SERGE Bielanko, autor koji piše za YourTango, iskreno je opisao strah koji ga hvata kad pogleda vijesti i svijet oko sebe. Kaže da pripada generaciji X (ljudi rođene između 1965. i 1980. godine) i da je otac dvojice dječaka, a upravo ga ta uloga najviše suočava s osjećajem nemoći.

"Kada gledam vijesti i svijet oko sebe, obuzima me jeza. Kao otac, želim biti najbolji što mogu. Želim zaštititi svoju djecu od boli, straha i tuge koji ih neizbježno čekaju, ali svjestan sam da je moja moć ograničena", napisao je.

Dodaje da ima "poprilično iskustva" s time što znači biti dječak, a kasnije i muškarac, no i dalje pokušava shvatiti kakve ljude zapravo želi odgojiti. Svjestan je i da je budućnost nepredvidiva, ali vjeruje da dio osobnosti dolazi "ugrađen" vrlo rano. Ipak, tvrdi da otac može imati ogroman utjecaj - tim više što ga on sam dugo nije imao.

Odrasato je s očuhom koji mu je promijenio život

Bielanko piše da je njegov biološki otac nestao iz njegova života kad mu je bilo osam godina te se nije pojavio sve do njegovih tridesetih. S druge strane, od šesnaeste je imao očuha koji je, kako kaže, napravio golemu promjenu. Pokazao mu je kakav muškarac treba biti i, još važnije, naučio ga da otac ne mora biti biološki da bi bio pravi tata.

Upravo zato, kaže, razmišlja o stvarima koje ga muče dok odgaja sinove - ne kao o problemima koje ne može savladati, nego kao o "velikim životnim činjenicama" na koje se namjerava fokusirati sljedećih dvadesetak godina, dok ih bude pratio na putu prema odraslom životu.

"Svijet je pun idiota. Ne želim da moji sinovi postanu takvi"

Jedna od njegovih najvećih briga je, bez uvijanja, ljudska nekultura i bezobzirnost. Smatra da je previše ljudi bezobrazno, sebično i bez poštovanja i da je odlučan učiniti sve da njegovi sinovi ne odrastu u takve osobe.

Kao ključ vidi ljubav - onu bezuvjetnu, čak i onda kad djeca "izluđuju" roditelja. Vjeruje da se poštovanje rađa iz ljubavi i da je upravo poštovanje temelj pristojnog života, bez obzira na razlike među ljudima - od vjere i identiteta do navijačkih strasti.

U tom kontekstu spominje i istraživanje koje ga je posebno potreslo: dječaci koji trpe vršnjačko zlostavljanje, navodi, mogu pokazivati izraženiju povučenost, socijalne probleme i agresiju nego djevojčice - što ga dodatno učvršćuje u namjeri da sinove uči empatiji i mirnijem rješavanju sukoba.

Strah da će nasiljem rješavati probleme

Druga velika briga mu je nasilje - ideja da mnogi dječaci i muškarci nasilje i dalje doživljavaju kao realnu opciju kad naiđu na problem.

Otvoreno priznaje da ne zna "čarobnu formulu" kako sinovima usaditi da nasilje nikad nije rješenje, ali zna kako izgleda iznutra: okus vlastite krvi, šok i posljedice koje ostaju. Kaže da i kratko nasilno iskustvo može trajno promijeniti čovjeka.

I dok priznaje da živimo u društvu koje je često opijeno moći i nasiljem, smatra da je očinstvo prilika da se tome barem djelomično suprotstavi. S dječacima će razgovarati o tome kako se obraniti, ali još više o tome kako izbjeći situacije u kojima nasilje postaje "izbor" - i kako im je um najvažnije oružje koje će ikad trebati.

Strah od slomljenog srca i poruka da je u redu plakati

Treća briga mu je ona "najtiša", ali možda i najuniverzalnija: slomljeno srce. Bielanko odbacuje ideju da žene "osjećaju više" i tvrdi da muškarci jednako pate nakon gubitka ljubavi, samo što ih se često od malena uči da to skrivaju.

Zato želi da njegovi sinovi odrastaju uz poruku da su emocije normalne - i da je u redu plakati, biti zbunjen, raditi gluposti iz ljubavi, pa i razgovarati s ocem o svemu što osjećaju. Naglašava i da mu je važno da znaju kako o ljubavi mogu govoriti bez srama, bez obzira na to tko im se sviđa.

Njegova poanta je jednostavna: ljubav nije nešto što bi mladići trebali sami "u tišini" odgonetnuti. A svatko tko im pokušava prodati priču da moraju biti tvrdi i nijemi - po njemu - radi štetu.