Njegova strana priče: Patnje mladog Deana
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Grazia, Ilustracija Index
OTKADA pišem kolumnu, najmanje sam ju puta pisao za stolom. Prvo zato što nemam onaj klasični pisaći stol za koji sjedneš, a na njemu je lampica i tona knjiga i sve izgleda načitano i pametno. Ne, nemam ga, mada to naravno ne znači da nisam načitan i pametan, već jednostavno imam jedan jedini stol i to je onaj za kojim jedem. A ne volim miješati hranu i posao. Mislim, hranu ne volim miješati ni sa čim... Kad jedem, jedem, a da ne pričam i da ne volim dijeliti svoju hranu. Nope. Joey doesn't share food! Da se ne shvati krivo, darežljiv jesam i za pomoći uvijek, ali kad me netko pita "daš mi griz?", to me prvo malo zaboli oko srca, jer ne želim ispasti škrto đubre, a s druge strane opet ne možeš mi iz usta uzimati ono što najviše volim. Kad sam bio mlađi, onda bih sendvič prvo zagrizao sa svih strana da mi nitko ne može reći "daj mi s one strane gdje još nisi zagrizao". Screw you! Zbog takvih i sličnih bilo je potrebno razviti niz unaprijed smišljenih odgovora. Na kraju ipak uvijek popustim i podijelim svoju hranu i onda se osjećam dobro i ponosno i... gladno.
Pisao sam tako po aerodromima, plažama, hotelima, na ulici, kod frendova, ali nikad još na setu. Znam da mnogi vole mir i tišinu dok pišu, ali sudeći po mojim lokacijama pisanja, kod mene to nije slučaj. Volim biti u gužvi gdje ima puno ljudi, gdje se priča i dovikuje, gdje je uvijek nekakva akcija... Mislim da sam tek onda na vrhu inspiracije i kako onda nastaju najbolji tekstovi. Kao i kad kolumnu pišem zadnji dan. Uvijek sam bio kampanjac, ali činjenica je da pod pritiskom najbolje i funkcioniram. Jedino što mi fali je blokić i olovka da sve ideje kroz dan mogu zapisati na licu mjesta, budući da sam lagano zaboravan kad imam puno posla, a i s obzirom da su neke situacije tako nevjerojatno dobre da bi bilo šteta na zapisati svaki detalj koji ću u protivnom sigurno zaboraviti. Takav jedan blokić definitivno bi mi bio od koristi neki dan.
Završio sam sa snimanjem oko 8 navečer i krenuo pješke prema gradu. Tek negdje na pola puta skužio sam da nisam skinuo puder s lica pa sam nekim nesretnim potezima pokušao obrisati lice o ruke razvlačivši tako ruke od lakta do zgloba po licu, čelu, lijevo, desno, trljao i na kraju shvatio da možda ulica i nije najbolje mjesto za to. Osim što su se prolaznici vješto micali od mene, jer nisu znali sa čime se borim, lice mi je izgledalo crveno, razmazano, siroto. Ne bi to bilo ništa čudno da je to bio prvi put da sam se našao u takvoj situaciji... Navikne se čovjek s vremenom. Samo bi bilo u redu da, kad već zaboravim pustiti stručnjacima da mi očiste lice nakon šminkanja, imam maramicu, a ne da se laktarim okolo. Stoga, ako me i sretnete u gradu nekad i vidite da se borim, vjerojatno idem s posla i nemam maramicu pa si čistim lice laktom a, da ne govorim da većinom puta kada me i vidite postoji i velika vjerojatnost da imam različite čarape na nogama. Ali, to je već sad druga priča... A i tko je još imun na to... Svima se događa, zar ne?!
I tako u hodu i muzici sretnem frenda te produžimo zajedno prema gradu. Nešto se zapričamo kad dvjesto metara dalje zaustavlja nas neka djevojka tražeći neku ulicu. Kako ja nisam čuo što je pitala, frend joj je krenuo objašnjavati gdje bi se mogla ta ulica nalaziti. Pa se vrti, pa traži pa gleda, pa zaključi da će ju potražiti na mobitelu. Iako sam ja mislio da će otvoriti navigacijski app i to u sekundi naći, on je odlučio upotrijebiti "joker Zovi" i na taj način pronaći ulicu. I dok je on tako raspravljao sa Jokerom, ja dižem pogled s mobitela, jer sam odgovarao na mejl (Da, nepristojan sam znam, ali bilo je bitno. Da moglo je pričekati, ali bilo je bitno. Da... Što vas boli k... uostalom) i pogledam djevojku i mislim si kako uopće nije loša. Dapače. Ali, frend je prvi počeo s objašnjavanjem i preuzeo ju na sebe, stoga, muška solidarnost. Frendu se ne uzima cura, iako je to samo slučajna prolaznica koja je tražila ulicu. Ako i hoće uletiti, on ima prvi prednost. Vraćam pogled na mobitel i završavam mejl, kada djevojka progovori i kaže nešto. Ne sjećam se što (jesam li lijepo rekao da mi treba blokić), ali nije bilo ni bitno. Njen glas, lagano hrapav, cigaretski, nešto slično glasu Brooke Davis u OTH-u (inače najseksi treba s najseksi glasom koji se ikad pojavio na malim ekranima, in my opinion) i ja ne samo da sam završio s mejlom, ja sam zaboravio i kome pišem, i mejl, i gdje mi je mobitel i gdje se nalazim i da imam još pudera na licu i rukama... Do lakta. Da sam u Simsima, vjerojatno bi mi srca išla iznad glave, da sam u crtiću vjerojatno bi mi se srca izmjenjivala u očima jedno za drugim. Da sam išta od navedenog, vjerojatno bih učinio nešto konkretnije, ovako sam iz izgubljenosti prešao u otupljenost i rekao joj kako mislim da je ulica negdje na desno. U tom trenu je frend završio razgovor i ponovio isto rekavši da je ulica negdje na desnoj strani, pa onda malo lijevo pa ideš ravno i tamo negdje. I dok je ona gledala nas u čuđenju vjerojatno misleći kakve sam ja debilne sreće, frend je gledao na desno izgubljen, jer očito ni on nije siguran gdje je ulica točno, a ja... Nekad se stvarno pitam dokle ovako?! Zašto jednostavno nisam nastavio pisati mejl. Ovako sam se sav pogubio, prvo zbog njenog izgleda, a tek onda glasa koji me je skroz demolirao i na kraju umjesto da bacim neku foru, malo flerta ili se barem nasmijem i kažem joj da ju idemo pronaći zajedno uz zalazak sunca (ok, ovo bi ipak bilo malo too creepy reći curi koju prvi put vidiš), ja sam uspio izustiti: "mislim da ti je ulica negdje na desno." Zahvalila se i otišla. Frend i ja nastavljamo svojim putem i prije no što sam ja uspio to izustit, on me preduhitri i kaže: jel ovo upravo bila ona scena iz "Glup i glupljeg", s kraja filma?!
Na kraju smo se još svađali zašto joj nismo uletili s nekom spikom, zašto on nije prvi probao, da li da idemo za njom (nope, not weird at all), da li da guglamo ulicu i kao slučajno smo i mi krenuli tamo (nope, not weird at all) ili da jednostavno svatko ode doma i pokrije se po glavi zbog nenadmašive količine gluposti koju su muškarci u stanju reći ili pokazati u društvu zgodnih žena. Tako je i bilo. Prva stvar kada sam došao doma bio je hladan tuš, ne zbog pudera, na to sam već i bio zaboravio, već zbog glave blentave. I potom pakiranje stvari zbog sutrašnjeg puta.
Ujutro rano sjedam na bus, kratka relacija, u zadnjem trenu u bus ulazi još nekoliko putnika. Pored mene prazno sjedalo. Prilazi mi cura i pita da li je slobodno. Naravno da je. Za tebe uvijek, mislim si. Cura je komad. Skidam slušalice i nasmiješim joj se i smišljam što reći te čime započeti razgovor, jer nemamo puno vožnje. I prije nego što sam uspio išta reći, do naših sjedala dolazi neki lik sav znojan od trčanja na bus i kaže djevojci: "Oprosti, sjela si na moje mjesto. Ja sam na tom broju." Ona se ispriča, pokupi stvari i ode. A ja... U nevjerici vraćam slušalice na uši, naslonim glavu na staklo i spremam se na spavanje. Još da imam plahtu i pokrio bi se po glavi. Opet. Eto, tako izgleda kada imaš sreće u ljubavi.
Svjetla se pale. Producent mi govori da krećemo. Snima se... Do idućeg puta!
Pssst! Ostale kolumne našeg Deana pročitajte ovdje.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati