Foto: Hina, Montaža Index

HRVATSKA košarkaška reprezentacija u svojoj više od dva desetljeća dugoj povijesti odigrala je mnoštvo loših turnira, bilo je tu katastrofalnih utakmica i puno previše bolnih poraza. Međutim, od reprezentacije koja je igrala ovaj Eurobasket očekivalo se puno, najavljivala se medalja, a čak su je i svjetski stručnjaci gurali u uzak krug glavnih favorita za odličja.

I baš zato ova šamarčina od Češke posebno peče, jer je udarena ne samo košarkašima nego i svima nama koji smo, po tko zna koji put, podlegli navijačkoj euforiji i naivno se nadali da je blijedi dojam iz grupne faze samo slučajnost.

Cijela se Hrvatska, uključujući i same igrače, spremala za ''veliki'' dvoboj protiv Srbije u četvrtfinalu, kao da ti Česi uopće ne postoje, no baš su ti Česi, koje je naša javnost, a i sam predsjednik Saveza Šuker podcjenjivali, osramotili hrvatsku košarku kao nitko nikada prije.

Premda je ovaj poraz i posebno način na koji je do njega došlo sramotan, možda je i bolje da se dogodio i da je okončao agoniju jer Srbi u četvrtfinalu sigurno ne bi imali milosti. Ne prema jednoj ovakvoj nekarakternoj momčadi.

Nekad smo bili košarkaška velesila, danas smo, koliko to teško bilo priznati, košarkaška egzotika i ako je išta dobro u svemu ovome nada je da će se dogoditi velika čistka jedne gubitničke momčadi.

Kakva je budućnost hrvatske košarke u ovom trenutku teško je reći, no ono što je sigurno, najbolje i jedino dobro, to je da je nužno konačno jednom više prekinuti sanjati neke davne snove, probuditi se i prihvatiti realnost. Tu, da svi napreduju, a samo mi tapkamo u mjestu.

Debakl hrvatske košarke na ovom Eurobasketu užasno je teško objasniti, no pokušat ćemo kroz nekoliko točaka detektirati odakle ovolika nemoć, vidjeti gdje se i u čemu se griješilo u koracima te izdvojiti najveće krivce za ovu sramotu.

HRVATSKI KOŠARKAŠKI SAVEZ  I POLITIKA

Premda stoji i ona da su igrači oni koji su neposredni proizvođači, a samim tim i jedini odgovorni za rezultat, odnosno, nepostojanje istog, Hrvatski košarkaški savez najveći je krivac, kako za ovu, tako i za sve dosadašnje blamaže hrvatske košarke.

Hrvatska je košarka od samostalnosti, baš kao i nogomet te baš kao i cjelokupni hrvatski sport, rob jedne političke opcije koja ju je potpuno devastirala. Hrvatska košarka godinama sustavno je marginalizirana, centralizirana, a na račun jedne ružne riječi Tonija Kukoča svojevremeno upućene prema Pantovčaku, proglašena je i NEDRŽAVOTVORNOM, a samim tim nepoželjnom i spremnom na eutanaziju. Ulogu đelata dobio je bivši sudac Danko Radić, čovjek koji je puna dva desetljeća poput monarha vodio hrvatsku košarku sigurno u njenu propast.

Tradicionalni centri hrvatski košarke, bazeni iz kojih su godinama u bivšu državu dolazili najbolji igrači – Split, Šibenik, pa i Zadar čak – ugašeni su. Od sredine devedesetih sve što je valjalo hrvatskom sportu završilo je u Croatiji, Ciboni, Badel Zagrebu ili Mladosti. Uništene su domaće lige, a slaba domaća liga garancija je propasti. U košarkaškom slučaju to je bilo najočitije. Hrvatska košarka, kao i općenito košarka preko noći je nestala s malih ekrana, a tako je ostalo i danas (za primjer, Slovenija je prenosila sve utakmice ovogodišnjeg Eurobasketa, dok je HRT, unatoč činjenici da je  Hrvatska jedan od domaćina, prenosio  samo utakmice hrvatske reprezentacije, uz dvije valjda slučajne iznimke kad smo mogli vidjeti i Makedonija – Grčka te Poljska – Španjolska).

''Košarka je sport koji igraju crnci, a pobjeđuju Srbi'', legendarna je HDZ-ova mantra iz sredine devedesetih. Naravno da se takav sport onda moralo izbaciti iz proječnog hrvatskog doma i udaljiti ga od hrvatskog čovjeka.

Danko Radić u tome je uspio, a valjda da budu sigurni da će volja bivšeg nam predsjednika i godinama nakon njegove smrti biti poštivana, HDZ je na mjesto Radića instalirao Ivana Šukera, koji je samo nastavio ono što je šibenski sudac započeo.

VELIMIR PERASOVIĆ

OD 1990. naovamo, dakle od samostalnosti Hrvatske, ne pamtimo kad je jedan izbornik u bilo kojem sportu dočekan s plebiscitarnom podrškom kao što se dogodilo, kad je na klupu hrvatske košarkaške reprezentacije sjeo Velimir Perasović. Takva euforija nije dočekala čak ni drugog najuspješnijeg izbornika u povijesti sporta, Ratka Rudića, koji je klupu hrvatske vaterpolske reprezentacije preuzeo 2004. i s kojom je u osam godina osvojio olimpijsko, svjetsko i europsko zlato.

Nakon veličanstvene igračke karijere u kojoj je s reprezentacijom Jugoslavije bio prvak svijeta, s reprezentacijom Hrvatske srebrni na Igrama u Barceloni, a s Jugoplastikom trostruki uzastopni prvak Europe te član i službeno najbolje europske klupske momčadi svih vremena, Perasović je ostao u košarci i ostvario je sjajnu trenersku karijeru. Posebno u Španjolskoj, gdje je s Baskonijom i Valencijom, klubovima s puno manjim budžetima od Reala i Barcelone, godinama nizao zavidne rezultate.

Reputacija strogog, ali pravednog profesionalca koji zna što radi i koji poznaje i priznaje isključivo ''krv, znoj i suze'',  Perasa je nakon smjene Repeše zabetonirala kao jednog i jedinog ozbiljnog kandidata za mjesto izbornika kojeg uspjeha žedna nacija željela vidjeti na klupi.

Međutim, jedna je stvar biti dobar klupski trener, a druga je stvar s reprezentacijom ostvariti dobar rezultat. Dugoročno gledano, Peras je mogao biti trener za budućnost, no čini se da smo ga prebrzo potrošili i izgubili.

Premda je možda najmanje kriv za ovu blamažu, i Perasović snosi veliki dio krivnje za nju.

Najprije, nejasno je zašto je prihvatio biti ''izbornik volonter'', odnosno izbornik koji će reprezentaciju voditi dok traje ''akcija Eurobasket 2015.'', a nakon toga će se vratiti u Baskoniju, s kojom je potpisao novi ugovor. Izbornik treba biti profesionalac, čovjek kojem će u fokusu  biti isključivo reprezentacija, a ovo je neprofesionalnost na koju smo navikli od HKS-a, ali ne i od Velimira Perasovića.

Također, postavlja se pitanje zbog čega je vodio Marka Tomasa, koji je očito bio nespreman. Na stranu to što su i sami igrači ''popušili'' bajke da su nekakvi favoriti, pa je Tomas vjerojatno želio nakon godina silnih pehova i nesreća biti dio momčadi koja će otići daleko,  no ostaje visjeti zašto je Peras na to pristao.

Zatim, bizarna je i odluka da se doslovce s godišnjeg odmora i plaže direktno na turnir vodi Dontaye Draper. Čovjek jednostavno nakon par minuta provedenih u igri više nije mogao disati. Kad tome pridodamo apsurdnu i apsolutno neobjašnjivu marginalizaciju Mire Bilana te ulogu Rudeža, koji se nije ni pojavio na turniru, bili smo momčad s daleko najsiromašnijim rosterom, što je pogreška isključivo Velimira Perasovića.

Igrače se čeka u klubu, kad ti sezona traje godinu dana, a ne na velikom natjecanju koje traje dva tjedna i gdje ti je svaki igrač zlata vrijedan. Sa sedam i pol igrača ne može se pobijediti ni Gruzija, a kamoli reprezentacije iz gornjeg doma europske košarke.

Perasović se gubio i u taktičkim zamislima. Na turnir nije poveo niti jednu pravu četvorku. Tomića i Žorića bez veze je mrcvario tjerajući ih da igraju jedan na jedan s fizički puno jačim igračima, davši poziciju visokog krila igračima koji to zapravo i nisu.

"Mislim da mogu igrati trojku, ali na ovom Eurobasketu trener me vidi na četvorci, i moram igrati na toj poziciji. Na četvorci je fizički dosta napornije, za razliku od trojke gdje više imaš loptu, a svi koji me poznaju, znaju da volim i znam igrati s loptom", rekao je ovih dana Dario Šarić i nije puno pogriješio.

Šarić jednostavno još uvijek nije fizički dovoljno moćna četvorka i odlukom da ga se gura na tu poziciju izgubili smo jako dobru trojku, što bi Šarić sigurno bio, a dobili smo prosječnog krilnog centra.

Šarić bi svojom silinom, visinom i zavidnom kreacijom vjerojatno dominirao na toj poziciji protiv bilo kojeg igrača koji bi ga čuvao, no ovako se na poziciji četvorke puno previše umarao protiv fizički jačih igrača.

Posljedica toga bio je Šarićev uredni pad na kraju svake utakmice i velik broj povezanih tehničkih pogrešaka. 

Ne kažemo da je Perasova greška bila što je forsirao Šarića na toj poziciji, no šteta što se nije bar pokušalo nešto promijeniti kad je bilo očito da ovako ne ide.

Nismo bili u svlačionici, ne znamo kakva je bila atmosfera u momčadi. Igrači kažu kako nikad nije bila bolja, međutim, na terenu su djelovali kao da su jedan drugome najveći neprijatelji, što znači da Perasović nije uspio u onome ključnom – stvoriti kemiju i od skupine dobrih igrača stvoriti dobru momčad.

Godinama stvarani luzerski mentalitet bio je prevelik izazov čak i za Velimira Perasovića.

IGRAČI

U redu, nismo TOP reprezentacija, nemamo momčad za najveće domete, makar su nas i u to u posljednjih nekoliko mjeseci uvjeravali.

Međutim, nismo ni ''buranija'' ni skupina košarkaških analfabeta, na kojoj su se prosječni češki košarkaši trebali iživljavati.

Kakav god bio, taj Ante Tomić lani je bio najbolji centar Eurolige, a ove je sezone izabran u drugu najbolju petorku. Za Luku Žorića najbolji europski trener današnjice Željko Obradović iskeširao je milijun eura. Bojan Bogdanović odigrao je neke sjajne utakmice u NBA-u i bio je jedan od ključnih igrača u Netsima. Za tog nesretnog Rudeža, koji na ovom prvenstvu nije mogao pogoditi ni bačvu jedan Larry Bird rekao je kako godinama nije vidio boljeg šutera.

Dario Šarić već je drugu godinu zaredom proglašen za najboljeg mladog igrača u Europi , dok je Hezonja kao najveća europska senzacija otišao  u NBA-u.

Dakle, nije da smo sve ovo izmislili, nismo presubjektivni i ne lažiramo činjenice. Igrače imamo, no zašto nemamo momčad, veliki je misterij.

Gledajući pripremne utakmice, posebice onu u Litvi, stekli smo dojam da igra ima i glavu i rep, kako u obrani, tako i u napadu. Sve ono što lani s Repešom nije postojalo, Perasović je implementirao u igru hrvatske reprezentacije. Napokon smo vidjeli nešto od košarke koja nije čista šablona. Vidjeli smo imaginaciju u igri, kreaciju, brzinu, požrtvovnost. E sad, gdje se to u manje od dvadeset dana izgubilo, pitanje je svih pitanja.

Najprije, hrvatska reprezentacija nema vođu. Bojan Bogdanović to jednostavno nije. Lani, na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj,  javnost je na očito umjetan način tražila od Bojana da bude ono što nije, na silu ga gurajući da preuzme tu ulogu. Epilog je poznat. Da se razumijemo, Bogdanović je u ovom trenutku doista najbolji igrač ove reprezentacije, njena prava i jedina istinska zvijezda, no novi Dražen nije.

Međutim, Repeša je inzistirajući da Bojan bude prvi među jednakima pomiješao kruške i jabuke i na kraju je Bojan puknuo pred teretom očekivanja, a krah reprezentacije tadašnji izbornik platio je glavom. Nadali smo se da će Peras naučiti nešto od svog prethodnika, no pao je na istoj prepreci kao i Repeša. Paradoksalno, jedinu pravu utakmicu na ovom Eurobasketu Hrvatska je odigrala protiv Grčke, kad Bojan nije igrao.

Umjesto njega, prva violina bio je Kruno Simon. Svaka čast Kruni na odigranom turniru, no igrač koji s trideset godina prvi put u karijeri shvati da mu je košarka poziv, a ne zajebancija jednostavno ne može biti vođa jedne ozbiljne reprezentacije.

I prije početka turnira znali smo da imamo golem problem s ulogom razigravača, pozicijom na kojoj nemamo kvalitetnog igrača valjda još od Pina Giergie. U bivšoj državi tu su poziciju igrali uglavnom Srbi i Slovenci, dok smo mi bili miljama daleko da izbacimo jednog vrhunskog playa. Zašto je to tako, također ne znamo, to je pitanje na koje nismo dobili odgovor ni kad smo direktno pitali stručne i odgovorne, no kad je već tako, tom problemu trebalo se pristupiti puno ozbiljnije.

Makedonci su prije četiri godine bili senzacija kad su na krilima Boa McCalebba senzacionalno izborili polufinale i samo su ih sekunde dijelile od medalje. Drugim riječima, oni su ciljano doveli stranca, dok smo mi kalkulirali i raspisivali nekakve natječaje, kao da tražimo sekretaricu tajniku Saveza Drakšiću, a ne igrača za najvažniju poziciju u momčadi. Ako smo se već odredili za stranca, onda se trebalo dobro skautirati i platiti vrhunskog playa, kakvih bi se sigurno našlo na tržištu, a ne čekati do zadnjeg trenutka i onda režirati ovu komediju s Lafayetteom i Draperom.

Ipak, kao najveći problem ponovno se nametnuo Ante Tomić. Dubrovčanin godinama dominira u Barceloni i Euroligi, no u hrvatskoj reprezentaciji djeluje konfuzno i izgubljeno. Lani smo nakon debakla u Španjolskoj krivili Jasmina Repešu, koji nije imao znanja forsirati pick igru za Antu na koju je on navikao u Kataloniji, no očito je da ni Peras nije znao kako probuditi puno previše nezainteresiranog Tomića.

 A bez vođe, playa i centra iluzorno je bilo što očekivati.

ŠTO I KAKO DALJE?

Ovoj reprezentaciji potrebno je temeljito čišćenje. Savez, kakav god da bio, ako ima imalo senzibiliteta prema funkciji koju obavlja trebao bi se zahvaliti većini igrača, postaviti se ozbiljnije prema ulozi izbornika i krenuti iz početka te momčad graditi oko tri imena – Bogdanović, Šarić i Hezonja.

Po cijenu lošijih rezultata uvesti mladu gardu koja dolazi - Zubac, Bender, Slavica, Arapović, Mazalin… - priključiti ih ovoj trojici i krenuti od nule. Gore od ovog ne može, a talenta imamo.

Još samo treba pronaći srce, karakter i pobjednički mentalitet.