Foto: 123rf

SUBOTA. 7:35 ujutro. Ležim u krevetu sretna što dijete još spava pa se ne moram ustat. Skrene mi pažnju svjetlo na mobitelu - poruka. Pružim ruku, dohvatim mob, otvorim poruku. 'HOĆETE LI VEĆ JEDNOM DOĆI NA KAVU. BAKA'. Duboko udahnem. Pokušam si vratiti puls u normalu. Duboko izdahnem. Živote robijo, pomislim.

Moja draga baka. Žena o kojoj bi se mogao napisati esej. Ali ovdje se ne radi o njenom životu ili njenim kvalitetama. Radi se o tome da je moja baka pravi primjer hrvatske majke, ona koja je preuzela ulogu tromog pater familiasa i drži cijelu obitelj na okupu. Milom ili silom, da napomenem. Ona je ona koja naglašava da sam loša osoba jer ne idem na treći rođendan drugog djeteta mamine sestrične. Ona je ona koja ukaže na to da su na spisku za svatove nepošteno izostavljeni rođaci drugog koljena prvih susjeda. Ona je ta koja osigurava da se najuža familija vidi barem jednom tjedno. I od tog principa se ne odstupa. Jednom tjedno pa makar nam propala firma, izgorjela kuća i umiremo od ptičje gripe. Svi kod bake. Odmah!

I kod nje, kao i kod većine ljudi, ulazim u onu kategoriju crne ovce. One koja se odmetnula. Pod odmetnula znači 'ima slike na zidu koje se njoj ne sviđaju' i 'ne dođe na kavu svaki drugi dan sama od sebe već pod prijetnjom'. Ne šalim se. Moja mama se cijeli život bori protiv tog matrijarhata pa je meni malo lakše jer sam ipak druga generacija. Što ne znači da ne dobivam prijeteće poruke. Subotom. Ujutro.

Gledala sam u tu poruku pet minuta, bijesna, i razmišljala što bih ja sad trebala odgovoriti na to?! Zašto sam bila bijesna? Zato što ona dobro zna da i ja imam red i raspored obaveza i stvari koje moram/želim obaviti. I boli ju briga. Ona je poslala poruku u kojoj je izrazila svoje nezadovoljstvo i u budućnosti očekuje da ja ostavim sve i dođem. Ne spasiti je od sigurne smrti, ne previti joj ranu, ne pomoći u kućanskim poslovima - već doći piti kavu. Da se družimo i bude nam lijepo. Na silu.

Ne sjećam se koliko puta sam vodila te rasprave. 'Pusti me da dođem sama od sebe, kad mogu, onda ćemo lijepo sjesti i družiti. Nemaš ništa od toga ako ja dođem na silu, na brzinu, nadrndana jer nemam vremena i čeka me tisuću stvari za obaviti.' Nema svrhe. I tristo tisuća puta sam napomenula kako i ja radim i moram kuhat, čistit, prat. I imam i mamu i brata i tetku i nekoliko frendova s kojima isto trebam nekad provest vrijeme. Što znači da ne mogu doći svaki dan i biti sat, dva. Ne pomaže. Sve je, kao, jasno, sve je ok. Ali tri dana kasnije dođe poruka.

I ne ljutim se ja previše na njena zvanja i poruke jer mi je jasno da je sve to u dobroj namjeri i, na kraju krajeva, žena se samo želi družiti s vlastitom obitelji. Naravno da joj to nitko ne zamjera. Ali takav način komunikacije me uvijek pogodi u žicu i na prvu svaki put planem. Dijelom jer sam takav tip pa na svaku glupost zamračim i tri minute kasnije zaboravim što se dogodilo. Ali dijelom me naljuti taj 'naš' način života u kojem se svakog odraslog pojedinca tretira kao maloumno dijete koje se ne može brinuti o sebi jer je, eto, dijete. Ali dokle god je živa ona, dokle god mi je živa mama - ja ću biti nečije dijete. To znači da ću biti nesposobna do 73.?

Vjerujem da je svaka majka ponosna kad vidi da je izgradila samostalno i sposobno čeljade. Ono što mi nije jasno, zašto onda kad je posao gotov, svejedno ga pokušavaju zavezat za sebe? Neće dijete biti sretnije ako ga više nadgledate. A ako mu kontrolirate život i u odrasloj dobi, rasti će samo i vaše i njegove frustracije. I slažem se da treba njegovati dobre obiteljske odnose. Tome i služi obitelj - da se možemo osloniti jedni na druge. Ali treba postaviti granice i znati kada treba odstupiti. Bolje jedna kava mjesečno na kojoj svi žele biti nego prisilna kava svaka dva dana. Pogotovo ne subotom. Pogotovo ne u 7:35 ujutro. 

Izvor: Misusovo