VESELI pozdrav iz aviona. Zapravo, sad kad je u Zagrebu već utorak i prošlo je 2 popodne, više nisam u avionu. Negdje u Indiji sam, taman između New Delhija i Jaipura. Pretpostavljam da mi je jako lijepo i jako vruće, a vrlo vjerojatno imam i proljev jer je to prva stvar koju ti kažu da ćeš dobit kad dođeš u Indiju. Proljev i ostala obećanja. Ali to je sve tek za 3 dana - meni je još subota i još sam u avionu. Bez proljeva, što je super. 

 

Kad smo već kod toga, srela sam Severinu. Kod putovanja kad smo već, ne kod proljeva. Tu na aerodromu Frenđo Čađman, sjedila je stol do mojeg i jela salatu. Od SRPSKIH PARADAJZA, da, jer se udala za Srbina, jasno!

 

Jako volim Severinu. Ne u glazbenom smislu, to sam već rekla minimalno 6 puta - volim ju jer se svaki put kad ju vidim toliko lijepo ponaša prema meni da bi neupućeni promatrač pomislio da sam joj šefica kod koje pokušava izmust povišicu. Topla, ljubazna, pristojna - nakon svakog našeg susreta imam osjećaj da sam upravo doma, na nedjeljnom ručku pojela maminu pitu od jabuka. Takav odeš nakon što pričaš sa Severinom, iako bi čovjek možda očekivao da će zbog svog zvijezdanog statusa bit hladna i bahata, ili u najmanju ruku, nezainteresirana.

 

A nije. Pričale smo par minuta - o tome kamo JA idem. Ona ide u Frankfurt i to je rekla onako usput, a onda je sa zanimanjem postavljala pitanja o mojoj Indiji. Koliko ću bit, kamo sve idem, šta ću radit, koliko traje let, ajme diiiivno, uživaj, bit će ti super… kao dobra stara frendica koja je iskreno sretna zbog toga što idem na lijepo, šareno mjesto (na kojem ću sigurno dobit proljev). A ne znamo se. Znamo se malo, sitno, jer sam ja jednom davno bila ona u onom showu u kojem smo zvučali poznato. Prije sto godina. Jedno upoznavanje, jedan selfie i to je sasvim dovoljno da se svaki put kad me vidi dođe javit. A može se ne javit. To je Severina, može se ne javit, nitko joj ne bi zamjerio. Ali javi se svaki put. 

 

“Tak je normalna i pristupačna” - rekla bi moja mama.

 

Često ljudi govore takve stvari kad upoznaju nekog poznatog pa se oduševe činjenicom da je taj netko normalan, pristojan i da kaže “dobar dan” na isti način na koji ga kažu svi ostali.

 

I gotovo uvijek su iznenađeni, često čak i šokirani. 

 

Takve stvari se u razgovoru naglašavaju kao nešto sasvim neobično.

 

“Srela sam Severinu danas, TOLIKO je draga i normalna, nevjerojatno” - kao da je bit drag i normalan anomalija u svijetu ljudi o kojima se piše u novinama. Kao da se očekuje da će ti prosječna zvijezda reć da odjebeš kad joj probaš reć dobar dan. 

 

A neće.

 

To ne rade prave zvijezde - one su uvijek normalne i pristojne. Pristupačne. Drage. S nogama na zemlji, čak i ako je između njihovih nogu i poda po kojem gaze skupa čizma.

 

Takve stvari rade hrvatske “prepičke.”

 

A njih je sve više, pogotovo danas kad te instagram može uvjerit da si velika zvijezda. Ili influencer. 

 

Priča je uvijek ista - krenu kao mile, dobre i drage cure, sve dok im prva fotka na instagramu ne pređe 100 lajkova. Onda već filtriraju koga će pozdravit. Sve rjeđe gledaju u oči, sve češće iznad tebe. Sve rjeđe slušaju što netko priča, sve češće smišljaju kako bi rekle još nešto o sebi. Na 500 lajkova više ne pozdravljaju skoro nikog. Na 1000 lajkova su Beyonce. Superstarovi. Pričaju o hejterima iako im jedine komentare na slikama ostavljaju mama i sestrična.

 

Nevjerojatno je koliko je nekima malo potrebno da zaborave otkud su došli i koliko brzo i lako mijenjaju prebivalište u Prepičkovec.

 

Sjećam se kad sam prvi put došla u kontakt s jednom hrvatskom prepičkom u nastajanju. Imala sam valjda 23 godine, statirala sam u reklami za jednu pivu. Snimanje je bilo u OTV domu, ukupno 200 statista čiji je zadatak bio glumit da se zabavljamo na koncertu - mislim da je bio Parni valjak. Možda i nije, nebitno. Morali smo doć u 7 ujutro, a pustili su nas unutra tek u 8. Do tad smo stajali ispred vrata na hladnoći i čekali. Dnevnica je bila 150 kuna za 12 sati posla, ili koliko god sati treba. Trebalo je 14 sati. Za ručak su bili hladni ćevapi i piva, jasno. Dok smo stajali ispred ulaza i tresli se od vlažne zime koja nam se uvlačila u kosti, frajer iz agencije koja je radila produkciju je hodao između nas i birao “statiste sa zadatkom.” Kad si statist sa zadatkom, i dalje si statist, ali umjesto da samo plešeš na Parni valjak ili koji god je već bend bio, ti radiš nešto što će se bolje vidjet na kameri. To znači da jednom kad reklama izađe na televiziji, nećeš reć “ja sam ovaj lakat u masi” nego “gle mama, moja glava!” To je to. Satnica ti skoči sa 150 kuna na 200, plus dobiješ ručak za “ekipu”, tipa meso i krumpir i salatu i možeš birat između par sokova. I možeš sjedit za stolom dok jedeš, ostali su jeli stoječki. Nije spektakl, ali nije ni loše. Tog jutra sam imala sreću da me odaberu kao jednog od statista sa zadatkom - sve skupa su nas odabrali 5. Uveli su nas u posebnu sobu na “briefing” i objasnili nam zadatke koji nas očekuju. Moj je bio da u trenutku kad kamera prođe pored mene podignem upaljeni upaljač u zrak i njišem ga. Ništa senzacionalno, ali barem sam mogla popit colu za vrijeme ručka. Jedan od statista sa zadatkom je bila cura čiji je zadatak bio da u određenom trenutku digne ruke u zrak i vikne “wooohooo!” Većina bi to shvatila samo kao šansu da sjedi za vrijeme ručka i bira šta će popit - ona se istog trena kad su ju odabrali preselila u Prepičkovec.

 

Tjedan dana kasnije, na novom snimanju na kojem smo samo sjedili u publici i pljeskali na stvari na koje nitko ne bi (besplatno) pljeskao, jedva nas je pozdravila. Držala se po strani, tijelom u prizemlju a glavom na drugom katu. Bahata. Prepotentna. Prepička. Na pauzi odjednom više nije pila sok s nama kao uvijek do tad - stajala je s ekipom koja snima i režiseru govorila “mmmmmda, sad sam se malo bacila u glumačke vode, i tak.” Jedan “wooohooo!” u reklami za pivu koji je na kraju izrezan i cura je postala prepička koja misli da se bacila u glumačke vode.  

 

A populacija Prepičkovca rapidno raste. 

 

Na primjer, jedna od novijih rezidentica Prepičkovca je cura poznata po tome da je po redakcijama donedavno molila da objave članak o njoj, a čim je dobila svoj prvi intervju, počela je tražit pare za svaki novi, uz riječi “ja vam više ne radim besplatno, sad sam ime.” BTW u Hrvatskoj se intervjui ne naplaćuju jer ono, smo u Hrvatskoj. Ali ona je nakon jednog namoljenog intervjua na portalu koji većinom piše o kremšnitama i gnojivu kupila jednosmjernu kartu za Prepičkovec i ne planira se vratit. 

 

Jedan intervju - prepička.

 

Sto lajkova na fotku - influencerica i prepička.

 

“Ime.”

 

Beyonce.

 

Zvjezda. 

 

Ne zvijezda, nisam krivo napisala - ove što žive u Prepičkovcu nisu zvijezde, to su zvjezde, sa zvj, kao Nike tenisice na kojima piše Mike. 

 

Zvijezde su nešto drugo. 

 

Na primjer, Heidi Klum koju sam upoznala u New Yorku prije 2 tjedna, ona je zvijezda.

 

Do tad je najveća zvijezda koju sam upoznala bio Eddie Izzard, koji je sasvim normalan, opušten, običan lik. I on se “bacio u glumačke vode” u Ocean’s eleven i slično, ali kad pričaš s njim, vidiš da nije prepička, ni blizu kao ova koja je u reklami za pivu vikala “woohoo”. Vidiš da nije zvjezda.

 

Nije ni Heidi. Ni blizu. To je prva stvar koju primijetiš kad ju upoznaš. Zapravo nije, prva stvar koju primijetiš je da je predivna i da joj lice izgleda kao početak proljeća.

 

Nakon toga vidiš da je simpatična, ljubazna i strpljiva sa svima koji ju vuku za rukav, a vuku ju svi, stalno, bez prestanka. 

 

I svejedno je draga, svejedno je normalna, svejedno ponađe dovoljno vremena da popriča sa svakim, na kratko jer svi žele komad Heidi, ali popriča. Pozdravi. Tu je, nije u Prepičkovcu. Tijelo joj je u prizemlju, zajedno s glavom. 

 

I opet, čak i tamo u New Yorku, u prostoriji u kojoj bi trebalo bit jasno da je Heidi Klum najveća zvijezda jer smo bili na eventu posvećenom njenoj kolekciji, opet je bilo minimalno 100 ljudi koji su se ponašali kao da su puno važniji. I od nje, i od revije, i od New Yorka.

 

Prepičke iz cijelog svijeta s glavama na trećem katu jer su jednom bile statisti sa zadatkom. Ili dobile 100 lajkova na sliku. Ili nešto treće dovoljno važno da prijaviš prebivalište u Prepičkovcu.

 

Ne smetaju me generalno te djevojke iz Prepičkovca - zabavljaju me.

 

Ali kako populacija u Prepičkovcu raste i puni se ZVJezdama koje misle da su zvijezde jer su jednom slučajno prošetale kroz kadar dok se snimala Ljubav je na selu, raste i populacija curica koje su uvjerene da je to normalno. Da je put do sreće popločen prepičkizmom.

 

Da su te zvjezde iz Prepičkovca stvarno zvijezde.

 

Da je normalno prestat pozdravljat ljude čim ti slika Gucci remena skupi više od 100 lajkova. 

 

Da onda možeš počet govorit da si ime.

 

A nije to baš normalno. Nije uopće.

 

To nisu prave zvijezde, kao što ni ti Gucci remeni (većinom) nisu pravi.

 

Remen je zapravo iz Turske, “zvijezda” je zapravo iz Prepičkovca.

 

Zvjezda.

 

Koja govori “sad sam ime.”

 

I ne pozdravlja.

 

I drži glavu na tavanu.

 

TO nije normalno.

 

Normalno je ovo što radi Severina. Ne zaboravit da i dalje imaš ista rebra kao i svi ostali. I da jednom kad dobiješ proljev, taj proljev može izać samo jednim putem, koliko god poznat bio.

 

Ali zaboravljaju to ove koje krenu putem prepičkizma, zaboravljaju do te mjere da je postalo čudno da je netko tko je poznat, još i ljubazan. 

 

Ne bi trebalo bit čudno.

 

Čudno je ovo drugo.

 

Što veći fejk od Guccija, to se više naslikava u njemu i češće govori “ali moj je pravi”. Što nebitnija zvjezda iz Prepičkovca, to veća potreba da glumi veličinu pred malim curicama.

 

Ovdje u Indiji, gdje završavam kolumnu, još uvijek bez proljeva, nitko ne zna ni ko je Severina ni ko je zvjezda iz Prepičkovca. 

 

Ovdje se samo vidi tko je normalan i pristojan, a tko nije.

 

A one prave, ali baš prave zvijezde to uvijek jesu.

 

Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte ovdje!