Dnevnik gradske cure: Huligani u foteljama i piromani u odijelima
Foto: Karmen Poznić, Ilustracija Index
JADNO. Nemoćno. Beskorisno.
Tako se osjećam danas dok razmišljam o tati mog prijatelja koji je jučer išao gasit požar. Nije ga nitko tražio, nije ga nitko platio, samo je otišao.
Odmah.
Ne sutra.
Ne ako će trebat.
Odmah, besplatno, iz ljubavi, jer ovi koje plaćamo dolaze tek sutra, baš zato što od ljubavi imaju samo vlastiti račun.
Nije to ništa novo.
Sve već znamo.
Sve je topla voda i sve pametno je već rečeno.
I da se ima za avione do Wimbledona, a ne za novu (ili barem manje staru) opremu za vatrogasce.
I da se sjednice hitno sazivaju zbog par baklji, a zbog ovakvih stvari “budemo sutra.”
I “gori selo, a baba u solariju.”
Možda bi se trgnuli da su im drugačije javili za požare.
Da su umjesto “gore tuđi životi” javili “gore obale koje ćete jednom rasprodat.”
Gore pršuti koje žderete na domjencima, isti oni koje si prosječni vatrogasac ne može priuštit.
Gore tamo neke šume i netko je istovremeno bezobrazan prema Janici.
Gori nešto, bilo što što pripada Ivici.
Gore saloni sa solarijima.
Sreća da Zoki trenutno nije aktualan, možda bi danas došao na požarište i ženi kojoj je izgorila kuća rekao: “Znam kako vam je, i meni je jednom zagorio ručak.”
Danas će opet neki lik u odijelu, s rukom na srcu i licem svježim od beauty sleepa reć da će država sve popravit.
Evo još malo, samo da prvo riješi ovih par ljudi koji vrijeđaju ministre na Facebooku, motače jointova i huligane pa kreće.
U rujnu, jasno, sad su godišnji.
Opet će taj lik pokušat uvjerit ovog istog tatu od mog prijatelja koji je do maloprije gasio požar da je jadan, nemoćan i beskoristan.
Da su jedini problem bura i piromani.
I huligani, jasno.
A zapravo su upravo ti naši šupčići u odijelima s previše godišnjeg najveći piromani.
Jednako kao što su jučer pustili da izgori Dalmacija, već godinama puštaju da gori sve ostalo.
Zapalili su nam škole i vrtiće.
Zapalili su bolnice i domove zdravlja.
Zapalili su moju i tvoju penziju.
Zapalili su budućnost u čije ime se umiralo.
Godinama Hrvatska već gori bez dima, godinama se ljudi tu guše zbog piromana u odijelima koji nas uvjeravaju da smo jadni, nemoćni i beskorisni.
I da je bolje da se svađamo oko toga tko je Dinamo a tko Hajduk, tko je “peder” a tko “normalan”, tko ima hrvatsko prezime a tko nema…
Jučer je Hrvatska pobijedila piromane. I samu sebe.
Jučer nije bilo važno tko je Torcida, a tko BBB. Tko se sunča u bikiniju, a tko u šimlekiniju. Jučer se nije pitalo tko sluša cajke a tko “kvalitetnu” glazbu, koji dečko ima dečka a koji curu, jučer je bilo potpuno nebitno tko ide na vjeronauk a tko ne ide ni kome je deda Srbin.
Jučer se Hrvatska, baš kao i svaki dan do sad, dijelila na one sposobne i one koji su jadni, nemoćni i beskorisni.
Na junake i na huligane.
Na one koji gase požare i na piromane.
Nadam se da je jučer postalo kristalno jasno tko je tko, i koliko su nebitne sve ostale podjele.
Jer će nas piromani u odijelima i huligani u foteljama vrlo brzo ušminkani, naspavani i lijepo iskvarcani s plakata opet pokušat uvjerit da smo MI jadni, nemoćni i beskorisni.
A nismo, oni su.
Mi to samo smetnemo s uma dok se umjesto protiv njih, borimo jedni protiv drugih.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati