ANDRIJA VUJEVIĆ, mnogima poznatiji kao Vojko V, već je nekoliko godina vjerojatno najveće ime na domaćoj hip-hop sceni, a nakon brojnih hitova koje je ostvario kao dio Dječaka i Kiše metaka, započeo je sa solo radom i albumom prvijencem koji ga je podigao na potpuno novu razinu nakon čega je postao jedan od najpopularnijih izvođača u regiji.

Naravno, s uspješnim albumima dolaze i ogromna očekivanja od narednog albuma, ali kako stvari stoje, Vojko je samo nastavio nizati hitove, a njegov najnoviji singl Evo me opet oduševio je slušatelje savršenom kombinacijom svega zbog čega su ga i zavoljeli.   

Stoga smo s Vojkom prošli kroz gomilu pitanja o onome što mu se od uspješnog debija (iako bi Kuje i laseri tehnički bio prvi solo album) dogodilo u poslovnom, ali i u privatnom životu, a on je uspješno izbjegavao očite klikbejtove za naslov. No, uspjet ćemo nešto izvući. 

Kako napreduje rad na novom albumu?

Imam gotov album već neko vrijeme, ali imam više pjesama za koje bi mi bilo žao da nemaju spot. Da, mogao bih objaviti spotove za njih nakon što izbacim album, ali imam osjećaj da nikoga nije briga za spotove od već objavljenih pjesama. 

Na kraju krajeva, koncertne aktivnosti ne opadaju tako da se ne brinem previše kad ću ga točno objaviti.

Naziv albuma je još uvijek Dvojko?

Da, olakšanje je imati unaprijed imena na taj način. Smišljanje imena za album je dosadno.

Koja ti je bila osnovna želja ili misao vodilja vezano za novi album? Ponoviti uspjeh prethodnog albuma ili si se upuštao u eksperimente?

Kad sjednem raditi ne postoji osnovna želja ili misao vodilja, samo štrapam i štrapam i nadam se da će nešto od tog štrapanja valjati. Racionalni dio mozga uvijek vuče prema uspjehu, viewsima, domovima sportova itd, dok onaj drugi dio mozga vuče prema totalnoj destrukciji. Sukob te dvije strane je oduvijek prisutan u mom radu, tako će biti i na novom albumu.

Koje su razlike između rada na prvom i novom albumu?

Na radu na prvome albumu nije bilo nikakvog presinga jer sam skrivao od šire javnosti da radim na solo karijeri. Prvi album sam radio baš kao album i tek kad sam ga kompletirao sam u miru birao koje pjesme izbaciti kao singlove i kojim ih rasporedom plasirati. Drugi album sam krenuo raditi singl po singl jer sam vidio koliko to dobro paše mnogim mainstream izvođačima kojima je album kao koncept potpuno nebitan.

U tom sam se pothvatu malo pogubio jer sam tek naknadno shvatio da ako radiš singl po singl, svaka pjesma mora biti hit ili barem mora biti vrijedna ogromnih para koje idu u produkciju spotova. U toj špranci nema manevarskog prostora za pjesme poput, naprimjer, Dump Around i Marjana, koje imaju svoju vrijednost, ali definitivno nisu za širu publiku. 

Je li teže raditi glazbu sad kad si otac i uspijevaš li sve to držati pod kontrolom?

Da. Teže je pisati riječi koje će biti pod povećalom javnosti kad znaš da će sigurno biti ljudi koji će ti osuđivati dijete na račun tvoga javnog djelovanja. Ne znam kako bih reagirao da sam u osnovnoj školi i da mi se rugaju "Eno onoga šta mu tata repa da kuva krek u krek kući."

Je li te očinstvo smekšalo?

Nikad nisam ni bio "tvrd" kao osoba, šta god riječ "tvrd" više znači. Ali da me promijenilo, mislim da je: nijansu sam odgovorniji nego prije i čini mi se da imam jasniji uvid u ono šta je bitno u životu, a šta je nebitno. Ima ljudi koji nakon pjesme Umoran misle da sam neki djecofob ili nešto, ali to nije istina, samo sam iznio stranu roditeljstva o kojoj se ne priča, za toplu i nježnu stranu - smatram da se to podrazumijeva, barem u mom slučaju.

Kakav je Vojko kao tata?

Kad se malo osvrnem okolo, čega sve ima, čini mi se da sam skroz OK.

Na koje su ti se načine promijenile radne navike?

Volio bih da mogu održati striktne radne navike u ovom poslu, ali mi se čini da to nije moguće. Kad si istovremeno autor, producent i izvođač teško je predvidjeti kako će ti izgledati radni tjedan, šta je šteta, jer čini mi se da rutina pozitivno djeluje na kreativnost.

(T)Rap scena je takva da više-manje svaki mjesec ispliva netko novi. Je li teško držati tempo na sceni na kojoj neprestano moraš "podgrijavati" interes mlađarije koja čini onaj najveći ili barem najživlji dio publike?

Slažem se da je nužno izbacivati stvari tu i tamo jer će te zaboraviti, šta i radim, ali ne osjećam potrebu da svako dva tjedna izbacujem nešto na silu. Relativno sam opušten po tom pitanju jer imam osjećaj da sam izgradio svoj specifičan smjer na sceni i da me zbog toga nije lako zamijeniti preko noći s nekim novim.

Jesi li očekivao da ćeš se u ovim godinama još uvijek baviti rapom i kakav je osjećaj stariti u žanru koji se oduvijek percipirao kao "young man's game"?

Ja od 2008. imam katastrofična predviđanja za svoju karijeru, uvijek mi se čini da će idući album totalno propasti i da je sve gotovo, tako da sam zahvalan šta sam još tu. Slažem se da je rap oduvijek bio "young man's game", ali mislim da bi rap imao šansu da dostojanstveno ostari (u stilu kao što je rock ostario u prog-rock sa bendovima tipa Pink Floyd) da još uvijek postoji pristojan novac od prodaje CD-ova, streaminga ili bilo kakvih "nosača zvuka".

Danas autori zarađuju većinom samo od koncerata, stoga nas cijela situacija gurka prema tome da radimo "klupskiju" glazbu za koju računamo da će dobro proći na koncertima, dok na koncerte dolaze većinom samo mladi ljudi koji žele slušati o mladim temama. Bojim se da su za starog repera jedine dvije opcije - ili notorno lagati da još uvijek gang-bangaš ili naći normalan posao i iz hobija snimati neku smorčinu od 100 viewsa.

Je li postalo teže podnositi neprestano koncertiranje?

Sviđa mi se kako pitaš samo pitanja koja i tebe muče, Marjanoviću. Skroz mi je ugodno kad imam, naprimjer, po jedan koncert vikendom, ali situacije kad mi booker zakaže u jedan vikend Dubrovnik, Kragujevac i Čakovec i prijeđem preko 2000 kilometara u tri dana, to zna biti ubitačno.

Što je ono što radiš kad se od svega želiš maknuti i opustiti?

Tada radim instrumentalnu muziku koju kad mi žena čuje, predloži mi da odem "popričati s nekim". Nije točno muzika, više zvuči kao škripanje metala.

Kakav je osjećaj kad vidiš da ekipa manijakalno citira Kako to (ali i druge pjesme), a među njima su ponekad i političari?

Ponosan sam. Svaku pjesmu gdje se kritizira određeni tip ljudi, upravo taj tip ljudi najviše zavoli tu pjesmu, ali uvijek misle da to nije o njima, nego o par ljudi koje znaju.

U pjesmama se rijetko baviš politikom i zapravo izbjegavaš upuštati se u tu temu. Je li to rezultat taktike ili te samo ne interesiraju te teme?

Do sada nikad nisam našao dovoljno zanimljiv kut gledanja na tu temu, koja je u principu uvijek ista tema gladi za moći. Uvijek sam mrzio protestne pjesme u kojima se radi distinkcija između "nas" jadne raje i "njih" zločestih političara kao da "oni" nisu potekli od "nas" i kao da se 99% "nas" ne bi ponašalo identično na poziciji moći. Nekako mi je uvijek bilo dosadno pisati o tome. Ali na novom albumu sam uspio u jednoj pjesmi obraditi tu temu na novi način s kojim sam zadovoljan.

Što kažeš na rezultate izbora u Splitu?

Ne želim reći ništa, znam da šta god kažem ide direktno u naslov članka.

Neću te pitati odakle inspiracija, nego vjeruješ li u ovoj fazi u inspiraciju ili se sve svodi na neprestani rad?

Možeš imati tko zna kakvu ludu inspiraciju, ali za dovesti pjesmu do kraja treba biti spreman i raditi stvari koje nisu "gušt", zamorne stvari za koje Englezi imaju termin "dirty work". S druge strane možeš upirati kao konj, ali u totalno krivom smjeru. Masu puta sam bio svjedok, a i glavni krivac za oba takva ekstrema, zato sada znam da su za uspješan projekt potrebni oboje: i inspiracija i težak rad.

Splitska rap scena je poseban tip ludila i kao što znamo, a ponekad i vidimo u medijima, svatko je u svađi sa svakim. Kako se ti snalaziš u svemu tome i u kakvim si odnosima s lokalnom ekipom?

Zabavno je za pratiti. Kad me novinari pitaju o drugim izvođačima jer se nadaju drami koja će dignuti klikove, ja uvijek imam spremnu onu staru - o kolegama sve najbolje.

Očekuju li nas na novom albumu neke velike suradnje kao što je to bio slučaj s Huljićem?

Kako trenutno stvari stoje, nema gostiju uopće, atmosfera albuma je covid-izolacija.

Postoji li netko s kim bi želio surađivati, a još uvijek nisi?

Lockroom, producent od 20 i nešto godina koji je tek započeo, a već zvuči kao veteran. Prošle godine je napravio boom sa Gršinim albumom, a ove godine je vrhunski upakirao bitove za Hiljsonov solo album. Trebao mi je već poslati neki beat, ali zabušava lik.

Neprestano nailazimo na ovo čuđenje vezano za Billboardovu ljestvicu najslušanijih pjesama u Hrvatskoj, koje je tvoje mišljenje o svemu tome i zašto se još uvijek iščuđavamo nad činjenicom da hrvatski klinci slušaju srpske izvođače?

Trenutno preko granice imaju objektivno bolju produkciju muzike i spotova, a Beograd ima kvantitet izvođača iz kojeg nužno mora isplivati barem malo kvaliteta. Istina, na svakog Cobyja dolazi još 50 očajnih kopija, ali barem je sve dobro isproducirano, spotovi su na razini i tekst je "direktniji". Kod nas su tekstovi rađeni da se svide svakome, miču se sve "upitne" riječi i motivi zbog kojih se pjesma možda ne bi zavrtila na radiju, i to se radi do te razine da u tekstovima više nema ničega. Mislim i da sve više postajemo država starih ljudi i da se radio i TV program kroje prema ukusima iz prošlog stoljeća pa mladi moraju tražiti nešto za sebe drugdje.

Prošao si sve klasične "stanice uspjeha" u Hrvatskoj (odlična prođa albuma, nagrade, hrpa koncerata, gostovanje kod Stankovića), koja su tvoja očekivanja i ciljevi u ostatku karijere?

Cijelu karijeru baziram na idejama koje izlaze iz mog kreativnog procesa, a budući da je kreativni proces nepredvidiva stvar, ne mogu u ovom trenutku reći da znam gdje će me sve ovo odvesti u budućnosti. Moja jedina dva očekivanja su da svaki dan mogu prošetati ulicom da me nije sramota muzike koju objavljujem i da ja i obitelj imamo šta za jesti od te muzike.

Osjećaš li se danas kao dio estrade i snalaziš li se u tome?

Ako pod "estrada" misliš redovno odlaženje na showove tipa Volim Hrvatsku i slično, nisam se nikad uspio uklopiti u taj format. Jednom sam probao otići na emisiju toga đira da vidim kako bi mi išlo to i ispao sam užasno dosadan, cijela emisija je bila totalni promašaj, nisu me zvali nazad.

Zabavlja li te sve ovo još uvijek ili se pretvorilo u posao?

Kao i uvijek, sami začetak stvaranja pjesme je zabavan, ali kako vrijeme odmiče, kroz bjesomučno dorađivanje, produkciju i snimanje spotova, pjesma mi polagano postaje sve manje draga. Dok dođe do trenutka prvog izvođenja na pozornici, pjesma mi već ozbiljno ide na živce, izvodim je automatski i ne razmišljam o čemu repam, ali osjećaj da zabavljam hrpu ljudi je ugodan.