Prije nego što sam krenuo pisati Njegovu stranu priče, pitao sam urednicu da li je sigurna da sam ja pravi izbor za kolumnista, s obzirom na to da nisam tipičan frajer današnjice, sumnjivog morala, koji vikende provodi na narodnjacima hvatajući sve što se da uhvatiti iza pola noći. –Zato sam te i uzela, rekla je i otklonila većinu mojih sumnji. Ipak, i dalje sam se pitao hoće li moja razmišljanja ikome biti zanimljiva jer, ruku na srce, biti normalan u današnjem svijetu je skroz nenormalno.

 

Neki dan tako slušam priče nekih likova mlađe generacije, zapravo i ne toliko mlađe, ali dovoljno da nam se razmišljanja i priče razlikuju. Miljama. Sve u svemu priča se vrtila oko toga da je ovaj pričao frendićima kako je zbario neku maličku za vikend. Citiram: "Niš, malo se dopali prek fejsa, kao ja neš napisao da tražim neku pičku za večeras, i ako ima koja. Javila mi se ta i ta, našli se na cugi u bircu u kvartu kod nje, i poslije je pokupio i išli kupit cugu pa van. Kasnije ju riješio na fukiju (fukodrom) i onda ju odbacio do doma. I taman nju odbacim i zove me ova (neka druga) i kao ajde daj vrati se van, idemo se negdje grijati. I jebiga, a man's gotta do what a man's gotta do. Jebenica, stari. Dvije pičke u jednoj noći, a di ste vi bili papci?!" A papci su stajali kraj njega vilicama do poda, jedva obuzdavajući euforiju, gledajući ga kao u Boga. Ako nisi religiozan, otprilike kao Kanye u ogledalo. Frajer. Dečko, bolje rečeno.

 

Kućni odgoj. Dvije riječi. Toliko jednostavne za neke, a opet toliko kompleksne za druge. Ne sjećam se kada sam curu nazvao pičkom. Ne sjećam se kada sam rješio pičku. U autu. Na fukodromu. Dvaput. Jednu nakon druge. U istoj noći. Možda i s istim kondomom. A vrlo vjerojatno i bez. Moji dani ponosa i slave, valjda su samo dani. Stao sam na trenutak i shvatio ono što sam oduvijek znao. Kućni (jebeni) odgoj. Jer sve dolazi od doma. Sav ponos i sva slava. Nekima u rješavanju pički, a nekima u nešto drugačijem obliku. Onom finijem. Onom kulturnijem. Načinu na koji se odnose prema ženama.

 

Sjećam se svojih prvih spojeva. Da, spoj. Tako smo to tada zvali. Uvijek sam se trudio da budu originalni i da se vidi da mi je stalo. Pa čak i onda kada nisam imao novaca, što je bilo poprilično često kada si srednjoškolac odnosno studoš, uvijek sam pazio da njoj bude lijepo. Tako sam tadašnju djevojku odveo ni manje ni više nego u park. U neko doba noći, ležali smo na rosnoj tek pokošenoj travi i gledali zvijezde. Uz dvije male buteljice vina od 0,25 pogađali smo zviježđa slušajući na discmanu neki mixtape, koji sam joj bio poklonio još dok sam joj se upucavao. I bio je to vjerojatno najbolji spoj na kojem sam bio. Ona, zvijezde i ja, sami daleko, a u centru samoga grada. Pokazao sam joj malog medvjeda. A nešto kasnije i velikog. Ali ne onog na nebu. Šalim se. Ne ide mi to frajerisanje. Naime, nikad ne spavam s curom na prvom spoju. Ne toliko zbog nje, jer ona je htjela nego zbog sebe. I poštovanja prema sebi. A onda i prema njoj. Jer ako si spremna sa mnom spavati na prvom spoju, tko zna sa kolikima jesi spremna napraviti to isto. I sa kolikima to i jesi napravila.I tko zna koji ti je ovo prvi spoj po redu ovaj tjedan. Ne, ja nisam takav tip frajera. Ne, ni ne želim te ako si ti takav tip cure.

 

Nekoliko godina kasnije, upoznao sam nju. Djevojku koja mi se nevjerojatno sviđala. Do te granice da sam sam sebi bio smiješan u nekim situacijama. Naime, nemam problema s tremom i nastupima bilo kakve vrste. pričam kao da nema sutra. Ali, pred njom svaki dan je bio sutra. A ja nisam znao što bih sa sobom. Još manje što bih rekao, a da ispadnem jednostavan u kontekstu složenih rečenica. Naš prvi pravi razgovor, doduše preko telefona, završio je mojom mokrom majicom. Od znoja. Usred zime. Ja sam gorio. I nikad joj to nisam priznao. Da muškarac kad se zaista zaljubi, glavu izgubi. Nisam od onih koji se brzo zaljubljuju, ne puštam ljude blizu sebe tako lako, ali jednom kada padnem ne postoji to dno koje će me zadržati kao ni visina koju ne bih mogao preskočiti. Iako nije bilo lako sa njom, odlučio sam se boriti. Bilo je toliko trenutaka kada sam ju htio ostaviti, kada je izgovorila stvari za koje je znala da nisam zaslužio, kada je prešla svaku granicu, ali nisam. Jer ne znam dići ruke od nekog kada ne ide. Jer ne ostavljam ljude koje volim. Jer ne odlazim kada stvari ne funkcioniraju kako treba. Baš suprotno - dajem sve od sebe.

 

S godinama, promijenile su se i lokacije na koje izvodiš djevojku van. Iako sam uvijek prije za ležanje na travi, neke situacije ipak su zahtijevale dozu ozbiljnosti. Tako sam je na prvi spoj odveo u svoj najdraži restoran u kojem nikada nije bila, a htio sam da ga doživi prvi put sa mnom. Na ulazu sam joj otvorio vrata, uzeo jaknu, odveo do stola kojeg sam rezervirao i primaknuo joj stolicu da sjedne. Kada smo sjeli, prekrila je rukama lice i nije dizala pogled. Kada je napokon odmaknula ruke primijetio sam joj suzne oči. -Ne sviđa ti se? Oprosti, ako sam nešto krivo napravio... – Zašto si tako dobar prema meni, kada sam se ja tako ponašala prema tebi? -Sve je u redu. Znam da nisi tako mislila. I zaista nije. Jer to nije bila ona. Bila je to neka druga djevojka, ona koju je njen bivši dečko-frajer napravio od nje. Zato i je bila ljuta na cijeli svijet, a posebno na onaj muški. I mogao sam puknuti sto puta. I mogao sam otići. Ali, ostao sam. Jer nije mi važno kakva si bila nego ono što jesi. Na kraju je ona ostavila mene. Za onog tko je sve ono što ja nisam bio: bahat, arogantan frajer, koji joj se nije javljao danima, a noći je provodio s prijateljima u druženju s "prijateljicama". – Ne zaslužujem te – napisala mi je na kraju zadnjeg od tridesetak pisama koje mi je poslala tijekom veze. Na koja sam je ja nagovorio da si pišemo. Nekada bi ih slali poštom, a nekada čitali jedno pred drugim kada bi se vidjeli nakon što bih došao s puta. Nisam htio mejl, nisam htio ni Facebook... Daj mi nešto što mogu opipati i pomirisati. Daj mi nešto živo, tehnologiju ostavi za neke druge ljude. Imao sam toliko ideja, htio sam da uspijemo, htio sam ju odvojiti od loše veze koja ju je obilježila, htio sam joj pokazati da ima i drugačijih, htio sam... Puno toga. Za nju previše.

 

"Muškarac koji svoju ženu tretira kao princezu, dokazuje da ga je odgojila kraljica" – stiže mi neki dan  slika na WhatsApp. Nasmijem se i pokažem ju mojoj mami. Ne smatram se idealom muškarca, ja se samo ponašam kako me je učila. Ali, svakako smatram moju majku kraljicom. I više od toga. I ne, to ne znači da sam mama's boy, to samo pokazuje način na koji se ponašam prema njoj . To znači da mi nije problem nazvati ju svaki dan, otići sa njom u grad u nabavku, popiti kavu kao ni otići u šetnju. Nekima je to čudno. Kaj ćeš sa starom hodat okolo. Ja svoju majku nikad nisam nazvao stara. Vjerujem da nikad ni neću. Ako ćeš išta zapamtiti iz ove kolumne, zapamti da je istina ono što govore; puno toga o muškarcu možeš saznati iz načina na koji se odnosi prema svojoj majci. Puno toga. O kućnom odgoju.

 

Siguran sam da se sad dobar dio smije na ovaj tekst. Zaista, tko to puši? U svijetu višestrukih pravila, dvostrukih mjerila, u svijetu gdje je sve dobro dok si tu, a kad nisi, naići će netko drugi. U svijetu gdje je ostaviti nekoga lakše nego napisati novi status na Facebooku. Zapravo, i ostaviš nekoga putem statusa na istom. U svijetu gdje je najlakše dići ruke kada se pojavi prvi problem i otići tamo gdje problema nema. Trenutno. U svijetu gdje je lakše prevariti nego voljeti, gdje si veći frajer kada jebeš više njih u istom vikendu, gdje si legenda kada ju ne jebeš "ni dva posto". Na kraju krajeva, tko sam ja da govori nekome kako se ponaša džentlmen. Biti džentlmen stvar je izbora. Ne pita za godine, ne pita za novac, ne pita za izgled. Stvar je odgoja. Biti džentlmen nije u broju koliko ih imaš, nego zadovoljan osmijeh one jedne, tebi jedine.

 

Neka je staromodno, ali ja sam ipak nekako više za uzimanje kaputa, pomicanje stolica, ležanje na travi, gledanje zvijezda, pisanje pisama i vraćanje doma osobi koju voliš. Stara škola. Neka je uzaludno, ali ja sam uvijek za to da se potrudiš oko one do koje ti je stalo nego da na prvi problem zaspeš u krevetu neke druge. Neka je smiješno, ali dok god je ona nasmijana, skroz je nebitno tko se još i zašto meni smije. Džentlmen. Svijet je pun frajerčića, budi muškarac. Džentlmen. Za tebe možda papak. Ovisi kako ćeš razumjeti. Sasvim svejedno, ja sam odgovoran samo za ono što sam rekao, ne i za to što si ti (ne)razumio. Legendo.

 

Btw. sretan ti rođendan Mama!

 

Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje!