GOTOVO ne postoji osoba u nogometnom svijetu koju se češće i upornije smjenjuje od Ernesta Valverdea, trenera Barcelone. Na slab start u prvenstvu nadovezalo se ispadanje iz Superkupa, a Valverde ne uživa pretjerano povjerenje javnosti. Njegova smjena je stalna tema jer Barcelona već dugo ima očitih problema u igri koji se uglavnom očituju u Europi na najbolniji način.

Valverde za to nema rješenja. Barcelonin problem nije prvenstveno taktičke naravi, nego je mnogo dublji.

Prošlo je malo više od sedam godina otkad je Pep Guardiola napustio Barceloninu klupu. Revolucija koju je tada mladi trener proveo nije samo Barcelonu učinila jednom od najboljih ekipa koje smo gledali već je poslužila i kao prozor u budućnost i nogometne trendove koji će se gajiti u godinama koje dolaze. Pep Guardiola je vrhunski trener, ali je prije svega nogometni ideolog. Ideolozi su sposobni jasnu ideju ugraditi u tkivo momčadi i izgraditi DNK kluba koji se može vrlo lako prepoznati. Igrači se mogu mijenjati, rezultati mogu biti bolji ili lošiji iz sezone u sezonu, ali klub ima jasnu nit vodilju i taj DNK je početak i završetak svakog procesa, Sveto pismo za sve igrače koji se nađu unutar tog, jasno određenog sustava igre i razmišljanja.

Barcelona više nije pepovska, ali nije postala ništa drugo

Barcelona je zahvaljujući toj filozofiji i njenim temeljima i nakon Guardiole osvajala mnogo, ali se svakom sezonom i svakim idućim trenerom odmicala od stila i filozofije koji svoje korijene vuku još od Johannesa Cruijffa.

Svako novo zapošljavanje trenera bilo je ili pokušaj kopiranja Pepa zbog površne sličnosti ili dovođenje trenera čije su ideje sušta suprotnost cruijffovsko-pepovskoj filozofiji. Svaki trener je, shodno tome, donosio sve lošiju igru - razapet između nemogućnosti da realizira vrlo efikasnu ideologiju kao njezin začetnik i želje da u ekipu ugradi barem mali djelić sebe. U tom dugogodišnjem traženju kompromisa Barcelona je u potpunosti prestala biti pepovska. Problem je u tome što nije postala ništa drugo.

Šlepanje uz Messija 

Već nekoliko godina Barca predvodi listu klubova koji najviše izdvajaju za plaće igrača, u svim globalnim sportovima.To nije nimalo slučajno. Barcelona niz godina sistemske probleme maskira skupim kupovinama superzvijezda koje mogu individualnim talentom riješiti utakmicu. Takva politika na prijelaznom roku dovela je do apsolutne podjele ekipe na obrambeni i napadački dio, nešto što je dijametralno suprotno od cjelovitog sustava. Zapravo, Barcelonina ekipa već nekoliko godina ima samo dva tipa uloge. Jednu za Messija, Suarezu i trećeg ofenzivca koji može riješiti utakmicu (Neymar, Griezmann, Coutinho). Preostalih osam igrača ima samo jednu opciju, a to je krpanje rupa koje prednji red ostavlja za sobom u obrani. Sustav je to koji se uz veliku dozu "šlepanja" i dalje uspijeva izboriti za rezultatski uspjeh jer očigledno ne može jamčiti dugotrajne uspjehe. Konačno, jednog dana će i Leo Messi prestati igrati nogomet. 

Poch je najbolje što Barcelona sada može dobiti 

I upravo Messijev sunarodnjak Mauricio Pochettino ima sve preduvjete da bude čovjek koji će izgraditi novu Barcu. Godinama je marljivo gradio Tottenham i stvorio je svjetski relevantan klub. Od rezultatskih uspjeha važnija je bila je njegova sposobnost da stvori sustav koji ima jasnu podjelu uloga i rješenja u svim fazama igre. Relativno ograničena pozicija na tržištu tjerala ga je da stalno smišlja nova rješenja i on je to u pravilu radio vrlo uspješno. Godine igračkog i trenerskog pedigrea ukazuju na to da dovoljno dobro razumije dinamiku unutar svlačionice i da ima osjećaj za to koliko postupno mora graditi novi Barcelonin stil, bez narušavanja onih odnosa i postulata koji i dalje dobro funkcioniraju.

Priče iz kuloara kako je glavna prepreka tog transfera činjenica da je Pochettino Espanyolova igračka legenda je mala cijena koju Barcelonini navijači moraju biti spremni platiti. Pochettinov stil i identitet čak nisu ni jednaki onome što je na Camp Nou donio Guardiola, ali ni to nije pretjerano bitno - Barcelona treba nešto. Konačno, Pochettino je prvi trener nakon Guardiole koji pripada samoj eliti u svom poslu.

Ciklus koji je započeo ideologijom, a nastavljen je polovičnim rješenjima i traženjem prečaca kroz individualni talent ide svom prirodnom kraju i potrebno ga je resetirati. Baš su dvije trenerske pojave bile inicijatori dviju najboljih era u povijesti kluba koje su uvelike promijenile svjetski nogomet. Pochettino nema Cruijffov ili Pepov revolucionarni karakter, ali je najbolje što postoji na tržištu za Barcelonu.