U JEDNOJ riječkoj grupi osvanula je objava koja je mnogima probudila nostalgiju, ali i izazvala burnu raspravu. Naime, nepoznata autorica prisjetila se svog djetinjstva i odrastanja u doba bivše Jugoslavije, a mnogi su primijetili kako je razlika u odrastanju između današnje djece i danas odraslih ljudi zaista velika.

Njezinu objavu prenosimo u cijelosti. 

Crtići u 7:15 

"Rođena sam i odrasla sam u Rijeci. Pješačili smo do škole i vraćali se s prijateljima. Naše vrijeme večere je bilo u 7 sati. Crtići u 7.15... Jedenje u restoranu nikad se nije dogodilo. Jednostavno nije bilo ništa. Skinuo si školsku odjeću čim si došao kući i obukao svoju odjeću za igru. Morali smo napraviti domaću zadaću prije nego što su nam dopustili da se vani igramo. Večerali smo za stolom. 

Naš telefon za biranje stajao je na našem 'telefonskom stolu' u glavnom hodniku i imao je kabel u prilogu, tako da privatni razgovori nisu postojali. Televizori su imali samo nekoliko kanala. Zapravo 5! Zapravo smo morali pitati prije promjene kanala. 

Policajci i lopovi, žmurica, graničar... 

Igrali smo policajce i pljačkaše, skrivali i tražili, preskakali, graničar nasred ulice. Boravak u kući je bila kazna i jedino što smo znali o ‘dosadi’ je - ‘Bolje ti je da nađeš nešto za raditi prije nego što ti ja nađem!’ 

Jeli smo što je mama napravila za večeru ili ništa nismo jeli... Svi su bili dobrodošli a nitko nije izašao iz naše kuće gladan. Nije bilo vode u boci, pili smo iz slavine ili vrtnog crijeva vani (i svi su bili zdravi). 

Omiljena poslastica nam je bila kriška kruha s masti ponekad i sa margarinom i domaćim pekmezom od šljiva (bila je još ukusnija uz prijatelje). 

"Igrali smo se do mraka" 

Gledali smo crtiće subotom ujutro, i vozili bicikle satima, plivali u moru, hodali po šumama, livadama. Penjali na drveća, imali svoja skrovišta, jeli voće na granama. 

Nismo se ničega bojali. Igrali smo se do mraka... Zalazak sunca je bio naše vrijeme za povratak kući (a naši roditelji su uvijek znali gdje smo). Ako se netko posvađao, to je bilo i opet smo bili prijatelji tjedan dana kasnije, ako ne i prije. 

Dobra stara vremena 

Poštivali smo starije jer su sve naše tetke, ujaci, djedovi, bake, i najbolji prijatelji naših roditelja bili produžeci naših roditelja, a niste htjeli da vam govore roditeljima ako ste se loše ponašali! 

Ovo su bila dobra stara vremena. Toliko djece danas nikad neće znati kakav je osjećaj biti pravo dijete. Hvala ti Bože za to djetinjstvo. Dobra stara vremena. Možeš i podijeliti ako je ovo i tvoje djetinjstvo."