KAŽE se da se osobnost oblikuje u djetinjstvu pa je ironija da se jedva sjećamo ičega iz svojih ranih godina. Ovaj fenomen ima čak i službeni naziv - dječja amnezija. Kako odrastamo, zaboravljamo ljude, događaje, pa čak i mjesta koja smo posjećivali kao djeca.

Dječja amnezija je nesposobnost odraslih da se prisjete pojedinosti ili događaja koje su doživjeli prije 4. godine. Neki istraživači tvrde da su djeca prije 7. godine sposobna zapamtiti 60 posto događaja iz ranih godina. Zaključuju da se zapravo, kako prolazimo kroz različite faze razvoja, sve manje sjećamo onoga što im je prethodilo.

Jedna od teorija zašto ne pohranjujemo svoja dječja sjećanja je da u to vrijeme nismo mogli verbalno komunicirati. Kada se nečega prisjećamo, koristimo se riječima i možemo opisati detalje. Većina djece ne govori prije 2. godine pa ne mogu stvoriti kohezivno pamćenje.

Postoji i biološko pojašnjenje. Dok odrastamo, naši mozgovi rade puno teških poslova, pa je jedno istraživanje zaključilo da se zato "ne pohranjuju sjećanja koja bi inače bila dugoročna".

Ipak, prema dječjim psiholozima, djeca pamte one detalje i događaje koji su ispunjeni emocijama, kako pozitivnim tako i negativnim. Ovo otkriće omogućuje maloj djeci da daju iskaze na sudu. Dakle, ako imate neka rana sjećanja, velika je vjerojatnost da je riječ o stvarima koje za vas imaju veliki značaj i izazivaju snažnu emocionalnu reakciju, piše Bright Side.