Foto: Facebook/FAH

ONA IMA 18 godina, zove se Cassie, stigla je u Split iz Australije, platila je kartu 1000 dolara i došla partijati. 

Sjela je do mene u busu. Kaže da mi zavidi što živim ovdje. Smiješkam se malenoj Australki, neću ti kvariti provod slatka djevojčice – popij te pare što si ponijela i zapiči kući i ostavi me u mojoj prelijepoj zemlji (nisam joj htjela reći da ovo ustvari i nije moja zemlja nego sam se u nju doselila iz još 'ljepše', ali neka – to ću dogodine, ne valja djecu ubijati u pojam dok se vesele životu.)

Ona ima 18 godina, zove se Cassie i boli je neka stvar. Za Ultru je zaradila za pola godine čuvajući djecu, 3000 eura se ima - za cugu, spavanje, suvenire i hranu. Valjda će joj biti dosta. Pokazuje mi mala slike s naše obale – Instagram joj gori, mater joj online i lajka svoju kćer koja se sa zastavom slikala po staroj jezgri grada (prije nego se oduzela od alkohola).

Zove se Cassie, kaže mi u busu – a iza nas se svađaju dvije gospođe. Jednoj smetaju nadrogirani mulci u gradu, a druga joj govori kako se dica tribaju veselit, a i zaradit će se. Svađa je kulminirala negdje dvije stanice prije Poljuda kad je Baka 2 poentirala da je ona svoj iznajmila nekim finim momcima s Islanda koji nisu ništa isprljali, i kako Baki 1 nitko nije kriv što nije uzela neku kunu od Ultraša.

Zove se Cassie, želi vidjeti svijeta prije fakulteta. Ima 18 godina, i da – potegla je iz Austalije u Hrvatsku.

Ajmo se zapitati gdje smo mi bili s 18 godina.

Mi smo još super, išli smo u Barcelonu, autobusom. Kome su starci mogli platiti maturalac, taj je bio car. Dali su nam pare i rekli "Ko zna kad ćeš opet moći otići negdje".

Moja deset godina starija frendica je na prvo putovanje s 18 godina išla u Sarajevo, 1998. godine. Na koncert Đorđa Balaševića. U to vrijeme je koncert srpskog pjevača u Sarajevu bio što je danas javno okupljalište u Francuskoj za jedan od Bajrama. Mater joj je molila Boga da je netko ne ubije, ali što je mogla. Život se morao nastaviti, dijete je moralo napustiti provinciju prvi put nakon što su se vratili iz izbjeglištva.

A ona se zove Cassie, i uskoro će na faks. Boli nju briga za '91., nosi svoju zastavu zavezanu oko vrata, puca selfije i vjerojatno nema pojma tko je na vlasti u njezinoj zemlji.

Što reče Anić, ima negdje života. Taj život dođe u Split jednom godišnje, a naši umirovljenici za tim životom skupljaju plastične boce. Za tim životom ćemo samo vikati kako su pijani i nadrogirani stranci došli isprljati našu svetu zemlju. Taj život, ako je velikodušan, ostavit će nam bakšiš i reći će nam kako je naša zemlja predivna.

Ajmo ponoviti gradivo: Gomila bogataških nadrogiranih klinaca nema što raditi u katoličkoj Hrvatskoj i prljati našu zemlju. Lakše vam je?

Mislite da ovi klinci odvajaju od usta za Ultru ili da su ušli u minus na kartici da bi došli?
Nastavite se tješiti kako nas je težak život naučio pameti i kako bismo bili nenormalni da smo s 18 godina imali 3000 eura u džepu.

AlI se sjetite da možda Cassie ima sestru koja je isti novac uložila da putuje tri mjeseca da slika ili piše. Da ta faking Cassie ima prijatelja kome starci mogu platiti fakultet na svakom dijelu zemaljske kugle. Sjetite se da nije stvar što je Cassie potrošila 3000 eura s 18 godina, stvar je u tome da negdje postoji mjesto gdje je cura za pola godine zaradila te iste novce.

Nastavite istjerivati đavla iz klinaca koji su došli potrošiti pare u Hrvatsku, pjevajte svete pjesmice i tješite se kako smo blaženi i siromašni.

Ja ću sebi priznati jbg. Ima negdje velikih snova i velikog života. Možda bi bilo bolje da uopće ne znamo za njega, bilo bi lakše živjeti. Da se ne pitamo gdje smo bili s 18 godina, gdje smo s 25 i gdje ćemo biti sa 65 i za kakvim životom ćemo skupljati plastične boce.