NIKAD lakši skauting, samozadovoljno reče Aco i servira nam nešto što se na Pornhubu traži pod ključnim riječima tall+Russian+men+gangbang. Vidim da su na Facebooku svi ljuti na košarku, ali realno, pa ne moramo osvajat medalju baš svake 22 godine, nemojte bit pohlepni. Bit će jednom. Polako. Ako je Žak uspio doć na Eurosong, sve je moguće. S vremenom. Bit će.

 

I deblje su se udale.

 

Sasvim nevezano, postoji jedan izraz u sportu koji je ružan kao ponedjeljak ujutro. Zove se “benching” - kad trener u klubu igrača drži na klupi i ne da mu da uđe u igru, ili mu tu i tamo da 5 minuta da se ne osjeća potpuno zapostavljeno. Odvratna je to situacija koja sportašu može slomit srce i napunit oči tugom jer se osjeća kao da ništa ne vrijedi i da nikad neće biti dovoljno dobar iako se trudi kao i svi drugi, možda i više. Ali i dalje se trudi, trenira još jače, i dalje se nada, svaku utakmicu, svaku četvrtinu, svaku minutu - svaki put kad trener pogleda u njegovom smjeru, u želucu mu se, pored grča koji nosi sa sobom jer ne igra, stvori mali leptirić nade koji govori “možda sad, možda sad, možda će mi sad dozvolit da pokažem da zaslužujem bit unutra!” A trener najčešće samo pogledom zakolje leptira i opet ostaje samo grč. I taman kad igrač stvarno počne vjerovat da je vječno osuđen na klupu i da bi trebao razmislit o drugim klupama na kojima će sjedit barem malo manje, trener mu pokloni par minuta ljubavi i opet sve ispočetka. 

 

E, to je benching, a ne događa se samo na sportskim klupama nego i na klupama za ljubav.

 

Podsjetio me hvalisavi “mismovrhsvemira” Aco na priču jedne moje frendice koja se nedavno udala nakon desetogodišnje agonije s čovjekom koji ju je cijelo vrijeme držao na klupi - tek bi joj tu i tamo poklonio koju minutu igre da ne otiđe iz kluba potencijalnih cura.

 

Svi imamo jednu takvu frendicu koja odluči da je netko zlatna medalja njenog života, pa sjedi i čeka na klupi, u rezervi, iako je sasvim jasno da ju ta njena zlatna medalja ne smatra dovoljno dobrom za neku ozbiljniju minutažu. 

 

Ali sjedi svejedno. 

 

I čeka.

 

Svojih 5 minuta da napokon pokaže da je dovoljno dobar igrač. Da zaslužuje. Da može.

 

Može i dvije minute.

 

Može i jednu.

 

Može i pola.

 

Tu i tamo popizdi i kaže da odlazi prvom prilikom, ali onda dobije minutu-dvije i opet zaboravi na sve one ubijene leptiriće koji su iza sebe ostavili samo grč.

 

Upravo tako je moja frendica zbog svoje zlatne medalje od čovjeka sjedila na klupi cijele svoje dvadesete, uvjerena da će njen trud i lojalnost kad-tad bit prepoznati. Bit će jednom. Polako. Ako je Žak uspio doć na Eurosong, sve je moguće. S vremenom. Bit će.

 

Čekala je pravi trenutak.

 

Prvo nije bio spreman za vezu “ali možemo se viđati usput, bez obaveza.” 

 

Jednom tjedno, kad bi on stigao. Maksimalno dvaput. Uvijek kasno navečer. Uvijek “ne možeš prespavat.” Uvijek “ne želim curu.” Uvijek mrvice koje je ona skupljala i od njih stvarala leptire. 

 

Onda je napokon bio spreman za curu, s nekom drugom. 

 

Natrag na klupu, “volio bi da smo svejedno prijatelji.”

 

Skoro je otišla ali odlučila je ostat još malo, ipak je on zlatna medalja njenog života, a od zlatnih medalja se ne odustaje tako lako.

 

Nakon nekog vremena ju je klupa počela žuljat, pa je odlučila da je vrijeme da ustane i otiđe. 

 

Onda je opet pogledao u njenom smjeru. “Di si? Kaj ima? ” - isti onaj leptirić koji igrač ima u želucu kad misli da će dobit par minuta na terenu.

 

Ništa konkretno, ali ostat će sjedit još malo. Navikla je na tu svoju klupu. Možda ni ne može bolje. Možda ovaj put leptirić koji se pojavio ostane živ. 

 

Sjedi i čeka. Hvata se za slamke. Lajkao joj je status. Komentirao sliku. Čestitao joj je rođendan, s pusom na kraju.

 

Dovoljno da ostane. 

 

Ako je Žak uspio doć na Eurosong…

 

“Dopisivali smo se cijeli dan jučer” - govori frendicama, uvjerena da je i to minutaža. Ima nade. Gledala je Notebook, možda je ovo njen Notebook u malo drugačijem izdanju.

 

Prekinuo je s curom. Mjesto u stalnoj postavi. Možda. Možda sad. Možda napokon.

 

Dobro je da je na klupi, dobro da je ostala blizu.

 

Evo ga opet, javio se. “Di si? Fale mi naša druženja, ajmo na cugu.“ - MINUTAŽA!

 

“Oćeš doć do mene?” - skok. Šut. Dva boda.

 

Opet je u igri.

 

Ali ne možeš prespavat.

 

Nema veze. Minutaža. Broji se. 

 

Dođi opet.

 

Minutaža!

 

I opet. Lijepo mi je s tobom.

 

Isplatilo se čekat, dobila je minute i pokazala da je dovoljno dobra. Sad će sve bit super, sad će igrat češće. 

 

“Kad ćemo se vidjet?” - ovaj put sama traži minute, ohrabrila se.

 

Ne stigne. Javit će se. “Čut ćemo se.”

 

Prođe tjedan dana.

 

Dva tjedna.

 

Tri.

 

Ne želi ga prestrašit. Ne želi forsirat. Pričekat će, zlatne medalje vrijedi pričekat.

 

Opet klupa.

 

Opet grč.

 

Opet ima curu, opet nije ona.

 

Sjedi i gleda tekmu u kojoj ne sudjeluje. Čeka da on baci pogled u njenom smjeru. Šansu da razgiba noge na terenu. Pokazala je da je dobra, mora ju opet ubacit u igru. Kad-tad. Žak i Eurosong.

 

Ne igra već neko vrijeme.

 

Nema leptirića.

 

Opet samo grč.

 

“Nema smisla” - kaže, opet spremna da se makne s klupe, ovaj put za ozbiljno. Možda ni ne primijeti da je nema. 

 

“Ali i dalje lajka sve moje statuse, znači da mu je ipak stalo” - i dalje na klupi, opet od mrvica sama stvara leptiriće čak i kad ih nema, to je jedini način da izdrži. Uvjerava se da će njen trud i strpljenje jednom donijet nagradu.

 

Mora bit tako, fer je. Pročitala je na vodi s porukom da ljubav uvijek pronađe put. Preko klupa do zvijezda. Bit će.

 

Opet nema curu.

 

Opet “Di siiiii?” - evo ga s još malo minuta.

 

Opet “ajmo se nać.” 

 

Opet “ne stignem sad neko vrijeme.” Opet na klupu.

 

Opet ne želi curu. Opet ju ima. Opet “ali evo ti tu i tamo neki leptirić da ostaneš na klupi, za svaki slučaj.”

 

Opet ju povuče kad je spremna otić, opet ju vrati na klupu kad zna da ju ima.

 

I tako u krug, deset godina.

 

U rezervi.

 

Na klupi. 

 

S kroničnim grčevima i genocidom leptira.

 

Potratila je deset godina na klupu. Nema Notebooka. Voda s porukom je lagala. Žak je bio slučajnost. 

 

A onda se njena zlatna medalja napokon zaljubila u nju. 

 

“Dođi.”

 

“Prespavaj.”

 

“Spreman sam za curu - za tebe.”

 

Nema grča.

 

Samo leptiri.

 

Više nije klupa, sad je MVP.

 

LeBron. 

 

Uvijek na prvom mjestu.

 

S koliko god minuta želi.

 

Sad je ona njegova zlatna medalja.

 

Nakon deset godina, napokon je dovoljno dobra ju makne s klupe i da ozbiljno igra. Sad napokon ima šansu.

 

Svatko ima barem jednu frendicu koja godinama sjedi na klupi baš kao što je sjedila ova moja. Ja ih imam još minimalno tri koje strpljivo čekaju svoju minutažu.

 

I svaka želi recept kako postić da se čovjek koji ih drži na klupi napokon zaljubi u njih.

 

Ja točno znam kako je uspjela ova moja “klupača”. 

 

Strpljivo je čekala na klupi. Trudila se. Davala sve od sebe da dokaže da zaslužuje igrat za ozbiljno.

 

A onda je izvadila glavu iz guzice i pokupila se s klupe.

 

Ostavila je grč, odjebala mrvice i otišla tražit nove leptiriće.

 

Prije 2 mjeseca se napokon udala za svoju zlatnu medalju - frajera koji nikad nije brojao minute koje je s njom nego minute koje je bez nje. 

 

Frajera koji ju nikad nije ni pomislio držat na klupi.

 

Ovom drugom su ostale samo mrvice.

 

I grč jer je imao nikad lakši skauting, a popušio je zbog bahatosti i ideje da je veći nego što je.

 

Svatko od nas ima barem jednu frendicu koja strpljivo sjedi na klupi i čeka da se nečije mrvice pretvore u prave leptire i veliku minutažu, ali to se ne događa kad sjediš i čekaš. 

 

Muškarci koji vole da ih čekaš na klupi se ne zaljubljuju kad im pokažeš da si dovoljno dobra i strpljiva klupača.

 

To se događa tek kad pokažeš da si predobra za klupu i mrvice.

 

Tek tad su te spremni ubacit u igru za ozbiljno.

 

To je jedini recept kako napokon osvojit čovjeka koji te drži na klupi.

 

Ustani.

 

Makni se.

 

Otiđi.

 

Zaljubi se u plus beskonačno.

 

Udaj se do neprepoznatljivosti.

 

Muškarci koji drže rezerve na klupi zavole ženu koja ih je čekala tek kad namirišu da je sretna bez njih.

 

Tek tad shvate da su im trebali dat više od mrvica.

 

A ženama s klupa je tad već sasvim svejedno jer znaju da takvi muškarci nikad nisu bili zlatne medalje. 

 

To su samo muškarci kojima mirišu kite - tuđe.

 

Reci to frendici koja sjedi na klupi, inače bi mogla tamo sjedit dok stvarno ne osvojimo medalju u košarci. 

 

A to bi moglo potrajat, nikad lakši skauting ili ne.

 

Pssst! Ostale kolumne naše Andree Andrassy pročitajte ovdje!