Foto: Siniša Uštulica, Ilustracija Index

KAD ovo budeš čitala, moj će rođendan već proći. A vrlo je moguće da si mi ga zaboravila i čestitati. Nebitno, ne idem za time. Ono što je bitno jest da sam rođen na jučerašnji datum, 16.6, u rane jutarnje sate. Samo vrijeme meni nije bilo nikada od prevelikog značaja; mojoj mami naravno jest s obzirom da sam ju maltretirao dobar dio noći i dana. Nije da je danas drugačije. Ali vrijeme je bitno iz jednog drugog razloga. Naime, nisam lik od horoskopa, ne razumijem ga, štoviše ne čitam ga, osim kada se znam zasjesti s nekime na kavu i taj netko uzme novine i taj netko ti iz nekog razloga želi pročitati današnji horoskop. I onaj za cijeli tjedan. Iako nisam siguran koliko horoskop može biti precizan pa svim blizancima pogoditi da će danas imati svađu s partnerom, naročito onima poput mene koji u ljubavi imaju 5 zvjezdica samo u horoskopu. Ipak, siguran sam da negdje od faksa, od kada više ne idem po kavama, ne družim se više ni s horoskop-čitaocima, a samim time ni ne znam što mi zvijezde donose. Ono u što još jesam siguran jest da se horoskop pokazao kao dobar pokazatelj nečijih osobina i karakternih crta, znajući o nekome samo datum rođenja. Impresivno, svakako. A ono što horoskopski znak ne pokazuje, pokazuje njegov podznak. Kada su me to naučili,odlučio sam malo više vjerovati. Jer ono što podznak pokazuje, pokazalo se iznimno točnim u mojem slučaju.

Dupli blizanac u znaku. Dvostruki znak, četverostruki nered. Metež, nered, neorganiziranost, plima, oseka i poplava u isto vrijeme. Dan i noć koji se izmjenjuju istodobno negdje na sjevernoj polutci kada bi ustvari trebao biti samo dan idućih šest mjeseci. Realno gledajući, zamisli si pustinju, čistinu i prazan horizont. Sunce prži, pijesak se topi, a u daljini hoda nešto. Nije fatamorgana već medvjedić na duracell baterijama koji lupa u činele najjače što može. Gledajući u horizont, iza jednog medvjedića stoji još jedan, pa još jedan... približivši se, oni su vojska. Vojska medvjedića na vrućem pustinjskom pijesku koji lupaju u činele. Ujednačeno. Svom snagom. Na duracell baterijama. Koje su punjene steroidima. Marširaju ravno i izmjenjuje ih se nekoliko stotina. Nešto kao Sarumanova vojska. Jednako moćna. Malo glasnija. Vizualno, naravno puno zgodnija. I tako satima, danima u mojoj glavi, ti medovi pronalaze svoj dom usred vruće pustinje. Cijeli moj život. Nekada Boga molim da je to sve fatamrogana. Nekada i prihvatim činjenicu da nisam sam u glavi, a nekada, često zapravo, samo sam zahvalan na činjenici da ti medovi ne znaju i skakati. Barem ne istovremeno.

Oni koji su proveli dobar dio mog životnog vijeka sa mnom, znaju dakle da u meni postoji četvero njih. Jedan je frend išao toliko daleko pa svakome dao svoje ime. Htio sam, kao i uvijek uostalom, biti dosljedan, te vam dostaviti listu imena, ali kako je ta informacija stara petnaestak godina i, kako mi taj frend više nije frend, tako je i ta informacija ostala zauvijek s njim. Svejedno, to ne mijenja činjenicu koja postoji i koju mi je horoskopski znak,a potom i podznak potvrdio: Dean, u totalnom si k*rcu! I to četiri puta. Vrijeme je za razotkrivanje. Ako me želiš upoznati, čitaj dalje. Ako želiš jednog, pristaješ na sve. 4 u jednom. Ono što može jedan, njih četvero to isto može. Odjednom. Kada tako to postaviš... ovaj dvostruki bliazanc i nije tako loš, nije li?!

Blizanac broj 1.

Njega je većina čitatelja već upoznala. On je drag, pažljiv i nježan. Njega uglavnom sve žene vole. Iako ovo zvuči umišljeno, on nije takav. Umišljen je odlika drugog po redu, ovaj pak čvrsto stoji na zemlji. Zapravo i to je laž. Zvučalo mi je dobro u kontekstu, zato sam to napisao. Zapravo, Blizanac broj jedan živi u oblacima. Lik iz bajke ali totalni. Princ koji te poljubi ne bi li se probudila. Koji prođe pola kraljevstva ne bi li pronašao nogu koja odgovara cipeli koja odgovara nozi koja odgovara djevojci njegovog života. Princ koji će radije cijeli život provesti u potrazi za onom jednom nego prihvatiti bilo koju samo zato što je dostupna. Posljednji romantik ovoga svijeta. Koji curi koju je jednom vidio u životu, šalje jednoteistu poruku svakog jutra: Dobro jutro, najljepša. Koji toj istoj curi u dva ujutro piše stihove poput onog: „Jer istina je, da može postojati milijun djevojaka ali moje će oči uvijek tražiti samo tebe. I da mogu birati bilo koju drugu, ja bih opet, i baš svaki put, izabrao tebe.“ A zapravo je istina da ona ima nekog drugog i da ona ne bi birala mene, pa čak niti jednom. Svejedno, ovaj romantični kreten to ne razumije. Ne razumije ni kada mu govore da su mu kolumne ljigave, da prestane biti toliko pizdast, da žene vole frajere, da ljubav sa jednom ženom ne postoji. Ne razumije ni kada je potrebno odustati jer vjeruje da se za osobu koju voliš isplati boriti. Svaki dan, svaki mjesec, svaku godinu, cijeli život. Ne vjeruje da za svakog postoji više osoba već skoro dva desetljeća traži onu jednu. Onu koja nosi njegovu polovicu. Srca. Duše. Onu radi koje je činjenica da nas ima gotovo sedam bilijuna apsolutno irelevantna. Jer nekada, a zapravo uvijek, sve što trebaš je ona. Jedna. Prvi blizanac je kao Noah koji će stajati satima na kiši i govoriti da neće biti lako, da će biti užasno teško ali da on to želi, ako i ti to želiš. Jer želi tebe. Sad i zauvijek. On je Lucas i napisao je gotovo sedamdesetak kolumni o curi u koju je zaljubljen. Uskoro izdaje i knjigu napisanu njoj, a prevedenu za sve cure. On je dobar dečko. Dečko kakvu bi poželjele sve cure, a zapravo nijedna ga ne želi. Posljednji romantik na ovome svijetu koji se ne predaje. Ne, dok je ljubavi. Ne, dok je nje. Kažem ti, nekima bajke nikada nisu ispričane do kraja. A uporno odbijaju zatvoriti knjigu. Kažem ti, nije to uopće loše danas. Dobar je on lik. Lik iz bajke.

Blizanac broj 2.

Iako bi blizanci trebali biti slični, činjenica je da ta defincija ovdje prestaje. Kao što prestaju i sva pravila i napisane norme. Ovaj ih blizanac ne poznaje. On je kompletna suprotnost. U suštini i DNA kodu skroz drugačiji od maloprije mu spomenutog brata. Samim time i kolumne koje piše njegov buraz, stanoviti Blizanac pod rednim brojem 1, smatra smećem. Drugorazredni scenarij tipičnog američkog chick flicka B produkcije koji se vrti na kanalima ujutro kada televiziju gledaju samo kučanice i djevojke koje imaju školu popodne. On nije onaj od pisanja. Ni čitanja. Radije će pogledati film snimljen po knjizi nego pročitati knjigu po kojoj je snimljen film. A i po filmovima koje on gleda, ne pišu se knjige. If you know what I mean. Iako, istina, imao je i on svjetlih trenutaka, pa je napisao nekoliko kolumni na samom početku Njegove strane priče. Uglavnom su njegove kolumne išle tada kada kolumni nije bilo. Sada znaš tko je kriv za to. Romantika mu nije jača strana. Knjigu bajki taj je odavno zatvorio. Već nakon prve rečenice: Živjela jednom jedna prekrasna djevojka... Debilane. Najromantičnije što mu se ikada dogodilo jest kada je upoznao curu koja je svaki dan kupovala svježe namirnice za sendvič. Pecivo koje nije dva dana staro, pureća delux šunka, dimljeni sir, malo sirnog namaza, zelena salata bez onog tvrdog dijela, i puno majoneze. Servirano uz dvije salvete. Jedna za majicu, druga za brisanje. Točno u šest. Drugi međuobrok i zadnji koji sadrži UH. Sviđaju mu se točne djevojke koje paze na detalje; doručak u 8, ručak u četiri, sendvič u šest. Ipak, leptiriće u trbuhu osjeća jedino kada osjeti miris sarme na stolu. Pravu i jedinu ljubav osjetio je jedino prema hrani. I ta ljubav do dana današnjeg nije prestala. Zapravo to je i jedina postojana stvar u njegovom životu. Jedina mu je još želja osjetiti uzajamnu ljubav prema hrani i ženi. Odjednom. Da zajedno mogu uživati u masnoj vratini u dva ujutro u sumnjivoj pečenjari kada odlaze doma pijani, a prije nego zaspu na klupici u parku. Jer i to se događalo. Ali nažalost uvijek samom. Bilo bi lijepo takve trenutke ponoviti. U društvu. Romantike radi. Inače je naizgled pristojan lik. Već nekoliko godina fura iste traperice koje imaju dvije rupe na dupetu, svejedno žao mu ih je baciti. Podsjećaju ga na doba kada je morao paziti što jede i biti mršav daleko u prijestolnici mode. Sada pucaju na njemu. To je dobar znak. Istovremeno puca i njemu za baš sve i svakog. Pun je sebe. Umišljen do bola, dok mu ona pijana pleše oko stola. I ono što Lik iz bajke, samo tužno gleda, on objeručke prihvaća. Čime god stigne kada su zgodne cure u pitanju. I kada su zgodne cure manje obučene nego što bi pristojne cure trebale. I opet za razliku od Lika iz bajke koji voli cure s pjegicama koje nose naočale, a koje vole umjetnost, i subotu navečer provode čitajući svoju omiljenu knjigu uz svijeću, on voli... kako da se izrazim... pa evo ovako: drolje. Flundre i dromfulještine, kako ih odmilja zove. Cure s popustom na trajnom sniženju. „Kako ćemo, lako ćemo djevojke“. Uvijek i u svakoj prilici. On za razliku od ostalih koji traže domaćicu u kuhinju, damu na ulici, a kurvu u spavaćoj sebi, voli da je ova zadnja prisutna u svakoj situaciji. Voli žene koje znaju plesati, a naročito kada se uz to i skidaju. Tada se i on pridružuje. Jer i on voli isto. A istini za volju, đubre odvratno dobro je u tome. U skidanju, ne toliko u plesu. Ipak, kada god jedno vodi drugom, tu je glavni. Perverzno razmišlja, dobro izgleda, a bivše cure mu i dan danas šalju poruke: Šupčino, razotkrit ću te! To su one koje su u vezi upoznale malo manje Lika iz bajka, a puno više Blizanca pod rednim brojem 2; Totalnu budalu.

Blizanac broj 3.

U prošlom životu bio je kokos na zabačenoj plaži Kube na dalekim Karibima koji uživa u glazbi Cesarie Evore, ispijanju ruma i pušenju svježe napravljenih kubanki. Za sebe govori da je reinkarnacija Hemingwaya, uživa u čitanju Fitzgeralda i obožava povijest. Na trenutke je ogroman nerd koji dane provodi igrajući avanture poput Broken Sworda i Monkey Islanda iako ih je već prešao bezbroj puta. Ipak, uvijek i u svakom trenutku on je putoholičar. Zaljubljen jedino u putovanja; njegovu prvu i jedinu ljubav. Za njega ne postoji niti jedna druga stvar koju kupuje, a koja ga čini bogatijim. Da su putovanja besplatna, nikada ga više ne biste vidjeli. Romantiku pronalazi izgubljen u izgubljenim ulicama izgubljenih gradova. Sam. Sa ruksakom na leđima i kartom u ruci. Tada se osjeća živim. Tada zna zašto živi. I ništa mu više ne treba. Nitko mu ne fali. Novi ljudi svakoga dana, nova mjesta svakim korakom, novi horizont sa svakim udisajem. Veliki je sanjar. Netko tko samo korača ali ne živi na ovom svijetu. Inspiraciju pronalazi u moru. U oceanu. Lud je za otocima koji su mu uvijek prioritet kod putovanja. Premda i sam nekada primjećuje da se dijeli na dva dijela; jedan voli velike gradove, drugi povijesna mjesta, kuži da je putovanje ipak nešto što ga na kraju dana objedinjuje u jednog. Kada su ga neki dan prijatelji iz inozemstva pitali gdje da ljetuju u Hrvatskoj on im je bez razmišljanja preporučio Korčulu. I Lastovo. Jedine otoke na kojima nikada nije bio, a koji su mu želja posljednjih desetak godina. Jer osjeća da su to njegova mjesta neovisno što ih još fizički nije posjetio. Takav je. On ne razmišlja, on osjeća. On vidi, čuje i zna za stvari koje se nisu još dogodile. Oslanja se na intuiciju, a šesto čulo mu je najbolji prijatelj. Njega je nemoguće uvjeriti, još manje prevariti. On je potpuno svoj. I potpuno sam. I uživa u usamljenim noćima, razmišljajući o životu sjedeći na pustoj plaži u kasnu suton. Čak i onda kada je prisutan, u mislima je i dalje negdje na Karipskom moru. Sanja da svojim brodom plovi pod zastavom Jolly Rogera, ispijajući grog dok se na horizontu ukazuju visoke palme još neotkrivenog otoka. Neuhvatljiv. Nestacioniran. Nestaložen. Nestatičan. Nesređen, a opet tako jasan. Vjetar se vezat ne može. On to najbolje zna. Sanjar.

Blizanac broj 4.

Da kažem da se znamo, lagao bih. Njega najmanje poznajem. Ali izgubljen neki frajer. Doslovno. Već dugo nisam naišao na njega. Dugo ga već nije bilo. Nisam ni čuo ništa o njemu. Kada sam ga zadnji put sreo, shvatio sam da je poptuno nejasan. Siguran sam da ni njemu samome puno toga još nije jasno. Još je uvijek zaigran, još je uvijek neopterećen, još uvijek ne želi odrasti. Vječiti zafrkant. Vječni Petar Pan. Možda me, kada se jednom vrati, uvjeri u suprotno. Pa napišem o njemu pokoju rečenicu. Ili još bolje, možda on napiše koju kolumnu, pa i tebe uvjeri u suprotno. Ako ga slučajno vidiš, reci mu da se vrati kući. Fali mi njegova nazočnost. Mnogima fali. Istina je da njega daleko najviše svi vole. Uvijek tvrdoglav, zauvijek svojeglav ali beskrajno iskren. Svijet gleda kroz ružičaste naočale. Život je igra. A pravila su mu dosadna. Nazovimo ga Izgubljeni. Premda mi se njegova izgubljenost najviše sviđa. Dobro je biti izgubljen u pravom smjeru. Ne znajući gdje se krećeš ali znajući da si na pravom putu. U jednu mi je ruku i drago da postoji jedan od četvero kojeg još nisam upoznao. Mogao bi biti i iznenađenje. Sudeći po ovoj trojici, ne može biti loše.

Nedavno sam posjetio jednu dragu ženu koja zna. Koja vidi. Sjeo sam nasuprot njoj, ona je zatvorila oči i nakon par sekundi rekla: Wow! Ovo je zbilja zanimljivo. Do sad sam kod svake osobe, odmah dobila jednu, kristalnu sliku o kome je riječ. Ali ti... ti si jako zanimljiva osoba, kod tebe ih je nekoliko... jedna, dvije, tri, četiri. - Oh, da znam o čemu govorite!

Hvala svima na lijepim željama. Sretan mi rođendan.

Živjeli. Svi četvero.

Prethodne kolumne Deana Pelića pročitajte ovdje!