Foto: Index/123rf

MUŠKARAC sanja o kompletnoj ženi. Žena sanja o kompletnom muškarcu. Ali ne shvaćaju da ih je Bog stvorio da jedno drugo učine kompletnim – riječi su slavnog Fjodora Dostojevskog. 

Znam da će sada neki reći kako prvo ti sam moraš biti kompletna osoba da bi mogao usrećiti drugoga. Psihologija to često ističe u svom obrazlaganju zdravih ljubavnih odnosa. No, da li je to doista tako?  Svi mi želimo raditi na sebi, biti bolje osobe, dati drugima ono što bi voljeli da i drugi daju nama. Izgrađujemo se,  učimo, mijenjamo, prilagođavamo se  novonastalim situacijama, ljudima koji nas okružuju.  Postižemo odlične rezultate na poslu, materijalno smo osigurani, cijenjeni smo u svom okruženju,  zadovoljni sami sobom, postignutim ciljevima. Ali, nešto nedostaje.  Još jedna mala puzzle da bi mozaik bio potpun. Mislimo da smo kompletni, ali zapravo nismo. 

Tek kada volimo i budemo voljeni shvatimo koliko smo zapravo propustili i koliko su nam životi bili pusti. Tek u jednom takvom, ljubavlju  ispunjenom odnosu osjetimo radost postojanja, osjetimo da je upravo to ono što nam je cijelo vrijeme nedostajalo da budemo potpuni. Tek onda osjetimo onu duboku i istinsku sreću. Jer čovjek je najsretniji kada voli i kada je voljen. Pod ovim se podrazumijeva da je ljubav uzvraćena od osobe koju se voli.  Samo kada si s nekim prema kome osjećaš tu ogromnu i bezuvjetnu ljubav, preplavljuje te osjećaj božanske sreće, zadovoljstva i mira.  Osmijeh ti ne silazi s lica, u svemu vidiš samo lijepe stvari, ne može te nitko naljutiti niti  obeshrabriti.  Jer znaš  da ti onaj  pored tebe  daje  točno ono što je potrebno da živiš svoj san. Daje ti svoju ljubav, podršku, zagrljaj i osjećaj da je za tebe uvijek tu.  Tako nešto ti ne može pružiti niti tvoja fascinantna karijera, niti brižni prijatelji,  niti savršen izgled.  Već samo onaj koga je izabralo tvoje srce. 

Tako da, koliko god mi bili zadovoljni svojim životom, nekim ostvarenim ciljevima, ipak nismo potpuni dok to ne podijelimo s osobom koju volimo i koja voli nas.  Nismo potpuni dok ne pronađemo našu drugu polovicu, dušu koja tako lijepo pristaje našoj.  Stojiš kraj jezera..sam, imaš sve, ali nemaš nju. Ne osjećaš sreću, ljubav, mir. Nije ti važno što sve drugo imaš...nije ti važno ništa, jer nemaš nju.  Imaš sve a nemaš ništa.  Ali s njom, s njezinom ruci u svojoj, imaš osjećaj kao da si osvojio svijet.  Da, potpuni smo samo kada volimo, kada smo voljeni.   

Čovjek je društveno biće, duhovno i misaono.  Čovjeku je prirođeno da živi u zajednici, da stvara obitelj, ili jednostavno samo da bude s nekim.  U čovjekovoj prirodi nije da bude sam.  Mada, ima povelik broj ljudi koji se i u masi osjećaju sami, usamljeno. Nažalost, ima. Ali to je priča za neku drugu kolumnu.  Dovoljno je da se okrenete oko sebe i pogledate  one koji su sretni u svojim vezama, zaljubljeni, koji vole i koji su voljeni. Tim osobama osmijeh zaista ne silazi s lica, uvijek su dobre volje, zadovoljni situacijom oko sebe.  I to nije trenutna situacija od dva, tri dana ili tjedan, kao situacija kada dobiješ promaknuće na poslu ili veću plaću.  Sva sreća oko materijalnog traje vrlo, vrlo kratko. Ali pogledaj one koje žive ljubav,  njihova sreća traje unedogled.  Jer ih pokreće ljubav, jer je ta njihova ljubav centar njihova Svemira. 

Zaključak koji mogu donijeti na kraju je – nekompletne osobe znaju itekako biti sretnije od bilo koje kompletne osobe.  Kompletnost ili nekompletnost nema veze sa srećom, ali s ljubavlju ima.

Volite se, prepustite se osjećajima, zagrlite, poljubite, pustite neka vas intuicija vodi, duša nek vam pokaže put vaše sreće.  Čim se budete više opirali, osjećat ćete veći nemir i nezadovoljstvo.

Poslušajmo i živimo riječi slavnog Dostojevskog – Muškarac i Žena su stvoreni da jedno drugog učine kompletnim.  Stoga, nemojte previše analizirati, samo volite....volite i budite voljeni.