju uzvanika, vrsti menija i Instagram fotkama, ali prije sto godina u Žrnovnici sve je imalo drugačiju dinamiku. Vjenčanje se nije svodilo samo na ceremoniju, već na ritual koji je spajao cijelo selo - od djece koja su pratila svatove do susjeda koji su pred kuće iznosili najbolje što su imali.

Kako su izgledale svadbe u ovom splitskom zaleđu prije jednog stoljeća, detaljno je opisao pokojni mještanin Vinko Barbarić u tekstu Žrnovnica moga djetinjstva, a ono što se iz tog opisa otvara pred nama prava je mala vremenska kapsula: svadba s barjakom, otkupom nevjeste, “krivim curama”, konfeti-novcem i pucnjavom koja je označavala početak i kraj večere.

Svatovi na dvije adrese, pa pohod po mladu

Na dan pira nije bilo jedne zajedničke polazne točke: “Na dan pira bi se svatovi koje poziva momak skupili kod njegove kuće, curini kod njene kuće. Momkovi bi svatovi ujutro išli po mladu”, zapisuje Barbarić.

Dolazak po mladu imao je element igre i pregovaranja. Bio je to prvi “show” dana: “Neko je vrijeme bio običaj otkupa cure. Na vratima bi se vodili nekakvi pregovori, dovode se krive cure i sve tako.” Drugim riječima: prije nego bi se mlada pojavila, publika je dobivala komediju i tradicijski reality program - uživo, na kućnom pragu.

Zakuska prije crkve i barjak kao zvijezda povorke

Kad bi se “otkup” riješio, svatovi ne bi odmah jurili u crkvu. Prvo bi se kod mlade jelo i popilo: “Kod cure bi prvo bila nekakva zakuska, a onda bi svi svatovi išli u crkvu.” Povorka je imala svoj red i svoj simbol: “Na čelu kolone je išao barjaktar s bandirom (zastavom).” Bandira nije bila samo ukras - ona je bila status, čast i znak da selo toga dana pripada slavlju.

Nakon crkve, povratak nije bio tiha šetnja, nego pravi karneval: “Kad se vjenčanje obavi, ide su natrag u mlade i cijelim putem se prosipaju konfete i sitan novac.” U konistru (košaru) stavljalo se i ono što danas zvuči kao prizor iz filmskog kadra: “U konistru se još stavi i sirovo oguljeno janje s jabukom u ustima janjeta, a glava janjeta se provuće kroz kruh.” To je bio simbol obilja, gostoprimstva i želje za plodnošću - sve u jednom paketu.

Put do mladoženje uz dječju pratnju i “najfiniji i najstariji prošek”

Negdje predvečer svatovi bi se uputili kući mladoženje. Taj put bio je događaj za cijelo selo: “Na putu svatove prate djeca, a obično bi bila i neka svirka.” Poseban detalj pokazuje koliko je zajednica bila uključena u slavlje: “Susjedi i daljnja rodbina pored čijih se kuća prolazi iznose najfiniji i najstariji prošek.” Nema cateringa, nema švedskog stola - ali ima lokalnog, čuvanog, najboljeg što se ima. I svatovi se ne “poslužuju”, nego se o njima brine.

Kad bi povorka došla do mladoženjine kuće, slijedili su rituali koji su iz današnje perspektive posebno zanimljivi. Prvo mlada baca jabuku: “Kad dođu do mladoženjine kuće mlada baca jabuku koja je bila zabodena na vrh bandire preko krova.” Ta jabuka bila je simbol sreće i plodnosti, ali i svojevrsni “test” - hoće li preletjeti i što će to “značiti”.

A onda dolazi scena iz druge epohe: “Na pragu kuće bi mladu čekali svekar, svekrva i kušin (jastuk) na koji bi ona morala kleknuti i pitati proštenje u njih…”
Zatim, kako autor dodaje: “Oni joj naravno odmah oproste i ona ulazi u kuću.”

Pucanj za početak večere i pucanj da susjedi mogu ući

Večera nije počinjala uz zdravicu, nego uz pucanj. Doslovno: “U mladoženjinoj kući je večera, čiji se početak i kraj označava mačkulama (puca se).” Drugi pucanj bio je signal za cijelo selo: “Drugi pucanj je znak susjedima da mogu slobodno uči da piju, jedu i plešu do zore.” Drugim riječima - svadba nije bila zatvoreni event s pozivnicom. Bila je otvoreni prostor zajedništva.

Jedan detalj koji razbija stereotip o “strogoći” starih vremena: “Provjeravanja nevinosti poslije prve bračne noći nije bilo.” Ipak, autor napominje da su se o starim praksama pričale priče: “…da li je mlada objesila krvavi lancun na ponistru (prozor).”