OSJEĆAJ da nam sve pripada često proizlazi iz teškoća u nošenju s frustracijom, objašnjava dječja psihologinja. Mnogi su roditelji doživjeli situaciju u kojoj se dijete baca po podu trgovine jer želi slatkiše, a najlakše je rješenje popustiti samo kako bi prestalo vrištati. Ipak, takav pristup dugoročno nije dobar ni za dijete ni za roditelja. Dječja psihologinja dr. Becky Kennedy objašnjava zašto se to događa i kako roditelji mogu postupiti drukčije, piše Upworthy.

Sve počinje s teškoćama u nošenju s frustracijom

Gostujući u podcastu The Jefferson Fisher, dr. Kennedy odgovorila je na pitanje kako spriječiti da dijete odraste s uvjerenjem da uvijek mora dobiti ono što želi.

"Takvo ponašanje zapravo proizlazi iz straha od frustracije", objasnila je. Kao primjer navela je svakodnevne situacije: dijete želi novu majicu, ali roditelj kaže da je neće dobiti. Želi se igrati, ali mora pričekati. Svaki put kada nešto želi, a ne može to dobiti, javlja se frustracija. Problem nastaje kada dijete nikada ne nauči nositi se s tim osjećajem.

Prema njezinim riječima, roditelji ponekad nesvjesno pridonose takvom obrascu ponašanja jer im je teško gledati dijete kako se uzrujava.

"Kada dijete postane frustrirano, a roditelj mu odmah da ono što želi kako bi ga umirio, zapravo ga uči da se frustracije treba bojati i da je se treba što prije riješiti. Roditelji se boje djetetove reakcije pa radije popuštaju i daju mu ono što traži", objašnjava Kennedy.

Kako se takav obrazac odražava u odrasloj dobi?

Kennedy smatra da se isti obrazac može nastaviti i u odrasloj dobi.

"Osoba koja se ponaša kao da joj sve pripada zapravo se teško nosi s frustracijom. Možda se i dalje s takvim situacijama suočava na način kakav je uobičajen kod dvogodišnjaka. Ili je odrasla uz nekoga tko je uvijek uklanjao sve što joj je stvaralo nelagodu. Zato se danas čudi kada ne dobije poseban tretman ili kada stvari ne idu onako kako je zamislila. Zapravo očekuje da će se uvijek pojaviti netko tko će riješiti njezin problem jer je naučila da tako svijet funkcionira", objašnjava.

Kada je riječ o djeci, Kennedy smatra da je važno dopustiti im da se postupno nauče nositi s razočaranjem. "Ako ne želimo da dijete misli kako uvijek mora dobiti ono što želi, trebamo mu dopustiti da iskusi frustraciju, ali u malim i primjerenim dozama", savjetuje.

Različiti oblici osjećaja povlaštenosti

Psihoterapeut Dipesh Patel, koji se bavi roditeljstvom, upozorava da se osjećaj povlaštenosti može očitovati na različite načine.

"Neka djeca teško dijele svoje stvari ili ne uzimaju u obzir osjećaje drugih. Kod druge djece riječ je o stavu da je njihovo mišljenje jedino važno i da se sve mora odvijati prema njihovim željama. Važno je prepoznati te razlike jer ne postoji samo jedan oblik takvog ponašanja", objašnjava Patel.

Slaže se s Kennedy da je sposobnost nošenja s frustracijom važna za emocionalni razvoj djece.

"Djeca trebaju naučiti podnijeti nelagodu i neugodne osjećaje, a da odrasli svaki put ne uskaču kako bi riješili problem umjesto njih", kaže.

Dodaje da je roditeljima pritom često teško ostati po strani.

"Kada vidimo da se naše dijete muči, prirodno je da mu želimo odmah pomoći. Takva reakcija nije samo psihološka nego i tjelesna. No ako takve situacije počnemo promatrati kao prilike za učenje, možemo promijeniti i vlastiti pristup roditeljstvu", objašnjava Patel.

Roditeljstvo poput svjetionika

Patel zagovara pristup koji naziva roditeljstvom poput svjetionika. Riječ je o tome da roditelji djetetu pružaju sigurnost i podršku, ali mu istodobno dopuštaju da samo prolazi kroz izazove i uči se nositi s neugodnim osjećajima.

"Dijete treba znati da se uvijek može osloniti na roditelje, ali mu treba dopustiti i da se samo suoči s poteškoćama, umjesto da odmah uskočimo i riješimo svaki problem. Roditelji su poput svjetionika: pružaju sigurnost i usmjeravaju dijete, ali ne upravljaju svakim njegovim korakom", objašnjava.

Takav pristup povezuje i s razvojem samopouzdanja. "Djeca trebaju osjetiti da se mogu nositi s izazovima. Tek tada mogu biti istinski ponosna na ono što su sama uspjela postići", dodaje.

Utješiti dijete ne znači popustiti

Školska psihologinja Farah Downs ističe da roditelji ne mogu i ne trebaju ukloniti svaku frustraciju iz djetetova života. Važno je, međutim, razlikovati pružanje utjehe od popuštanja.

"Pomagati djetetu da se nosi s frustracijom nije isto što i ukloniti razlog njegove frustracije. Roditelji ne moraju birati između postavljanja granica i pružanja utjehe. Primjerice, mogu reći: 'Znam da si se još želio igrati, ali sada je vrijeme da ugasimo uređaj. Želiš li zagrljaj?' Odluka ostaje ista, ali dijete zna da u razočaranju nije samo", objašnjava Downs.

Dodaje da utjeha ne znači da roditelj odustaje od postavljene granice. Naprotiv, djetetu tako daje priliku da postupno nauči prihvaćati situacije koje mu ne odgovaraju, uz osjećaj sigurnosti i podrške.

Downs upozorava i da djecu ne treba olako etiketirati kao razmaženu ili povlaštenu samo zato što burno reagiraju kada nešto ne dobiju.

"Dijete može razumjeti da se roditeljska odluka neće promijeniti, a istodobno mu može biti vrlo teško prihvatiti je. Dob, temperament, tjeskoba, ADHD i teškoće u učenju mogu utjecati na to koliko će mu podrške u određenom trenutku trebati", zaključuje psihologinja.