Foto: Davor Žunić /  Cropix, Moja Rijeka 

BILA JE TO najveća riječka utakmica u posljednjih 14 godina, još od otimačine naslova prvaka punoj Kantridi u režiji sudačko-obavještajnog aparata, kako bi se na avetinjski praznom Maksimiru radovao Kroacijin počasni predsjednik i njegova klika.

Uvertira spektaklu u kvarnersko-švapskoj koprodukciji: Riječani na tribine došli iz bijele procesije, Nijemci s plaže na Kantridi

Cijeli grad je, kao i prije Osijeka 1999., tresla euforija očekivanja spektakla, a Riječani su ulice, kuće i vozila okitili u bijelo i rijeka takve boje slijevala se prema Kantridi.

Navijači Stuttgarta, njih oko tisuću, koji su do Rijeke došli većinom osobnim automobilima, imali su najugodnije moguće i jedinstveno zagrijavanje za gostovanje - od ranih popodnevnih sati okupirali su plažu par desetaka metara od ulaza na njihovu tribinu na Kantridi i utakmicu su čekali kupajući se i dakako, ispijajući stotine litara piva. Policija sa gostima nije imala nikakvih problema, štoviše, isticala je njihovo primjerno ponašanje.

Zašto deset tisuća navijača na Kantridi, radi neusporedivo bolju atmosferu od duplo više "sjeditelja" na Maksimiru?

Nakon desetljeća i pol, Kantrida je opet bila prepuna i posvećena onima koji su je ispunili, a na Maksimiru (iako je tamo u srijedu bilo duplo više ljudi nego večeras "pod stijenama") sve je i dalje podređeno novom vrhovniku i njegovoj komociji, pa je zato tamo atmosfera jednako bezvezna i mučna kao i za vrijeme Tuđmana, samo što se u srijedu navečer dezinficiranim Maksimirom nije orila pjesma počasnog predsjednika i šačice njegovih podrepaša, nego tek neznatno brojnijih austrijskih gostiju, dok je 24 500 domaćih kibica zijevalo.

Baklje su, ako se koriste razumno i pažljivo, a ne huliganski i opasno, svjećica na torti nogometno-navijačke gozbe kao što je bila ova riječka

Na Kantridi pak, stadion se tresao od početka do kraja. Od Armadinog zapada, gdje su pjevali i skandirali Riječani, do istoka na koji su se s plaže prebacili ništa manje glasni Nijemci. Na obje tribine vijorile su se male i velike zastave, ograde su bile okićene brojnim transparentima, a jedni i drugi navijači pokazali su Uefi i ovdašnjim nogometnim i sigurnosnim glavešinama, kako su baklje, ako se koriste razumno i pažljivo, a ne huliganski i opasno, svjećica na torti nogometno-navijačke gozbe kao što je bila ona riječka, a ne vatreno oružje, koje sije smrt i pustoš, kakvim ga bezuvjetno vole prikazivati policajci i nogometni znalci.

U 17. minuti pripadnici obje navijačke skupine nadmetali su se bakljama, ali ih nisu bacali u teren. Desetak minuta poslije, Armada je krasnu koreografiju s malim zastavicama, prekrivenima velikim zastavama preko cijele tribine, doslovce okrunila bakljama i koliko znamo, nitko na Kantridi zbog toga nije poginuo, osim što je nozdrve tankoćutne gospode iz Uefe, malčice nadražio dim od bengalki koji je puhao prema terenu.

"Nogomet se igra zbog navijača". Nažalost, sve manje zbog ovakvih

Iako nas iz Uefe, HNS-a i sličnih organizacija uvjeravaju kako se nogomet "igra zbog navijača", to ne može biti dalje od istine. Osim ako pod navijačima ne smatrate one koje za 10 kuna odgajaju na Mamićevom Maksimiru, ili možda klonove na razvijenom zapadu, koji utakmicu gledaju s koktelom od škampi u jednoj i ajfonom u drugoj ruci.

Ali, navijači koje smo gledali i slušali na Kantridi, bili oni sa Kvarnera ili iz Baden-Württemberga, doista zaslužuju da se nogomet igra zbog njih, iako Uefa i HNS sigurno neće htjeti gledati sve fotografije u ovoj galeriji, jer im ruše teoriju o nemogućnosti suživota baklji i "obitelji s malom djecom" na tribinama i to na obostrano zadovoljstvo.

Ove slike ruše zakone donesene u Nyonu i zagrebačkom Hiltonu

Hrvatski i njemački navijači u jedinstvenom ambijentu Kantride nisu nas samo vratili u dobra stara vremena prije svinjarije od modernog nogometa, nego su nogometnim ocima dokazali da je ugođaj s argentinskih utakmica moguć i na meču europskog kupa, a da pri tome nikome ne fali "baklja s glave".

Ostale komentare autora pročitajte OVDJE