Majka dječaka s ADHD-om: Znala sam da nešto nije u redu još dok je bio beba
MAJA je majka devetogodišnjeg dječaka kojem je dijagnosticiran ADHD, a istu dijagnozu nosi i sama. Iako bi mnogi pomislili da joj to daje prednost u razumijevanju sina, istina je daleko kompleksnija. Njezina svakodnevica satkana je od strpljenja, planiranja, intuitivnog roditeljstva i neprekidne borbe s predrasudama, ali i sa samom sobom.
Znakove ADHD-a prepoznala je vrlo rano, još dok je njezin sin bio beba. Bio je nemiran, teško se uspavljivao i često se budio. Prohodao je već s deset mjeseci, a impulzivno ponašanje bilo je prisutno od najranijih dana. U vrtiću bi često odlutao iz grupe, ostavljao bi stvari gdje god bi ih skinuo, a roditelji su neprestano morali biti na oprezu.
"S dvije godine se bacio u jezero jer je htio uloviti patke. Nikada se nije uplašio, ni prometa, ni vode. Mi roditelji smo ga morali dodatno zastrašivati jer njemu uopće nije bilo jasno gdje je problem", prisjeća se Maja.
Unatoč svemu, okolina nije prepoznala ozbiljnost situacije. Odgojiteljice su govorile da je dijete "pametno i dobro", ali majka je osjećala da se iza toga krije nešto što zahtijeva pažnju. "Nisam htjela reći da je glup i zločest, nego da je neoprezan i impulzivan. To se kod nas jako banalizira", objašnjava.
"Inače, postoji razlika između meltdowna i tantruma. Meltdown nastaje zbog problema u području senzorike, kada dijete doživi previše podražaja i slično, te se ne da i ne može utješiti. Tantrum nastaje onda kada dijete nešto konkretno želi i kada to dobije, u biti prestaje plakati. Mi smo prolazili i jedno i drugo", dodaje na početku našeg razgovora.
Intuicija kao kompas
Kada je sin imao šest godina, Maja se obratila Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, svjesna da njihova dijagnoza vrijedi u obrazovnom sustavu. Tamo su prvo obavili savjetovanje s psihologinjom, koja je posumnjala na ADHD, ali preporučila da s testiranjem pričekaju početak škole.
Nakon upisa u prvi razred, stigla je i službena potvrda dijagnoze, a do tog trenutka već je imala spremne sve informacije i kontakte. "Edukacijska rehabilitatorica u školi odmah je vidjela o čemu se radi. To je prvi put da ga je netko pročitao u roku pola sata", kaže Maja.
Prava koja nitko ne spominje
Nakon postavljene dijagnoze, Maja je pokrenula postupak za individualizirani pristup u školi, ali ubrzo je saznala da treba prikupiti još jednu potvrdu - od logopeda. Iako njezin sin nije imao logopedske poteškoće, papir je bio potreban. S tim dokumentima otišla je na školsku medicinu, gdje su joj odobrili pravo na prilagođeni program.
Tada je otkrila i dodatne mogućnosti, poput prava na skraćeno radno vrijeme radi brige o djetetu, što se ostvaruje putem HZZO-a. Danas radi od kuće na pola radnog vremena i time aktivno sudjeluje u svakodnevici svoga sina.
Dnevna rutina uz fleksibilnost
U njihovom domu svaki dan ima svoj okvir - zadaća, spremanje knjiga, obaveze. No, fleksibilnost je ključna. Nije važno gdje dijete uči, važno je da nauči. Nekad je to krevet, nekad pod. Ako se rasplače zbog količine zadaće, Maja pomaže samo kada treba - ostalo rješava sam.
"Prva dva razreda sam inzistirala da sjedi na stolcu kada piše zadaću, ali sada ga puštam da to radi gdje je njemu najlakše. Na krevetu, na podu... Još uvijek učim birati bitke. Roditelji moraju pomoći, ali i djeca se moraju naučiti nositi s frustracijama. Samo treba imati na umu da je takvoj djeci škola već sama po sebi velika frustracija", ističe.
Isprobali su brojne aktivnosti - psihodramu, neurofeedback, razne sportove. Na kraju su ostali uz ono što mu odgovara - penjanje i psihodrama. Važnije od same aktivnosti pokazala se atmosfera - tko je vodi, kakva je grupa i osjeća li se dijete prihvaćeno.
U društvu vršnjaka stvari su složenije
Srećom, njihova učiteljica ima pozitivan stav. Ispočetka nije primjećivala simptome, ali nakon što je ispunila upitnik koji je preporučio ERF, postalo joj je jasnije u čemu je stvar. Dijete i dalje piše ispite kao svi drugi, a u razredu nitko ne zna da ima individualizirani pristup.
"Učiteljica ga ne osuđuje. Kada se iskrivi na stolici, podsjeti ga da to nije dobro za leđa. Pomaže mu pronaći zametnute stvari, ne kudi ga jer je neuredan", kaže Maja.
U društvu vršnjaka stvari su složenije. Njezin sin nikada nije bio introvertiran, ali nije dijelio interese s drugima. Tek s video igricama pronašao je nešto zajedničko s generacijom, iako su one istovremeno loše utjecale na njegovo ponašanje. Maja se tada odlučila preusmjeriti fokus - naučiti ga kako stvarati sadržaj, a ne samo konzumirati.
"Smatram da škola nije mjerilo pameti i uspjeha. Svi imaju nešto u čemu su jaki, a moj sin možda ne zna pisati lektiru, ali njegov strip završi na školskom panou", dodaje.
"Imala sam osjećaj da nisam izašla iz puberteta, zna biti teško"
Maja je dijagnozu ADHD-a kod sebe prepoznala ranije - kada je počela raditi prvi uredski posao. Osjećala se kao da nije "izašla iz puberteta", imala je teškoće s koncentracijom i emocijama. Informacije s interneta pomogle su joj da sve posloži.
Iako joj to pomaže u razumijevanju sina, zna da su različiti - po spolu, temperamentu i vremenu u kojem su odrasli. "Oboje smo misaono odsutni, pričamo jedno preko drugog, i zna biti teško. Zato imamo jasne granice. Ne možemo se oko svega boriti svaki dan", priznaje.
Dijeljenje iskustva kao podrška drugima
Kako bi pomogla drugim roditeljima, Maja je pokrenula Facebook stranicu ADHD mama - savjeti i podrška. Cilj joj je bio potaknuti razumijevanje ADHD-a i stvoriti sigurno mjesto za razmjenu iskustava.
"Nećete sve odgovore dobiti od psihologa ni psihijatra. Svako dijete je drukčije i zato je dragocjeno čuti druge roditelje", kaže.
Teško je, ali i vrijedno
Biti roditelj djeteta s ADHD-om nije lako. Maja to ne skriva. Ima još jedno dijete koje nije neurodivergentno i jasno vidi razliku u svakodnevici.
"Najgore je kada vidim da mu je teško, a ne znam mu pomoći. Ali su to djeca koja vas tjeraju da budete bolji. Traže ljubav, testiraju granice, a vi učite s njima. I kada mislite da ne možete - shvatite da možete", poručuje.
Roditeljima koji sumnjaju na ADHD kod djeteta savjetuje da vjeruju sebi.
"Ne čekajte da vam netko kaže što vi već znate. Dijagnoza pomaže djetetu da se upozna, stvara prostor za razumijevanje u školi. Da nisam ranije reagirala, sad bismo tek tražili pomoć, a on je već u pretpubertetu", govori.
Dodaje da ADHD nije tako strašan kada upoznate svoje dijete i shvatite kako funkcionira. Važno je prihvatiti situaciju, ne kriviti ni sebe ni dijete, i dati ono najbolje što se može.