SVAKO dijete želi da ga roditelji vide u najboljem svjetlu, a njihova podrška izravno utječe na samopouzdanje i uspjeh. Ipak, djeci je najvažnije osjetiti da su voljena. Često se događa da odrasli ne primjećuju blagu i pristojnu djecu jer ona ne stvaraju probleme, pa se roditelji usmjeravaju na članove obitelji s izraženijim potrebama. Takav pristup može duboko utjecati na tu takozvanu dobru djecu, piše YourTango.

Vrijede više od slike savršenstva

Djeca koju se smatra "dobrom" često su uspješna u mnogočemu. Roditelji se naviknu na njihove odlične ocjene i uzorno ponašanje, pa burno reagiraju kada dijete neizbježno pogriješi. Dok bi drugom djetetu možda rekli da nastavi s radom i pokuša ponovno, kod onog naizgled savršenog ne mogu sakriti razočaranje.

Umjesto da prepoznaju trud, vide isključivo neuspjeh. Djeca moraju znati da roditelji vide koliko se trude, čak i kada ne ostvare cilj. Trud je često jednako važan kao i postignuće, ali roditelji to zanemaruju jer očekuju samo najbolje rezultate.

Ljubav neovisna o uspjehu

Mnogi ljudi bore se s osjećajem da njihova vrijednost ovisi isključivo o postignućima. Uvijek postoji novi zadatak, što ih uvlači u zamku stalnog dokazivanja. Djeca zaslužuju pohvalu za dobar rad, no to postaje toksično ako povjeruju da su roditelji ponosni samo kad ostvare uspjeh. Važno je da im roditelji daju do znanja da je uspjeh odlična stvar, ali da ih on ne definira kao osobe.

Izgledaju dobro, ali se ne osjećaju tako

Tuga često donosi suptilne promjene u ponašanju koje je ponekad teško uočiti. Problem je što mnogi roditelji takve znakove ni ne traže kod svoje "dobre" djece jer su navikli da je s njima uvijek sve u redu. Takva djeca mogu prolaziti kroz teška razdoblja, ali to vješto skrivaju da bi sačuvala sliku o sebi.

Roditelji ne mogu uvijek samo na temelju vanjskog izgleda prepoznati djetetove probleme, zbog čega je ključno postavljati pitanja i pratiti što im se događa u životu. Ni najbolja djeca nisu posve samostalna. Još uvijek uče izražavati emocije i u tome im je potrebna pomoć roditelja.

Teret tuđih očekivanja

"Dobroj" djeci stalno se govori da je užitak imati ih u razredu i da je pred njima svijetla budućnost. Iako to zvuči poticajno, može stvoriti pritisak da moraju postizati velike stvari kako bi opravdali tuđa očekivanja. Često ne znaju ni kako izraziti koliko su zbog toga iscrpljeni.

Očekivanja ponekad potiču ljude na ostvarenje potencijala, ali mogu stvoriti i osjećaj da nisu dovoljno dobri. Djecu koja osjećaju takav teret to će preplaviti, a ne motivirati.

Potrebna im je podrška i pažnja

U kaosu roditeljstva, problemi se nameću kao prioritet koji traži hitnu reakciju. Malo tko će se usredotočiti na ono što funkcionira dok istovremeno rješava brojne druge izazove. To "dobru" djecu stavlja u nepovoljan položaj. Budući da ih ne treba stalno podsjećati da čine ispravne stvari, lako ostaju u sjeni.

Roditelji ih ne izostavljaju namjerno, ali se to svejedno događa. Bilo da se radi o pohvali za nešto što su učinili bez poticaja ili jednostavno o posvećenom vremenu, i ta djeca žele da roditelji provode s njima jednako vremena kao i s braćom i sestrama kojima treba više usmjeravanja.

Uspoređivanje s drugima šteti svima

Gotovo svako dijete doživjelo je da ga roditelji uspoređuju s bratom, sestrom ili prijateljem. Usporedba može biti toliko neizravna da roditelji nisu ni svjesni što rade, ali bol ostaje. Često se govori o šteti koja nastaje kad se djetetu koje stvara probleme kaže da se ugleda na ono "dobro", no jednako je loše biti taj "zlatni standard".

To stvara otpor među djecom, a kod djeteta koje služi kao uzor može izazvati sram. Svako je dijete različito i zaslužuje jednaku ljubav i pažnju, uključujući i ono koje sve radi kako treba.

Žele čuti pohvalu

Neki roditelji pohvale čuvaju za djecu čije ih dobro ponašanje iznenadi. Iako je razumljiva želja da se istaknu pozitivni pomaci kod djece koja inače stvaraju probleme, to "dobru" djecu stavlja u neugodan položaj.

Budući da su uvijek uzorni, roditelji se na to naviknu. S vremenom ih hvale sve manje, često nesvjesno, jer im takvo ponašanje postane očekivano. Međutim, djecu motivira ponašanje koje roditelji primjećuju. Ako im se nikada ne kaže koliko su sjajni, postaje im sve teže ispunjavati visoka očekivanja.

Trebaju vrijeme da budu djeca

I najzrelija djeca i dalje su samo djeca. Možda se ponašaju drugačije od vršnjaka ili imaju drugačije interese, ali nisu spremna za teške odgovornosti odraslih. Prisiljavanje djece da se ponašaju kao odrasli šteti njihovu emocionalnom razvoju.

Ako roditelji zaborave na to i pomisle da njihovo dijete može podnijeti više nego što je primjereno, to će vjerojatno dovesti do problema. Status "dobrog djeteta" ne znači da je netko preskočio godine razvoja. Djeca moraju imati priliku ponašati se u skladu sa svojom dobi, neovisno o vještinama ili zrelosti.

Nitko nije savršen

Perfekcionizam je danas toliko raširen da djeca osjećaju sve veći pritisak, kako od sebe samih, tako i od okoline. Međutim, nitko ne može biti savršen, pogotovo ne u djetinjstvu, i djeca ne bi trebala osjećati da se to od njih očekuje.

"Dobra" djeca mogu imati odlične ocjene, biti dobri prijatelji i pomagati u kući, ali ni tada neće biti savršena. Bolje je da im roditelji na vrijeme objasne kako je savršenstvo nemoguće, umjesto da ih puste da se desetljećima bore s tim teretom.