STEFAN ĐURIĆ, mnogima poznatiji kao Rasta, u posljednjih desetak godina karijere ostvario je ono što je mnogima prije i poslije njega bilo nezamislivo. Od statusa regionalne zvijezde i velikih koncerata u inozemstvu i na domaćem terenu, preko hitova koji su se nizali jedan za drugim i milijunskih pregleda na YouTubeu, pa sve do osnivanja vlastite izdavačke kuće pod čijim je krovom okupio brojne zvijezde koje bi ostvarivale jednak uspjeh.

S tim na umu, sasvim je razumljivo da Rasta zaslužuje ili barem ima razloga vjerovati da zaslužuje snimiti dokumentarac o svom životu i poslovnim uspjesima. 

Međutim, njegov dokumentarno-igrani mjuzikl 3211 nije dobar dokumentarac, a posebno nije dobar film. Ipak, dosta toga ovisi o vašim očekivanjima i pristupu, ali o tome ću na kraju teksta. 

Red Wikipedije...

Za početak, 3211 je u najboljem slučaju slabašan dokumentarac koji niti u jednom trenutku ne uspijeva prikazati razmjere Rastinog uspjeha, nego ga svodi na brojke na YouTubeu i rasprodanu klupsku svirku u Švicarskoj, gdje je "postalo jasno da je to to".

Doslovno svaki bezveznjak može se pohvaliti za njega impresivnim brojkama i dobrim koncertom, ali Rasta je puno više od toga, pa više i očekujete. Isto tako, Rasta ili autori filma možda vjeruju da su njegovi uspjesi općepoznata stvar koju ne treba posebno isticati, ali nisu. Iskreno, prije ovog filma nisam znao ništa o Rasti, a nakon što sam film odgledao, osjećam da ne znam puno više od onoga što možete pronaći na Wikipediji i toga da misli da je BMW bolji od Mercedesa. 

I zaista nemam ništa protiv toga da se glazbenici pošteno iskurče u vlastitim dokumentarcima. Štoviše, dokumentarci tome i služe, ali ako to već radiš, iskurči se kako treba. Nije dovoljno staviti napušenog lika u kožni naslonjač i dati mu da izgovara random crtice iz biografije. Podebljaj to nekim videom, animacijama, anegdotom, nečim, bilo čim. Izgledat će "skuplje". 

Rasta je punio beogradsku Arenu. MORA postojati neka snimka koja će pokazati kako to izgleda i što to znači. Je li itko snimao taj rasprodani švicarski koncert? Ubaci i to. Ako u više navrata ljudima daju do znanja da je Rasta "izgubio milijun, ali barem može zaraditi milijun" ili da vozi BMW, valjda je dio prostora zaslužilo i to kako je taj BMW zaradio.    

Osim toga, sve biografske crtice koje se pojavljuju filmu prilično su dosadne, a Rasta nije dobar storyteller, pa to ne zna začiniti kako spada. Rodio se u Prištini, preselio u Srebrenicu, a zatim i u Beograd, vodio je radijsku emisiju, počeo snimati autorsku glazbu i uspio. Sve je to super, ali to nije pretjerano zanimljivo jer nema puno sočnih detalja oko kojih je moguće izgraditi dovoljno interesantnu priču. 

...red Shawshank Redemptiona

E sad, ono čime autori pokušavaju riješiti problem činjenice da Rastina priča sama po sebi nije dovoljno zanimljiva je, sudeći prema filmu, jedina zaista zanimljiva stvar u njegovu životu - uhićenje. Naime, Đurića su sklepali zbog trave, oko čega se cijeli film i vrti (3211 je broj ćelije) i zbog čega je, na kraju krajeva, i proveo četiri mjeseca u istražnom zatvoru. 

Istina, trajanje boravka u istražnom zatvoru u filmu se nevješto prešućuje jer četiri mjeseca ne zvuči dovoljno dramatično. Činjenica jest da bi i tjedan dana lišavanja slobode zbog nečeg trivijalnog poput posjedovanja marihuane, barem na nekoj osobnoj razini, djelovalo kao sedam godina u Tibetu. Potpuno razumijem i to da je to objektivno velik događaj za Rastu, tim više jer u tom periodu nije vidio kćer. 

Nažalost, to iskustvo jednostavno nije dovoljno "filmično" i zato ga treba frizirati.

To je jasno i autorima koji se svim silama trude taj boravak prikazati kao nešto užasno teško i tragično, ali u tome podbacuju na svakom koraku jer više je nego očito da se Rasti u zatvoru nije dogodilo apsolutno ništa zanimljivo. Nitko nije ubijen, izboden niti pretučen, a i samo uhićenje nije neka neviđena nepravda, nego više rezultat besmislenog zakonskog tretmana marihuane. No to je pitanje kojim se autori ne bave. 

Četiri mjeseca u istražnom zatvoru nisu The Shawshank Redemption, ali svi se trude prikazati ih takvima dok Rasti paralelno očajnički žele dati "street cred". 

Nažalost, to rade na tako komičan način i posrnu već u uvodnoj sceni, u kojoj specijalci planiraju hvatanje repera na način kakav biste očekivali prilikom hvatanja Pabla Escobara. Svi su naoružani do zuba jer nikad ne znate što vas čeka kad krenete na lika s džointom. Možda je poanta bila da srpsku policiju prikažu kao gomilu kompletnih debila, ali više se čini kao da je želja bila prikazati Rastu kao opasnog igrača.

Oni ga uhite, pa on u slow motionu ulazi u jedan auto, pa u kombi, pa malo pjeva kako Beograd ima lijepe žene, pa neka random scena klinca koji pogine, pa onda slow motion u zatvoru. 

Neredi, torte i dobri čiča

Odjednom gledamo scene zatvorskih nereda koji se, ili nisu dogodili ili jesu, ali u Rastinoj glavi jesu (nije jasno o čemu se u toj sceni radi osim što izgleda dobro u slow motionu). Imamo i tog nekog neimenovanog "dobrog čiču" s kojim Rasta razvija nerazjašnjen prijateljski odnos, ali starac od samog početka kašlje, što prevedeno na filmski znači samo jedno - gotov je. I na iznenađenje apsolutno nikog - bude gotov.

Ne znamo je li starac plod mašte autora ili nešto što se zapravo dogodilo, ali djeluje kao da su ga izmislili samo zato da kod gledatelja izazove emociju jer dobri deda je očito dobar. I deda je. Ne znamo zašto je deda u zatvoru, ali pretpostavit ćemo da je zbog dobrote. 

Rasta u jednom trenutku nevoljko postaje i šef svoje ćelije jer šef je šef čak i kad ne želi šefovati, a Rasta je šef. Doduše, "šef ćelije" je nešto kao "razredni predsjednik", ali hej, poklonjenom šefovanju ne gledate u zube. 

Imamo u zatvoru i crnce jer... Amerika. 

Doduše, pravi "megacringe" dolazi u trenutku kad se u ćeliji pojavi nadrkani rmpalija koji od samog starta počinje maltretirati ostalu ekipu. Postaje očito da Rasta (jer je šef, vođa, uzor i novoizabrani upravitelj zatvora iz sjene) mora srediti ovu nepredviđenu situaciju. Ali kako? Autori ovdje serviraju obmanu svih obmana i isprva daju naslutiti kao da će ga Rasta i njegova "banda" izbosti na dvorištu, ali jok. Rasta probleme ne rješava nasiljem, nego ljubavlju, pa mu umjesto ubodnih rana pokloni - tortu. 

I svi žive sretno do kraja živ... Rastinog relativno kratkog boravka u istražnom zatvoru. 

U tom trenutku oči se same preokrenu u glavi i ispadnu iz lubanje, a gledatelju s pola mozga postane jasno da Rasta nije odslužio četiri mjeseca u istražnom zatvoru, nego četiri mjeseca najotrcanijih općih mjesta iz svih zatvorskih filmova ikad. 

Također postaje jasno da autorima nije stalo do toga da ispričaju nešto suvislo te da su istini odlučili poručiti jedno veliko "jebi se". Nakon torte smo svi bili spremni za veliki klimaks u kojem gledamo Rastu kako iz zatvora bježi kroz rupu koju je u ta četiri mjeseca žlicom iskopao i prikrivao plakatom Breskvice.

Probio bi se kroz kanalizacijsku cijev i dokopao slobode puzanjem kroz rijeku govana. Kamera bi se tada podigla iznad njega, a Rasta bi, pljuskom okupanog lica, pogledao prema nebu i zavapio: "Sloboda je neprocjenjiva."

Nažalost, autori nisu otišli "full Andy Dufresne" i Rasta jednog dana samo izađe zbog... razloga.  

I da ne zaboravim naglasiti. Svaki put kad postane jasno da nekako treba razbiti tu kombinaciju preuveličavanja zatvorske drame i prepričavanja najnezanimljivijih citata s Wikipedije, Rasta krene s pjesmom i onda gledamo nekoliko minuta spota za pjesme koje je Đurić napisao tijekom odsluženja kazne. 

Uglavnom, Rasta izađe iz zatvora... I završi u kućnom pritvoru. Nažalost, u kućnom pritvoru tada je bio i ostatak bivše Jugoslavije jer Đurić je kaznu odsluživao baš u vrijeme pandemije pa ni taj kućni pritvor nije baš nešto o čemu biste pisali pjesme. 

Naravno, Rasta je napisao pjesmu o kućnom pritvoru. 

Nakon epizode s kućnim pritvorom izdrobi još nešto o tome kako su zdravlje i sloboda najbitniji i to je to.  

Grozno, zabavno, grozno zabavno... 

Nakon svega što sam napisao, moram priznati još jedno - zabavio sam se. Ne zato što je ovo dobro jer nije. Ovo je loše na gotovo svakoj razini (osim tehničke jer film je odlično snimljen), ali u isto je vrijeme savršena nenamjerna komedija i još savršeniji prikaz iskrivljenog poimanja stvarnosti prosječnog balkanskog repera koji "živi opasan život". Ovaj film tako treba i doživjeti jer neki ljudi "žive u svom filmu", a mi smo, eto, pogledali Rastin film i taj film je super dramatičan.  

Osim toga, ciljana publika će vjerojatno biti zadovoljna jer o Stefanu Đuriću i dalje ne zna ništa, ali dobit će još malo sadržaja o Rasti i priliku da kupi sav "merch" vezan za film. Uvjeren sam i da će Rasta na ovome zaraditi jer savršeno je zapakirano za njegovu publiku. Nama autsajderima ovo je možda tragikomično, ali na neki bizaran način savršeno se uklapa u taj trap-folkerski spektakl. 

Na kraju dana, neke će možda brinuti to da se radi o friziranoj stvarnosti, ali većina očito vjeruje da je autentičnost precijenjena. Nakon što odgledate milijunti spot inače mirnih studenata i djece iz dobrostojećih obitelji kako veličaju krimi život ili s krimi životom povezan folklor, poziraju s oružjem i snimaju pjesme u kojima nabrajaju brendove, postane vam jasno da je to žanr za sebe. Žanr u kojem ne vrijede pravila iz stvarnog svijeta jer stvarnost jednostavno nije dovoljno zanimljiva. Možete to gledati i ovako, neki vole klasično hrvanje, ali daleko više ljudi uživa u kečerima. 

Ovo su kečeri. 

Ovisno o sposobnosti da odvojite stvarnost od fikcije i/ili kapacitetu za camp, neki će u ovome uživati zato što najiskrenije vjeruju da svi ti likovi žive to o čemu repaju, drugi zato što ih taj lažni cirkus zabavlja, treći zato što pjesme imaju legitimno zarazne refrene i vrhunsku produkciju, a nekima će sve to biti grozno iz istih ili sličnih razloga. 

Ne znam kojoj skupini pripadate niti mogu predvidjeti uspjeh ovog filma, ali puna dvorana pokazala je da interes itekako postoji i da Rasta jako dobro zna što njegovi fanovi žele. Grozno, zabavno ili grozno zabavno, totalno je nebitno ako donosi zaradu.