Screenshot (Youtube)

JEDAN od najboljih napadača Jugoslavije '80-ih godina Milko Đurovski, sugovornik je kakvoga bi svaki novinar rado poželio: što mu je god na umu, on će to i reći. Tako je svojedobno ovaj rođeni Makedonac izjavio da će Hrvatska razvaliti Makedoniju, što je odmah protumačeno kao manjak nacionalnog ponosa, a on je samo bio iskren, jer je smatrao da su Kockasti bili puno bolji u tom trenutku. Đurovski je ostao zapamćen, ne samo po nogometnim vještinama, već i onima izvan terena. Često ga se prozivalo, isto kao i Baku Sliškovića zbog boemskog načina života – dugih noćnih izlazaka, pokoje čašice i cigareta. Veliki je ljubitelj narodne glazbe te je svojedobno snimio nekoliko dueta, među ostalim i s Lepom Brenom. Đurovski sada živi u Sloveniji i kaže kako intenzivno prati hrvatska nogometna zbivanja, pogotovo reprezentaciju čije nastupe ne propušta. Povod za razgovor skorašnja je utakmica između Hrvatske i Srbije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, ali dotakli smo se i ostalih nogometnih aktualnosti.

Vaš komentar na utakmicu Hrvatska – Srbija. Tko je bolji, tko će dobiti?

Prvo, nikako ne bih volio da utakmica prođe u nekakvim tenzijama na nacionalnoj osnovi, a već ih sada ima. Sport bi trebao spajati ljude, a ne razdvajati. Izbornik Igor Štimac nije trebao zvati generale, ali vjerojatno je to napravio u afektu, a možda su i novinari krivo prenijeli. Bilo kako bilo, tome ne bi trebalo biti mjesta na stadionima i oko njih. Što se same utakmice tiče, mislim da neće biti lijepa za gledanje, bit će tvrda, jer su ulozi visoki, iako prednost dajem Hrvatskoj, jer je bolja, a i igra na domaćem terenu. Ipak, Srbiji trebaju ta tri boda, tako da će svakako biti zanimljivo.

Po čemu je Hrvatska bolja? I srpski nogometaši igraju u sličnim europskim klubovima kao i hrvatski?

Luka (Modrić op.a.) je veliki igrač i prevaga, Mandžukić i Rakitić su u strašnoj formi, ali ono što krasi Hrvatsku je strast igranja za reprezentaciju. Ni jedna reprezentacija s prostora bivše Jugoslavije ne igra s tolikom željom i srcem za svoju vrstu kao Hrvatska. Po tome iskače od svih ekipa ovih prostora, jer ovi drugi samo dolaze da odigraju tu utakmicu bez neke posebne motivacije.

I od bivše Jugoslavije?

Da, zato ta reprezentacija nikad nije osvojila europsko, ili svjetsko prvenstvo. Ja sam igrao za reprezentaciju i mi bismo došli tamo, malo se družili i zezali pa bi se to odrazilo na rezultat. Hrvati jedva čekaju kada će utakmica. Bez obzira što je Mandžukić trenutno jedan od najboljih igrača velikog Bayerna, on voli igrati za Hrvatsku i jedva čeka okupljanje.

Vas nisu prečesto pozivali u bivšu reprezentaciju. Koji je razlog?

Uvijek su prevladavali neki interesi. Recimo, na Mundijalu u Italiji nisam nastupao, jer je izbornik bio Ivica Osim koji bi zvao ljude iz Želje. Tako bi netko iz Splita zvao Splićane, netko iz Beograda Beograđane, a za mene nije bilo mjesta, osim u nekoliko utakmica. Trebao sam biti u Italiji, ali mi je Osim rekao da me nije zvao, jer da trčim kao pomoćni sudac, a ne napadač. Nisam samo ja bio u toj poziciji, bilo je i drugih dobrih igrača koji nisu igrali za Jugoslaviju iz sličnih razloga. Ali, ne žalim zbog toga i upravo vam to govorim uspoređujući motiv Hrvata. Tada to nije bilo toliko bitno.

Spomenuli ste Modrića koji sada češće grije klupu Reala nego što igra. Da ste vi na njegovom mjestu, biste li otišli iz Tottenhama u Real?

Nema šanse da bih ja na to pristao i moje je mišljenje da je Modrić pogriješio. Dosta igrača, ne samo Luka, odlazi u velike klubove, jer im to godi. Ne vjerujem da je u pitanju novac, jer ga imaju. Međutim, tamo imaju skromnu minutažu, a meni je bilo uvijek važnije da igram i da me navijači cijene, jer sam igrao zbog njih. Zato sam na kraju i otišao u Groningen, iako sam imao ponude Ajaxa i PSV-a.

Je li to zato jer se današnji nogomet promijenio u odnosu na onaj iz vašeg doba? Na stranu što je onda jugoslavenska liga bila izuzetno jaka i što se nije moglo otići do 28. godine.

Nogomet se kao igra nije puno promijenio, već okolnosti oko njega, prije svega financijske. Ne znam zašto se sada stalno spominje da se onda nije trčalo, kada to nije istina. Naravno da se nešto razlikovalo, prije svega tehnika. Kopačke i lopte bile su drugačije. Kada bih pogodio loptu glavom, dva me dana boljela. I suđenje je bilo drugačije, manje su se štitili napadači nego danas. Također i ishrana, nije bila sofisticirana kao sada. Ali, da se igralo sporije i da se nije trčalo, to se ne slažem. Možda na televiziji to izgleda sporije, ali to je radi lopti. Ovako kako danas puca Ronaldo tada ne bi mogao. Danas neka ekipa koja igra protiv Barcelone manje trči nego neka iz '80-ih. Brane se cijelo vrijeme i nema tu velike trke.

Znači li to ipak da je Maradona bolji igrač od Messija?

Maradona je daleko, daleko bolji igrač od svih igrača uključujući Messija. Netko će reći da sam ja lud zbog ove izjave, ali činjenice mi govore za pravo. Maradona je otišao u mali Napoli i tamo nije imao Xavija i Iniestu, već samo Carecu, a osvojio je dva puta vrlo jaku talijansku ligu, jednom Mundijal, a jedan put je igrao u finalu. Messi iza sebe ima španjolsku reprezentaciju koja je dva put osvojila Euro i jednom Mundijal, a s Argentinom nije napravio skoro ništa. Neka Messi ode u Napoli ili Bolognu pa da vidimo koji bi rezultat ostvarili. A zanimljivo će biti vidjeti i njegove igre u Barceloni kada se Xavi i Iniesta umirove. „Mali zeleni" je mogao sam riješiti utakmicu što je često radio u Napoliju i Argentini, a Messi, kako vidimo u zadnje dvije utakmice s Realom, to ipak nije u stanju. Nemojte me krivo shvatiti – Messi je sjajan igrač, ali Maradona je bolji.

Kada već uspoređujemo ono i sadašnje doba, recite nam biste li sada prešli iz Crvene Zvezde u Partizan? Bili ste ljubimac Delija, svaka drugu utakmicu ste zabijali, a onda otišli u ljute rivale.

Danas bi sto puta razmislio bi li prešao i vjerojatno ne bih i to ponajviše radi navijača koji su se od onda do danas promijenili. Ja sam u Partizanu završio spletom okolnosti, a kada sam prešao sreo bih na ulici Zvezdine navijače koji su me grlili i plakali zašto sam prešao tamo. Ali, svejedno me nisu zamrzili, nego su me nastavili voljeti, kao što su me zavoljeli i navijači Partizana. Davao sam sve od sebe i oni su to cijenili i prije svega smo se obostrano poštivali. Isto tako onda se igralo za puno manji novac nego danas, igralo se za publiku, ja sam često neke poteze izvodio upravo zbog njih. Današnji navijači, naravno, ne svi, ali njihov dobar dio dolazi na utakmice raditi sranja, a nemaju pojma o nogometu čak ni tko igra. Možda dio njih osjeća da je dobar dio igrača tu radi ugovora, a ne njih. Jednom rječju, bilo je onda bolje.

Ali, i onda je bilo prljavštine, sjetimo se samo 'Šajberovog kola' iz sezone 1985/1986. Evo, vi ni danas ne znate jeste li to prvenstvo osvojili ili ne. Isto kao ni sezonu poslije, jer za obje sezone postoje dva prvaka, jedni priznaju jedne, a drugi druge.

Naravno da je bilo namještanja, ali danas je toga još više i za puno veće novac. Tada su se utakmice namještale da netko bude najbolji strijelac lige, a danas je to pravi kriminal. Za politiku i njihove naredbe tko će biti prvak ne znam. Možda je bilo i toga, ali ne mogu potvrditi. Jedino što znam, kad bismo mi gostovali u Rijeci, ili Nišu znalo je biti ponuda igrača hajde da igramo neriješeno, jer su znali da ih možemo pobijediti.

Još malo usporedbe. Zvezda je onda bila prvak Europe, klubovi iz Jugoslavije igrali su u tim natjecanjima važnu ulogu, a danas svega deset najbogatijih klubova drma europskom nogometnom kartom. Može li se to promijeniti?

Može, ali neće, jer je novac oko nogometa prevelik. Bilo bi dobro opet ograničiti broj stranaca, jer bi tada konkurencija automatski postala jača. Igrači koji poput Modrića sjede na klupi, igrali bi u manjem klubu i odmah bi bili jaki. Ali, teško će se to dogoditi. UEFA će kad- tad htjeti spojiti klubove iz slabijih liga u nekakvu regionalnu. Samo je pitanje kada.

Jeste li za regionalnu ligu bivših zemalja Jugoslavije?

Teško pitanje. Interes za te utakmice svakako bi bio veći, a opet teško da bi i kvaliteta bila bolja. Evo, sada i Hajduk i Zvezda muku muče s financijama. Dinamo i Partizan nešto bolje stoje i pitanje je bi li i ta liga bila predvidljiva. A tu je naravno i problem navijača. Ako sada nema gostujućih navijača na utakmicama Hrvatske i Srbije, vjerojatno ih ne bi bilo ni tada, a to nije dobro, jer se nogomet igra zbog navijača. Ne bi to bilo kao nekada kada su utakmice velike četvorke bile praznik. Moji najdraži golovi u karijeri upravo su oni protiv klubova velike četvorke.

Da, puno je stvari drugačije nego u vaše doba. Čini mi se da su i igrači bili pristupačniji navijačima.

Jest, to je istina. Danas svi nešto glume, u nekakvom su pritisku, a to je samo plod njihova razmišljanja. Svi su im krivi, recimo, novinari. Ja sam imao isto neugodnih iskustava s novinarima, ali nikad im nisam zatvorio vrata. Sve je to normalno. Kada sam god mogao, učinio bih nešto za navijače koji su od mene tražili dres, ili nešto slično. Danas se igrači ponašaju kao da su im svi neprijatelji.

Protiv kojeg vam je obrambenog igrača bilo najteže igrati?

Iskreno ne znam, jer sam imao više problema sa sucima nego braničima, ali znam protiv koga sam jako volio igrati. Bio je to Bogdan iz Dinama, koji je igrao sa Zajecom u obrani. Pošto je Zeko volio često otići naprijed, ja bih ostao s Bogdanom „jedan na jedan" na puno prostora, a bio sam brži.

Koji su po vama najbolji hrvatski igrači protiv kojih ste igrali?

Teško mi je izdvojiti jednog, ali i da ih nekoliko nabrojim nekoga ću izostaviti. Sjajni su bili Zajec, Bogdan, Asanović, Baka Slišković, Mlinarić, Cico Kranjčar, Cerin - bio je prava zmija. Od mlađih Šuker, Bokšić, Prosinečki, teško mi je to reći, jer ću nekoga izostaviti.

Vi ste bili igrač za publiku. Što onda mislite o Joseu Mourinhou koji je trener za rezultat?

On je sjajan trener koji je imao jako puno sreće tijekom karijere. Primjerice, kada je osvojio Ligu prvaka s Portom, ali i Interom. Sreća kažu prati hrabre pa valjda tako i njega, samo što je on baš miljenik sreće. On je, mislim, jedini trener Real Madrida kojeg ne smijene nakon tri poraza. Sjetite se Capella. Osvojio je prvenstvo, a onda su mu dali otkaz, jer, kao, ne igra lijepo. Ne igra ni Mourinho lijepo, nego na rezultat, ali njega ne diraju. Plus što mu dovode bilo kojeg igrača kojega poželi. A igra defenzivno i na rezultat. Ja takav nogomet ne volim, njemu i napadači igraju bekove. Bar da igra lijepo za oko kad je nebitnija utakmica, ili kad vodi. On jest veliki trener i netko se neće složiti s mojim mišljenjem, ali eto ja to tako vidim. Zanimljivo da smo ja i on rođeni na isti dan iste godine - 26. siječnja 1963. - a tako drugačije vidimo nogomet.

Možda ste baš zato nezaposleni kao trener, jer igrate za publiku, a ne rezultat? Ne pomaže vam tu ni astrologija.

Prije će biti da sam nezaposlen kao trener, jer imam svoje principe. Nema miješanja u moj rad, a često na ovim prostorima gazde klubova forsiraju neke sinove koji nemaju mjesta u prvoj ekipi. Kod mene nema favoriziranja određenih igrača, nego igraju najbolji. Također, nepotkupljiv sam i imam dug jezik, a to mi ponekad odmaže. Ali, doći će i moje trenersko vrijeme. Upravo pregovaram s nekoliko klubova i vidjet ćemo što će biti.

Maro Marušić/Objektiv (Preneseno u cijelosti uz dozvolu autora)