PONEKAD u životu živimo kroz njega da uopće ne shvaćamo kuda idemo, kojim putem idemo, imamo li cilj, ili još bolje, uopće ne shvaćamo da možemo lako doći do ugla iza kojeg nas čeka neka zamka na koju uopće nećemo biti spremni. Samo živimo. Iz dana u dan. Pa kako god bude. 

 

"Tako smo živjeli i mi", započela je svoju priču jedna majka.

 

"Prošlog proljeća sin koji ima šest godina i ja bez veze smo se zagledali u naše cure - imamo još tri manje kćeri, i on me iznenada, iz vedra neba pitao mora li se i on kada odraste oženiti? 

Automatski sam mu rekla - ne, ti možeš raditi što god te volja, dok god te to veseli! 
 

"Oh, onda dobro", rekao je to s velikim olakšanjem u glasu i onako više za sebe nastavio kako se on stvarno ne želi s nikim svađati cijelo vrijeme. 

 

 

Bio je to takav udarac za mene da sam ja mislim problijedila. Ne znam. Nisam sigurna, ali šokirao me. Poslije te večeri posjela sam muža za stol i ispričala mu što mi je sin rekao. Činjenica je da smo se muž i ja stalno prepirali oko nečega. Mislim, mnogo nas je. To je prevelika briga. Stalno nešto treba. Nemamo mira ni sekunde. Čak ni dok spavamo. No, nismo mi stalno bili ljuti jedan na drugoga. Bili smo zapravo nervozni. I kada sam mu to ispričala i on je lagano problijedio. Da, oboje smo shvatili što nam je to naše milo nevino dijete htjelo reći. I onda smo se konačno otvorili jedan drugom. Počeli smo pričati. Počelo smo istresati iz sebe sve to nas muči, ono što smo trebali davno prije jedan drugome reći. Razgovarali smo otvoreno o našem braku i svemu što nas muči. U 14 godina koliko smo zajedno prvi sam si put uopće zamislila kako bi to ustvari bilo da nismo zajedno. Činjenica je da je moj muž sve to vrijeme bio prilično nestrpljiv, uvijek je lako planuo, a zapravo je bio prilično jadan i nesretan. S druge strane ja sam, kako je on to rekao, a slažem se s njim, bila previše zauzeta sobom i djecom da bi išta poduzimala po pitanju  našeg braka. Bila sam konstantno puna bijesa i srdžbe i rijetko kada sam imala vremena za njega. Naravno, između nas je četvero djece, no ona doista nisu i ne bi smjela biti izgovor za loš brak. 

 

S mužem sam počela hodati na kraju srednje škole i tada mi je bio moja ljubav, moj najbolji prijatelj, moje sve. Bili smo nerazdvojni. Onda smo se oženili i malo po malo dolazila su djeca, njih četvero. S svakim novim danim i teškim trenutkom, a naravno, bilo ih je na bacanje, mi smo se sve više i više udaljavali jedan od drugoga. Proživjeli smo sve i svašta kao vjerojatno i svaka druga obitelj - od bolesti  bližnjih, financijskih uspona i padova, donosili smo stresove svaki sa svog posla te konačno, tu su i svi oni svakodnevno stresovi u kući jer puno nas je, svatko nešto treba i traži, a vremena i ruku nikada dosta.  Tako smo se svake slobodne minute posvetili svemu, ali ne i sebi, odnosno ne i nama kao paru. Bili smo glupi, kada tako moram reći, glupi jer smo mislili da će naše davno prijateljstvo, ona ljubav koju smo osjećali kada smo bili samo cura i dečko, ostati i biti tu, između nas zauvijek. Kao da je to nešto jako čvrsto što smo nekada davno kupili s garancijom da se nikada neće raspasti. 

 

I onda smo sve one posljednje godine unatoč toj garanciji da se naše prijateljstvo i ljubav neće raspasti započeli svakodnevan rat koji je bio sve glasniji, sve bjesniji, i sve više izložen našoj djeci. 

 

 

I sve do tog udarnog pitanja mi smo se napadali i branili vičući. Naravno da smo se djelomično pokušavali maknuti od djece, ali nekada nas i nisu morali čuti da po našem raspoloženju ne bi shvatili o čemu je riječ. Oni nisu ni morali razumjeti što smo si sve rekli, ali ta negativna atmosfera definitivno je ušla i u njihova mala srca. 

 

Sve do tog razgovara mi jednostavno nismo više znali kako drugačije. 

 

Tu noć smo dugo razgovarali, bez predbacivanja, ali smo bili iskreni. Rekli smo jedan drugome sve što nam je na duši. Bilo je čak i nečega što smo zapravo shvatili tek kada je razgovor potekao, kada smo se istresali potiho - kao da smo sada kada smo to izrekli na glas shvatili još štošta što nas je mučilo, a da toga nismo ni bili svjesni ranije. Međutim, shvatili smo da unatoč tome što smo se sada pomirili, da jednostavno ne smijemo nastaviti, a da još nešto ne poduzmemo jer ćemo se opet uhvatiti u vrtlog istog života, istog stresa, i sigurno će s vremenom opet doći do puknuća. Naravno, za biti opet par kao nekada nedostajalo nam je vrijeme, slobodno vrijeme od djece, pa smo ugovorili "naš četvrtak". Svaki tjedan četvrtak uvečer netko dolazi pričuvati klince (ponekad bake, ponekad čak uzmemo tetu čuvalicu), ali glavno je da to bude večer bez djece, i da bude baš svaki tjedan, bez izgovora. 

 

Nismo baš Amerikanci da idemo na večere. Tu i tamo si je priuštimo u nekom normalnom lokalu, ponekad odemo u kino, ponekad na cugu pa si malo popijemo i opustimo se. Ponekad samo šećemo gradom, a preko ljeta provedemo duge sate u parkiću na klupi. I smijemo se. Ponovo se smijemo kao nekad. I to ne samo na našem dejtu. I kod kuće smo opušteniji ne samo zato što četvrtkom punimo baterije već zato što si gotovo ništa više ne predbacujemo. 

 

Zajedničke odluke donosimo zajedno, s normalnim dogovaranjem. Ma zapravo, sve što radimo sada radimo nekako opuštenije i sada oboje shvaćamo da nisu zapravo djeca i brige bile te koje su nas frustrirale. Frustrirala nas je zapravo cijelo vrijeme blizina onog drugog frustriranog para, para koji je bio frustriran da išta napravi, a oboje smo uvijek imali veća očekivanja od onog što je netko na kraju napravio. Oboje smo doslovno režali jedan na drugog i od tog režanja nismo više bili u mogućnosti normalno razgovarati.

 

I znate li što nas je zapravo najviše frustriralo? Sigurno ne znate. I mi smo to tek naknadno shvatili. Frustriralo nas je što smo unatoč svim tim rukicama i nogicama i skučenom prostoru i ciki i vriski - bili jako usamljeni. 

 

Sada smo opet tim.