ENGLESKI jezik obiluje živopisnim riječima koje objašnjavaju neobične i čudesne ljudske osobine. Neke od njih posebne su jer ne samo da definiraju neku karakteristiku, već i zvuče upravo poput osobe koju opisuju.

Sjetite se samo ljudi nemirne, gotovo ptičje energije, koji pričaju bez prestanka o nevažnim stvarima, skačući s jedne misli na drugu prije nego što stignete udahnuti. Za takvu kombinaciju neprestanog brbljanja i raspršenog šarma često nam nedostaje prava riječ, a engleski za to nudi izraz "flibbertigibbet".

Ta riječ, koja i sama zvuči prozračno i lepršavo, savršeno opisuje ekscentričan tip osobnosti poznat otkad postoji ljudski razgovor. U svijetu koji neprestano zahtijeva ozbiljnost i usredotočenost, "flibbertigibbet" služi kao dobrodošao podsjetnik na nepredvidljive, pričljive i simpatično nestalne strane naše prirode.

Podrijetlo riječi

Riječ "flibbertigibbet" onomatopejskog je podrijetla, a prvi put se pojavila u kasnom srednjem engleskom jeziku u 15. stoljeću kao pokušaj oponašanja zvuka besmislenog čavrljanja. Razvila se iz starijih inačica poput "flepergebet", koje su fonetski trebale dočarati brbljanje.

Međutim, do 16. stoljeća njezino se značenje pomaknulo prema mračnijem i nadnaravnom te se počela povezivati s demonima i nestašnim duhovima. Ovu je upotrebu popularizirao William Shakespeare u "Kralju Learu", gdje je tim imenom nazvao "zlog demona" koji navodno opsjeda noć.

Smatra se da ta demonska asocijacija potječe iz rasprave o egzorcizmu Samuela Harsnetta iz 1603. godine. S vremenom je zlokobna oštrica riječi otupjela te se vratila svojim vedrijim korijenima, opisujući brbljavu i lepršavu osobu.

Značenje i izgovor

Danas se "flibbertigibbet" definira kao lakomislena, prevrtljiva ili pretjerano pričljiva osoba. Izraz upućuje na nedostatak koncentracije i sklonost brzom prebacivanju s jedne misli na drugu.

Iako može implicirati nepouzdanost, uglavnom se koristi u zaigranom ili blago podrugljivom tonu, a ne kao teška uvreda. Riječ se izgovara /ˌflɪb.ə.tiˈdʒɪb.ɪt/ (otprilike: flib-er-ti-džib-it), s ritmičkim naglaskom na trećem slogu.

Slične i suprotne riječi

Kao hrvatski izrazi koji opisuju slične osobine mogli bi poslužiti "lakomislenik", "brbljavac", "neozbiljna/ćudljiva osoba" ili "čavrljalo". 

Potpuno suprotne osobine opisuju riječi poput "stoik", "mudrac", "suzdržan", "genijalac" i "ozbiljko".

Primjeri upotrebe

U rečenicama se riječ koristi za opisivanje takvih karaktera. Primjerice, u nekom romanu lik brbljave susjede može biti opisan kao "bezopasni flibbertigibbet koji zna sve o svima, ali to jednako brzo i zaboravi".

Netko bi mogao odbaciti glasine kao "naklapanja jedne flibbertigibbet osobe željne pažnje". Također, za nekoga se može reći: "Iako na društvenim događanjima djeluje kao flibbertigibbet, u poslovnom je životu iznimno disciplinirana".