KAŽE meni nedavno prijatelj, može i prijateljica, potpuno je nebitno, jer problem je univerzalan, a riječi su to koje dolaze od oboje: "Ne mogu, ja sam ipak u vezi. Lako tebi." I da se razumijemo, nisu u pitanju bile nikakve nemoralne stvari, djevojke sličnih karakteristika niti bilo što spornog. Riječ je bila o, pazi sad, izlasku vikendom. Dakle, on njoj, ili ona njemu, događa se uvijek i prisutno je kod oba spola, brani da ide van. Tako je, ne dozvoljava. Ne da mu, odnosno njoj. Da izađe. Sa svojim društvom. Rasčlanio sam ovu rečenicu. Iz razloga da ju je lakše shvatiti, jer meni i dalje nije jasno. Jebeno ne razumijem.

 

Što se tu razumjeti ne može? Da vidimo. To da kada si u vezi, da si vezan. Da kada si zauzet, da si oduzet. Da imaš samo jednu osobu, druge ni ne spominješ. Da nemaš svoj život, jer živiš tuđi. Dalo bi se ovako unedogled. Ali, nemojmo se zajebavati, jer ovo nije zajebancija. Ovo čak nije ni smiješno. Vrlo je zabrinjavajuće. A ako ti već nije, vjerojatno će ti s godinama biti. Jer ako tebi netko u startu ne da da ideš van, ne želim ni razmišljati što će biti za koju godinu. I ne radi se tu o izlascima, radi se o slobodnoj volji. O volji svakoga od nas. I tu nema zabrani. Tu nema nećeš. Ma tu nema razgovora. I točka.

 

Činjenica jest da ako ti netko nešto brani u vezi, postoji nekoliko razloga koji stoje iza toga. Osvrnut ću se na dva, koja mi momentalno padaju napamet. A ti izaberi koji je gori.

 

Nepovjerenje. Da, prva i osnovna stavka u vezi, i već na prvoj i osnovnoj stavci, sve pada u vodu. Baš sve. Povjerenje je temelj. Bez temelja nemaš što ni graditi. Na kraju krajeva, ni ne možeš išta sagraditi. A da je kvalitetno. A da će izdržati vjetar. Buru. Koje će sigurno biti i u nekoliko navrata. I to onih orkanskih. Bez temelja i jedan običan povjetarac bit će dovoljan da ti dokaže da si bez temelja kompletno neutemeljen. Jasno ti je kakva je tvoja veza. I to ne mora isključivo biti ljubavna veza. Bilo koja veza bez povjerenja propada. Zajebi nekog jednom i pitaj ga hoće li se opet vratiti. Hoće li opet isto očekivati. Hoće li te istim smatrati. Tim bitnije hoće li ti ikada išta povjeriti. Ako iz ikojeg razloga svoju djevojku ne puštam van... Sori, pišem i ne vjerujem što pišem – Tko sam ja da svoju djevojku ne puštam van?! Tko sam ja da ona od mene traži dozvolu?! Da nije smiješno bilo bi tužno. I to poprilično. No, da nastavim rečenicu. Dakle, ako iz ikojeg razloga svoju djevojku ne puštam van, znači da iza toga postoji samo jedan razlog: ne vjerujem joj. Ako nekome ne vjerujem, nemam što tražiti s tom osobom. Za mene veza bilo kakve vrste ne postoji, ako nekome ne mogu vjerovati. I tu gdje sve počinje, odmah i propada. A propada iz jednog drugog razloga, vrlo bitnog za osobni rast svakog pojedinca, da ne pričam zajednice.

 

Samopouzdanje. Kada ti netko ne vjeruje, stvar je u tome da ne vjeruje sebi. I to je, ako mene pitaš, puno veći problem. Jer pitanja koja osoba, bilo muška, bilo ženska, sama sebi u tim trenucima postavlja jesu poprilično čvrsta, ali odgovori su ti koji su potpuno nesigurni. Što će ona, odnosno on raditi vani? S kim će izaći? Tko će joj, odnosno njemu prići vani? Što će htjeti? I na kraju krajeva, hoće li me prevariti?! I to su samo neke stvari koje svakome od nas prolaze glavom kada nas bolja polovica ostavlja doma i odlazi sa svojim prijateljima van. Ili na sastanak. Na kavu. Na večeru. Apsolutno je nebitno. Bitno je da negdje ide bez nas. I sva ta pitanja jesu u jednu ruku razumljiva, jer pokazuju da ti je stalo. U drugu ruku pak, treba stati na samim pitanjima. I prestati. Analizirati i nuditi si odgovore. Zašto? Zato što, ako si s nekim u vezi, to znači da njoj odnosno njemu i vjeruješ. I tu je kraj priče. Nema kako, nema ali. Kada s nekim ulaziš u vezu, znači da si zaključio i prihvatio kao činjenicu da toj osobi vjeruješ. Kod povjerenja nema pitanja. Odlučiš vjerovati. I svoju odluku ne preispituješ kada si već u vezi. I tu priča završava. 

 

Ipak postavljaju se i dodatna potpitanja kao: što ako je to nemoguće? Što ako je ne moguće uvjeriti tu osobu da ti vjeruje? Ne znam trebam li odgovoriti na to pitanje, s obzirom da već i jesam u par navrata, u par posljednjih rečenica. Mogu sad ja tebe nešto pitati? Kako si uopće ušla, odnosno ušao u vezu s nekim tko ti ne vjeruje, s nekim kome na kraju krajeva možda ti ne vjeruješ? Što te privuklo? Njihovo samopouzdanje? - Koje samoupouzdanje? Dobro da si ti to rekla, rekao, da nisam morao ja. Upravo tako. Reci mi onda, kako te osoba koja nema samopouzdanja može privući? Ne, stvarno, reci mi. Zanima me, jer meni se to nikada nije dogodilo. Samopouzdanje je jedna od najvažnijih karakteristika svake osobe. Nije to nužno samo u "tko će kome prvi prići i na koji način". Bez samopouzdanja u današnjem svijetu, kao da i ne postojiš. Nužna stavka za život, baš kao hrana i voda. Nužna stavka za općenito funkcioniranje svake osobe, koja ne dolazi preko noći, nego se gradi postepeno. Kroz život, kroz vrijeme, kroz iskustva. Reci mi kako ne-imanje svega toga može nekoga privući? Iz moje perspektive, sampouzdanje je jedna od osobina koje prve primijetim. Toliko nevjerojatno seksi, da to ni vruće hlačice, visoke štikle pa ni ne znam koliko skupe sise mogu nadomjestiti, jer samopouzdanje se ne kupuje. Samopouzdanje je rad na sebi. Ako netko ne želi raditi na sebi, reci mi kako će onda raditi na vašoj vezi?! Retoričko pitanje. Odgovor ti je ionako jasan.

 

Na kraju, da se vratim na početak: vezano za izlaske bilo kakve vrste, postoji i još jedna činjenica koja me fascinira. Način na koji dobar dio parova danas funkcionira. Ok, ne morate stalno izlaziti zajedno i to razumijem. Ali, zašto uopće ne izlaziti zajedno? Jesam li sad pretjerao? Neka. Takav sam. Zaista jesam, stoga mi uopće ne predstavlja problem da svoju djevojku vodim sa sobom gdje god išao. Na put, izlazak s frendovima, poslovni sastanak, pa i na trening, ako hoće. Nije mi problem otvoriti joj svoj inbox, mejlove, kao ni upoznati je sa svim frendovima. Frendice, uključujući. Dapače, rado bih proveo svaki slobodan trenutak s njom. Pa čak i ako to znači da ćemo sjediti u bircu, gledati Ligu prvaka, i zajebavati se s cijelom ekipom. Pa čak i ako to znači da ću s društvom lupati po plejki, i njoj dati kontroler da igra umjesto mene. Pa čak i ako to znači da će mi reći da sam papčina, jer me djevojka ne pušta nigdje samog, nego ju svugdje vodim sa sobom. Jebe mi se. Moja djevojka. Moj život. Na kraju krajeva, moja djevojka i jest moj život. I upravo iz tog razloga svoj život želim provoditi imajući nju sa strane u svakom mogućem trenutku. Dok god postoji povjerenje, dok god postoji komunikacija, kod mene je za nju sve otvoreno. Isto očekujem zauzvrat. Hoćeš li ići van sa svojim prijateljicama, izvoli. Hoću li ja izaći sa svojim frendovima, slobodno. Hoćeš li mi se pridružiti u tom trenutku, dapače. Pozvana si uvijek. Volim kada smo zajedno. Ali, prije svega volim činjenicu što si vjerujemo. Što ti vjerujem. Neupitno. I ne preispitujem. Sebe. Tebe još i manje, jer tako sam odlučio.

 

Tako ja funkcioniram. Možda nekada nije adekvatno, možda nekome zvuči smiješno, možda netko ne razumije, možda bi netko drugačije... Prihvaćam. Svakom svoje. I to je u redu. Ali, zapamti: nitko drugi ti ne može biti kriv, osim tebe. Tvoj život, tvoj izbor. Kako ćeš ga provesti, kome ćeš što dozvoliti, i kako će te tko tretirati, samo je na tebi. Tebi. I jedino tebi.

 

Pssst! Naš kolumnist Dean Pelić uskoro će izdati knjigu "Njegova strana priče:Tebi" koja bi se na policama trebala naći u vrijeme Božića! Njegove prethodne kolumne pročitajte ovdje.