MIRELA Priselec Remi nekima je poznata kao reperica, pjevačica, tekstopiskinja, pjesnikinja i aktivistica, a njezin je glas više od dva desetljeća prisutan na glazbenoj sceni, baš kao i poruke i ideje koje promiče kroz svoju glazbu. Kao suosnivačica i frontmenica benda Elemental, postala je kroničarka generacije, artikulirajući njezine frustracije, nade i borbe s beskompromisnom iskrenošću.

Nakon 27 godina karijere obilježene unutar Elementala, Mirela Priselac Remi konačno izlazi pred publiku sama, prvim samostalnim singlom Sloboda koji ujedno najavljuje i prvi solo album. Naravno, samostalni materijal ne znači da Elemental više ne radi, štoviše, benda također uskoro izdaje novi album.

Galerija

O svom novom singlu rekla je: "Motivacija za pisanje pjesme bila mi je nježna i hranjiva varijanta slobode, da budem na 'ti' sa svojim tijelom, da njime gospodarim kako sama želim, da ga oslobodim. A tijelo je tek fizička manifestacija mog duha. U spotu sam odlučila obrijati kosu kao simboličan čin preuzimanja kontrole nad svojim 'ja'. Taj čin nije traumatski nego ljekovit, hranjiv, pobjedonosan i oslobađajući.

Pišući Slobodu razmišljala sam o ljubavi, mojoj kćeri i partneru, o svim slušateljima kojima moje pjesme nude svjetlo u mraku: pomalo terapeutski za mene samu, ali i za sve one kojima treba ispružena ruka. Sloboda za mene nije prazan pojam i floskula nego dokaz da stečena prava poštujem i njegujem, u ime moje mame, baka, tetki i prijateljica koje su slobodu izborile za nas koje je danas razvijamo kao zastavu. Ideja je da se uz pjesmu slušatelji zapitaju što Sloboda njima znači.

Nekad je to poriv da obučeš kratku suknju, staviš crveni ruž, da odeš na odmor, da zaplešeš kad te svi gledaju, da zagrliš svoju ljubav, da budeš ono čime te svemir nagradio – bez srama, bez susprezanja, svoj, svoja i slobodna".

No, u nastavku smo popričali i o mnogim drugim temama.

Što u ovoj fazi karijere za tebe kreativno predstavlja ideja "solo albuma"? Je li to prostor za drugačije priče, drugačiji zvuk ili jednostavno drugačiji način rada?

Počela sam ga komponirati i pisati kad sam se vratila sviranju gitare. Završila sam osnovnu muzičku za gitaru, ali to je bilo zbilja davno, pa sam htjela vidjeti da li tijelo doista ”pamti”. I pamtilo je. Ideja da te pjesme kompiliram u solo album rodila se kad sam shvatila da su pjesme koje radim drukčije od melodija koje komponiram za Elemental, a i da se naslanjaju na moju zbirku pjesama. U proces se uključio moj prijatelj Erol Zejnilović, gitarist i skladatelj, pa smo kostur za ostatak albuma napravili zajedno. Tu su se onda uključili Edi Cukerić, producent, Nenad Kovačić udaraljkaš i bubnjar i Ivan Arnold, multiinstrumentalist iz Istre.

Što ovaj solo materijal predstavlja u liričkom i tematskom smislu?

Teme su jednostavni, a veliki koncepti: pitanje Slobode, unutarnjeg mira, ljubavi, zaigranosti... Na početku sam ih smatrala malim, slikovitim vinjetama, ali kad im se pridružila muzika, osjetila sam da sam napipala svoj prostor unutar tih općih mjesta i da ih želim redefinirati svojim rakursom. Na primjer, svi mi imamo mišljenje i znamo što je sloboda – a ja sam svoju viziju odlučila proširiti kroz pjesmu. Moja vizija je hranjiva i oslobađajuća, i iz čvrste ženske perspektive.

Kakav je osjećaj prijeći iz "mi" u "ja" način rada? Pitam ovo jer okviri Elementala nikada te nisu sprječavali da bilo koju od pjesama učiniš "solo iskustvom".

Rad u Elementalu uvijek je bio kolektivan – sve ide kroz zajedničku sinergiju i to je ljepota benda. U solo radu, po prirodi stvari, odluke donosim sama i oslanjam se isključivo na instinkt i unutarnji glas. Nije stvar u većoj ili manjoj slobodi, nego u drugačijem procesu – bend ima svoju dinamiku, a solo rad otvara jedan intimniji prostor.

Tko su suradnici na novom albumu i što to znači stilski za ekipu koja se navikla na tvoj zvuk unutar grupe? Minimalizam, elektronika, akustika?

Erol Zejnilović, gitarist i kompozitor, Ivan Arnold, multiinstrumentalist, Nenad Kovačić, udaraljkaš i bubnjar, Edi Cukerić, producent, to je jezgra ekipe koja je ukucala srce u album. Miks i mastering radi Luka Tralić Shot. Što se tiče zvuka, bit će to poprilično veliki zaokret jer uopće ne repam, sve je otpjevano i odsvirano u singer/songwriter maniri. Žanrovski, uopće se time nisam opterećivala, samo sam radila pjesme prema instinktu.

Koji su uopće izazovi s Elementalom u ovoj fazi karijere? Na koje se načine održava svježina?

Mi si svakim novim albumom redefiniramo što za nas osobno znači ”Elemental zvuk”. Na ovom novom, otišli smo u bespuća sintesajzera, što je za nas prvi put. I tako, iznenađujući sebe, čuvamo tu malu iskru koja nas veže, jer Elemental je i skup prijatelja, a ne samo bend koji radi zajedno.

Koji je najponosniji "Elemental trenutak", a što je najveće žaljenje, ako ga ima?

Najponosniji trenutak mi je svakako Šalata 2023., kada smo obilježili 25 godina benda. Bila je to predivna večer, koncert koji je prošao glatko i za nas imao simboličku težinu – sukus svega što smo naučili i prošli na pozornicama regije. Što se žaljenja tiče, zapravo ga nemam. Sve što smo radili, pa i greške, bile su dio puta i donijele nas do ovdje. Radije gledam na to kao na iskustvo, a ne kao na žaljenje.

Dolazite iz hip-hop krugova gdje oduvijek postoji određeni zazor prema mainstreamu. I koliko god s vremenom shvatiš da je to infantilno, dio tebe uvijek ima potrebu to opravdati. Elemental je neupitno mainstream i to je odlična stvar, ali sa sobom donosi i teret očekivanja. Kako balansirate između mainstreama i potrebe za održavanjem beskompromisnog pristupa stvaranju?

Mainstream za nas nikada nije bio pritisak, nego odgovornost. Neka očekivanja itekako vrijedi nositi – ona nas podsjećaju da moramo biti svjesni onoga što radimo i dati najbolje od sebe. Naši fanovi su nam ogromna inspiracija i želim da se oni ponose nama, kao što se mi ponosimo njima. Velik dio naše publike čine žene, i svjesni smo koliko je važno da im damo sadržaj u kojem se mogu prepoznati i koji ih neće iznevjeriti. Zato nam površnost nikada nije bila opcija – možda nekad previše razmišljamo, ali vjerujem da je upravo to naša snaga.

Koja je, po tvom mišljenju, temeljna uloga umjetnika u društvu koje je često podijeljeno na bezbroj načina? Je li to tješiti, izazivati, dokumentirati ili sve navedeno?

Vjerujem da umjetnost može imati puno uloga – nekad je dovoljno da utješi, nekad da isprovocira, a nekad da jednostavno dokumentira trenutak. Sve su te uloge jednako vrijedne. Moj osobni put je angažiranost – meni je važno da između redaka postoji značenje i da kroz muziku reagiram na svijet oko sebe. Ali isto tako cijenim i umjetnost koja bira tišinu, jednostavnost ili odmak, jer i to nosi poruku. Puno se može reći i tišinom, pauzom, simplifikacijom  – ali to nije moj put.

Cijeli svoj odrasli život provela si kao "javna osoba". Koja je najveća zabluda koju ljudi imaju o tebi?

Ja sam glasna, volim analizirati i propitivati ideje, volim raspravljati – i to se ponekad pogrešno percipira kao arogancija. U stvarnosti, iza toga stoji znatiželja i želja da razumijem svijet. Možda je nekima to neobično jer nisu navikli na takav tip energije kod žena, ali sretna sam što se društvo mijenja i što danas ima puno više prostora za različitosti nego prije...

Borba za ženska prava ne prestaje biti relevantna. Štoviše, s obzirom na "manosferska" i slična kretanja u društvu, čini se da prolazimo kroz fazu kada je o tim temama bitnije pričati nego ikad prije. Kako gledaš na sve to i postaje li iz godine u godinu sve teže vraćati se na ovu temu?

Govorenje o ženskim, a šire i o ljudskim pravima, dio je mog svakodnevnog života. Žena sam, imam mikrofon u ruci i prirodno je da govorim o ravnopravnosti i o odnosima među ljudima. Uvijek se kaže: piši o onome što poznaješ – a ja kroz vlastito iskustvo i promatranje društva nastojim progovoriti o temama koje smatram važnima. Nije mi teško vraćati se tim pitanjima, naprotiv – veseli me tražiti nove načine i nove perspektive kako bih ideje o ravnopravnosti i slobodi približila ljudima.

Aktivizam sa sobom donosi i gomilu problema i zabrana. Koja je osobna i profesionalna cijeni tvog aktivizma?

Aktivizam uvijek nosi i određenu cijenu, ali to je nešto što svatko tko se odluči govoriti naglas mora biti spreman prihvatiti. Kritiku doživljavam kao dio tog puta – kad dolazi od ljudi koji stoje iza svojih riječi, rado je poslušam i uzmem u obzir. Ono što dolazi iz anonimnosti i zlonamjere, jednostavno ne uzimam k sebi, jer vjerujem da pravi dijalog počinje s iskrenošću i otvorenošću.

U cijeloj regiji imamo val zabrana festivala i koncerata, prosvjeda i slučajeva izvođača koji bojkotiraju festivali zbog umiješanosti politike. Čini se da je bitnije nego ikada prije progovarati o svemu tome. Kako gledaš na trenutačno stanje i treba li se još aktivnije boriti za umjetnost u ovakvom okruženju?

Umjetnost u svom najboljem obliku dira emocije – a emocije mogu probuditi i snagu i nježnost, i vatru i smirenost. Ta energija može biti razorna, ali može biti i stvaralačka. Za mene je ključ da umjetnost usmjeri tu unutarnju vatru u nešto što oplemenjuje i gradi, a ne u nešto što ruši. Upravo zato mislim da je važno da se za umjetnost borimo – jer ona ima moć otvarati oči, ali i liječiti.

U ovoj fazi lako je steći dojam da je besmisleno komunicirati s ljudima koji su zapeli u 1991. i da svi uglavnom "propovijedaju preobraćenicima". Čime mjeriš uspjeh svog aktivizma?

Za mene je uspjeh kada uspijem makar jednu osobu potaknuti da zastane i promisli o nekoj temi iz drugačijeg kuta. Ako se dogodi taj mali pomak u razmišljanju, osjećam da je moja uloga ostvarena.

Kako je majčinstvo promijenilo tvoju perspektivu na rad i aktivizam? Čini li borbu za bolji svijet hitnijom?

Mislim da se bolji svijet itekako može graditi i u dječjem parku. Možda baš tamo i mora početi – od malih nogu. Učimo našu kćer da dijelimo, da budemo solidarni, da razgovaramo o osjećajima i da se zagrlimo kad nam je teško. Da smo svi jednaki ispod kože. Vrijeme će pokazati plodove tog pristupa, ali vjerujem da ljubav i poštovanje uvijek vode u dobrom smjeru.

Da možeš dati jedan savjet mladoj umjetnici koja želi koristiti svoju platformu za društvene promjene, ali se boji posljedica, što bi to bilo?

Rekla bih joj da se vodi onim kako živi. Ako je to iskreno, ljudi to uvijek prepoznaju. Autentičnost je najjača zaštita i najjača poruka. Ili kako kaže jedna dječja mudrost s igrališta: "Što govoriš, to postojiš."

Zbog svojih istupanja često se nađeš na udaru kritika i neki na to samo odmahnu rukom, ali neke od tih situacija dolaze s prtljagom i utječu na čovjeka puno intenzivnije. Kako brineš o sebi i održavaš mentalno i emocionalno zdravlje u takvim situacijama?

Imam sreću da sam okružena prijateljima koji mi žele dobro i koji mi iskreno kažu svoje mišljenje, čak i kad mi to nije lako čuti. Znam da dolazi iz dobronamjernog mjesta i zato to cijenim. Uz to, puno mi pomaže praksa joge i vježbe disanja – one mi daju balans i jasnoću, i u tijelu i u glavi.

A sad ću malo sjašiti s aktivizma da završimo u pozitivnije tonu. Izvan glazbe i književnosti, što te još strastveno zanima? Kako za tebe izgleda savršen, neradni dan?

Sjednemo na bicikle i vozimo se, vježbamo, pjevamo, bojimo, putujemo na male izlete. Sladoled. Piknik. Kavica. Uživancija. Ako pada kiša, slažemo puzzle, smijemo se. Samo neka je zdravlja.

Što za tebe danas znači "uspjeh"?

Za mene je uspjeh kad sam fokusirana, kad mirno spavam i kad se mogu pogledati u ogledalo i reći: 'Dobro je, tu si.' Naučila sam da uspjeh nije nužno materijalan – važniji su odnosi, iskustva i mir koji nosimo u sebi. Naravno, u svijetu u kojem živimo važno je da za svoj rad budemo pošteno plaćeni, ali moj uspjeh se nikada neće mjeriti samo bankovnim računom.

Kada gledaš novu generaciju umjetnica u balkanskoj regiji? Što ti daje nadu, a što te brine?

Volim slušati Machu Ravel, Ivu Živu, Dinu Jašari... Nova generacija umjetnica ima neku eteričnu opuštenost i spontanost koja pripada Gen Z-ju. Vjerujem u njih.