DJECA koja su odrastala tijekom 1980-ih bila su znatno samostalnija od današnjih generacija. Pripadnici generacije X često su nazivani "djecom s ključem oko vrata" jer su se nakon škole sami vraćali u prazne domove, bez nadzora odraslih. Budući da su u svijet koračali bez stalne roditeljske zaštite, od njih se očekivalo da se rano osamostale i sazriju.

Zbog toga su usvojili brojne životne vještine koje su, pod utjecajem modernih odgojnih metoda, kod današnje djece gotovo nestale. Od čuvanja mlađe braće i sestara do snalaženja u trenucima dosade kroz igru bez nadzora, djeca 80-ih bila su pripremljena za život na način koji današnje permisivno roditeljstvo i društvo usmjereno na udobnost često zanemaruju, piše YourTango.

Samostalno planiranje

Bez roditelja koji su se uplitali u njihove društvene odnose ili im organizirali obaveze, od djece 80-ih očekivalo se da u velikoj mjeri sama planiraju svoje aktivnosti, pišu zadaću i upravljaju svojim vremenom.

Od igre vani bez nadzora i samostalnog sklapanja prijateljstava do druženja bez prisutnosti roditelja, rano su naučili donositi odluke. Iako se to može činiti nevažnim, upravo im je ta životna vještina pružila priliku za vježbanje neovisnosti i samostalnosti.

Zabava u trenucima dosade

Prema stručnjacima s Instituta Child Mind, iako se djeca često žale na dosadu, iskustvo dosade bez stalne stimulacije ili ekrana zapravo je važno. Sposobnost provođenja vremena u vlastitom društvu i pronalaženja zabave u dosadi životna je lekcija koju mnogi mladi danas propuštaju.

U 80-ima, prije pametnih telefona i odgojnih stilova koji potiču roditelje da uvijek budu na raspolaganju, djeca su morala sama pronalaziti načine kako provesti vrijeme. Bilo da se radilo o nestrukturiranoj igri na otvorenom ili sklapanju prijateljstava u susjedstvu, rano su se upoznali sa samoćom i dosadom.

Razgovor s nepoznatima

Od djece 80-ih očekivalo se da sama nauče vještinu socijalizacije, od procjene rizika u kontaktu s drugima - prije nego što je koncept "opasnosti od stranaca" ušao u roditeljsku svijest - do jednostavnog cijenjenja razgovora s ljudima koje ne poznaju.

Nisu se mogli osloniti na roditelje da rješavaju probleme s učiteljima ili da im olakšavaju komunikaciju. Iako je to razdoblje zasigurno bilo izazovno za socijalno anksioznu djecu, morali su vježbati prevladavanje svojih strahova. Od samostalnog obavljanja zadataka do pješačenja u školu, ova životna lekcija bila je obaveza, a ne izbor.

Suočavanje s odgođenim zadovoljstvom

Djeca koja odmalena nauče očekivati trenutno zadovoljstvo i udobnost sklonija su impulzivnosti, imaju problema s pažnjom i veću potrebu za stalnom zabavom, pokazala je studija Sveučilišta Bucknell. Bez prilike da ovladaju strpljenjem, s vremenom mogu razviti ovisničke odnose, osjećaj da im sve pripada i sabotirati vlastiti osjećaj svrhe.

Međutim, bez društva usmjerenog na komfor i stalne stimulacije pametnih telefona, djeca 80-ih naučila su izbjegavati zamku trenutnog zadovoljstva. Imali su priliku cijeniti vrijeme provedeno sami i razviti vještine emocionalne regulacije prije nego što su se kao odrasli suočili s pritiscima današnjeg svijeta.

Prilagodba novoj tehnologiji

Od kazeta do CD-a i mobilnih telefona, djeca 80-ih provela su posljednjih nekoliko desetljeća suočavajući se s brojnim promjenama, kako u kulturi tako i u tehnologiji. Nikada se nisu previše navikla na jednu stvar, a zahvaljujući roditeljima, koji su ih odmalena učili snalažljivosti i prilagodljivosti, nisu se osjećala pretjerano vezanima za status quo.

Iako je to zanemarena vještina u modernom svijetu, gdje su materijalizam i udobnost prioriteti, studija objavljena u časopisu Heliyon tvrdi da snalažljivost služi kao zaštita od problema s mentalnim zdravljem. Što ste prilagodljiviji, to ste zdraviji, a ova je generacija tu vještinu razvila rano.

Čitanje autokarti

Umjesto da u potpunosti ovise o svojim telefonima za snalaženje, kao što je to slučaj s mnogim mladima danas prema istraživanju Ordnance Surveyja, djeca 80-ih su od rane dobi učila čitati papirnate karte u automobilu.

Od zadatka da usmjeravaju roditelje na putovanjima do pokušaja da pronađu kuće prijatelja, ova djeca nisu imala mogućnost osloniti se na tehnologiju. Stare automobilske karte iz pretinca za rukavice bile su im jedina opcija.

Kako prihvatiti samoću

Dok današnja djeca mogu biti "sama", ali istovremeno povezana s drugima putem društvenih mreža, od djece 80-ih očekivalo se da se sama nose s dosadom i cijene samoću. Posebno ona zadužena za čuvanje braće i sestara ili obavljanje kućanskih poslova naučila su važnost neovisnosti.

Iako osjećaj usamljenosti može dovesti do problema s mentalnim zdravljem, biti sam nije nužno isto. Štoviše, samoća je važna za dobrobit jer uči ljude da razmišljaju, reguliraju emocije i razvijaju snažniji osjećaj sebe.

Upravljanje budžetom

Bez mogućnosti da odmah kupe sve što požele, djeca generacije X morala su se naviknuti na odgođeno zadovoljstvo i štednju. Ako nisu štedjeli džeparac ili sami pronašli posao, nisu dobivali sve sa svojih lista želja.

To je jedan od razloga zašto pripadnici generacije X, prema studiji iz 2024., češće prijavljuju bolju financijsku pismenost u usporedbi s milenijalcima i generacijom Z. Roditelji su ih učili umijeću upravljanja budžetom i štednje, čak i ako su otvoreni razgovori o novcu tada još uvijek bili rijetkost.

Formiranje neovisnog identiteta

Umjesto traženja pripadnosti praćenjem internetskih trendova i stalnog uspoređivanja s uljepšanim verzijama tuđih života, djeca generacije X učila su o popularnoj kulturi od svojih vršnjaka i gradila identitet na temelju stvarnih ljudi u svom okruženju.

Nisu preuzimali sav stres i nisko samopouzdanje koje proizlazi iz prekomjerne upotrebe društvenih medija, što potvrđuje i studija objavljena u časopisu Journal of Psychiatry and Psychiatric Disorders. Imali su priliku odrastati pod vlastitim uvjetima.

Vještina strpljenja

Bilo da se radilo o dijeljenju jednog fiksnog telefona s cijelom obitelji ili čekanju da uštede džeparac za nešto što su željeli, djeca 80-ih rano su naučila vještinu strpljenja. Kao odraslima, ovaj osjećaj strpljenja može se činiti bezazlenim, ali igra važnu ulogu.

Prema istraživaču Williamu Damonu, autoru knjige "Put do svrhe", strpljenje ljudima daje priliku da razviju osjećaj svrhe. Ovladavanjem umijećem čekanja, strpljivi ljudi mogu vidjeti širu sliku, slijediti ciljeve bez očekivanja trenutnih rezultata i pronaći svoj jedinstveni smisao u svijetu.