KOLIKO god se trudili, gotovo nitko ne može prizvati sjećanja na događaje prije svoje treće ili četvrte godine. Čak i uspomene na razdoblje do sedme godine uglavnom su fragmentirane i nejasne. Naš mozak u prvim godinama jednostavno nije razvijen za pohranu specifičnih sjećanja, što je fenomen poznat kao infantilna amnezija.

Velika je vjerojatnost da su čak i ona najranija sjećanja koja mislimo da imamo zapravo samo konstrukcije, spojevi priča koje su nam drugi pričali i prizora s obiteljskih fotografija. Postavlja se pitanje je li onda uopće važno što nam se događalo u toj dobi ako se toga ne možemo sjetiti. Znanost daje jasan odgovor: iznimno je važno, jer ta iskustva ostavljaju trajan emocionalni temelj koji oblikuje naše odnose u odrasloj dobi, piše Vox.

Stvaranje osjećaja sigurnosti

Iako nemamo konkretne uspomene, rana iskustva u nama stvaraju osjećaj sigurnosti i ljubavi koji utječe na kasniji život. Pitanje mogu li bebe uopće kodirati i trajno pohraniti sjećanja još je predmet znanstvenih rasprava. Tristan Yates, kognitivna psihologinja sa Sveučilišta Columbia, promatrala je bebe u MRI uređajima dok su im prikazivane slike.

Uočila je da bebe duže gledaju sliku koju su već vidjele, što sugerira da je prepoznaju. "Pokazujemo da bebe mogu formirati određene vrste sjećanja", objasnila je Yates. "Hipokampus stvara specifična sjećanja unutar nekoliko minuta, no tek trebamo istražiti koliko dugo ona opstaju i kako se formiraju složenija".

Iskustva nas oblikuju

Jedna od teorija o infantilnoj amneziji jest da mozak dojenčeta daje prednost učenju općih vještina poput hodanja, govora i prepoznavanja obrazaca, umjesto da troši resurse na pohranu pojedinačnih događaja koji nisu ključni za preživljavanje.

O ovoj temi razgovaralo se u Voxovom podcastu "Explain It to Me", gdje je novinar Noam Hassenfeld ugostio dr. Danu Suskind, profesoricu kirurgije i pedijatrije sa Sveučilišta u Chicagu. Dr. Suskind proučava rani razvoj djece i ključnu ulogu roditelja, a u razgovoru je objasnila kako nas rana iskustva oblikuju.

Početak u ranom djetinjstvu

Kao kirurginja za kohlearne implantate, sugovornica je na Sveučilištu u Chicagu pokrenula program pedijatrijskih kohlearnih implantata. Tada je primijetila da djeca s naizgled jednakim potencijalom, istom tehnologijom i jednako podržavajućim roditeljima mogu postići potpuno različite rezultate.

Dok bi jedno dijete nakon operacije brzo napredovalo u učenju jezika, drugo bi jedva komuniciralo. To iskustvo potaknulo ju je na proučavanje ranog razvoja djece i važnosti prvih godina života.

Temelji budućih odnosa

Kako objašnjava, u prve tri godine života izgradi se velik dio fizičke strukture mozga, a poticaji iz okoline i interakcija s roditeljima pomažu u oblikovanju neuronskih veza. Ne razvija se samo vokabular ili sposobnost čitanja, već i socijalni mozak, odnosno djetetova sposobnost povezivanja sa svijetom. Temelji budućih odnosa tako se postavljaju upravo u ranim godinama.

Nema savršenog roditelja

Izgradnju fizičkog mozga kirurginja uspoređuje sa slaganjem hardvera i memorije računala, dok je školovanje svojevrsna nadogradnja softvera. Rane godine stvaraju samu infrastrukturu, a pritom naglašava važnost povezanosti s djetetom i prihvaćanja nesavršenosti.

Roditelji ne trebaju težiti savršenstvu. Kada pogriješe i zatim poprave odnos s djetetom, ono uči da ga može voljeti osoba koja griješi, ali zna ispraviti pogrešku.

Važnost "trenja"

Važnim dijelom razvoja smatra i "trenje", odnosno produktivnu borbu koja proizlazi iz nesavršenih uvjeta. Upravo kroz napor, prepreke i pokušaje djeca uče i razvijaju se. Smatra da pretjerano uklanjanje prepreka, pa čak i oslanjanje na umjetnu inteligenciju, može djeci oduzeti dio tog važnog iskustva.

Uspomene ne moraju biti savršene

Unatoč tome, ne treba se opterećivati time da svaki trenutak djetinjstva mora biti savršen. Velike proslave, poput prvog rođendana, mogu biti vrijedne upravo zato što stvaraju zajedničke uspomene za cijelu obitelj.

Iako se dijete možda neće sjećati same proslave, ti trenuci mogu ostati važan dio obiteljske priče. Najvažnije je uživati u vremenu s djetetom i graditi snažnu povezanost, bogat jezik i stalnu interakciju.