U DINAMU se trenutačno događa neobičan eksperiment. Svi vide da nešto ne funkcionira, svi znaju da će se nešto morati promijeniti, ali nitko ne želi povući prvi potez. Mario Kovačević vodi momčad najbolje što zna, Zvonimir Boban čuva trenera jer vjeruje da ozbiljni klubovi ne smjenjuju ljude nakon svakog poraza, a navijači pokušavaju shvatiti kako je momčad koja je trebala napraviti europski iskorak ponovno postala poligon za pokazivanje svih svojih starih slabosti.

U toj priči nitko ne mora biti negativac. Kovačević je pošten trener koji svoj posao radi časno, Boban ima načela koja su Dinamu godinama nedostajala, a navijači imaju pravo očekivati više od kluba koji je uložio golem novac i najavio velike stvari. Problem je što sve troje može biti istina, a da Dinamo svejedno ide u pogrešnom smjeru.

I zato pitanje više nije zaslužuje li Kovačević još jednu priliku. Pitanje je što se točno očekuje da ćemo vidjeti u sljedećih nekoliko mjeseci, a nismo vidjeli u prethodnih godinu i pol.

Dinamo jurca bez kontrole

Dinamo je prošle sezone uvjerljivo osvojio prvenstvo i najavio europski iskorak. U međuvremenu je momčad dodatno oblikovana prema ideji sportskog vodstva, a Kovačević je dobio vrijeme kakvo njegovi prethodnici uglavnom nisu imali.

Rezultat nakon tri mjeseca nove sezone nije sjajan.

Nije problem samo u četiri gola koja mu je zabio NEC. Nije problem ni u tome što Dinamo povremeno izgubi utakmicu koju je mogao ili morao dobiti. Nogomet nije matematika, lopta zna pogoditi stativu, sudac pogriješiti, a protivnik zabiti iz svega što pogleda prema golu. Problem nastaje kada momčad više ne zna držati utakmicu pod kontrolom.

Boban je zaljubljen u ideju Barcelone i pozicijskog nogometa. Prva riječ u rječniku juego de posicióna je kontrola. Dinamo toga nema ni u tragovima. Jurca po terenu, igra po taktovima koje udara suparnik, bez ikakve ideje kako da tempo utakmice postavi onako kako mu odgovara.

Protiv sporog Hapoela je ležao u svojoj trećini i dozvoljavao duge napade. Protiv Anderlechta je jurcao s gola na gol. Protiv NEC-a je u jednoj utakmici triput mijenjao svoj stil i pristup, ovisno o tome kako se suparnik ponašao.

Isti, stari Dinamo

Utakmica s NEC-om još je jednom ogolila probleme u defenzivi. Dinamo nema obrambenu strukturu koja ga štiti kada izgubi loptu. Nema dovoljno igrača koji mogu dobiti duel kada sustav zakaže, a sustav zakazuje prečesto. Protivnici mu dolaze u šanse prejednostavno, nerijetko bez potrebe da izvedu išta posebno.

Tu dolazimo do dva problema koji se međusobno hrane. Prvi je selekcijski. Dinamo je doveo niz finih, tehnički potkovanih igrača koji znaju igrati nogomet kada imaju loptu. Ali nogomet se igra i onda kada je nemaš. Dinamu kronično nedostaje ratnika, igrača koji će zatvoriti prostor, osvojiti drugu loptu, dobiti duel i napraviti ono što nije lijepo, ali je nužno.

Drugi je problem trenerski. Čak i takva momčad, s očitim kadrovskim manjkavostima, morala bi nakon godinu i pol dana zajedničkog rada imati jasnije obrambene automatizme. Morala bi znati kako stoji kada napada, kako se vraća kada izgubi loptu i kako štiti vlastiti gol kada suparnik probije prvu liniju.

Dinamo to ne zna dovoljno dobro. I tu više nema smisla glumiti da je pitanje samo vremena. Parsto kilometara južnije imamo živ primjer. Gonzalo Garcia je u Hajduku koliko je i Kovačević u Dinamu. Garciji je promijenjeno pola prve momčadi, a Kovačeviću je cijela kičma ostala na okupu. Garciji nekako ne treba vremena, a Kovačeviću treba.

Boban je jednom pogodio. Ali ovo više nije ista situacija

Bobanu se mora priznati jedna važna stvar. Odbija voditi Dinamo kao klub u kojem je trener potrošna roba, a prva kriza dovoljan razlog da mu se pripremi otkaz. Takav pristup nije samo pohvalan nego je i nužan za klub koji želi izgraditi kontinuitet.

Prošle sezone pokazalo se da je znao što radi. Dok su mnogi zazivali promjene, ostao je pri svom planu i pogodio. Dinamo je osvojio naslov, a Boban dobio potvrdu da se velike odluke ne smiju donositi prema raspoloženju tribina nakon lošeg vikenda.

Ali postoji jedna bitna razlika.

Tada su se presude donosile nakon dva ili tri mjeseca sezone. Danas govorimo o treneru koji momčad vodi već godinu i pol. To nije prolazna kriza forme, nije nekoliko nesretnih utakmica i nije premalen uzorak za ozbiljan zaključak.

Godinu i pol dana sasvim je dovoljno da se vide trenerove ideje, granice i sposobnost da popravi ono što ne funkcionira. A najvažnija stvar koju smo u tom razdoblju naučili jest da Kovačević nije uspio riješiti Dinamove najveće probleme.

Čemu čekati ljeto ako svi znamo što slijedi?

Kovačeviću na ljeto istječe ugovor. Pokušajte zamisliti sljedeću scenu. Završava sezona, Boban sjeda za stol i govori mu da je upravo on čovjek koji će Dinamo odvesti na novu europsku razinu. Da ga je ovih godinu i pol uvjerilo kako momčad napreduje u pravom smjeru i da zato zaslužuje novi ugovor.

To danas ne misli ni Boban. A ako već znamo što nas čeka, gledamo li samo mučenje i izbjegavanje neizbježnog?

To ne znači da je Kovačević nogometni analfabet. Naprotiv, čovjek je cijelu karijeru pošteno gradio svoj put i zaslužio priliku koju je dobio. Ali posao Dinamova trenera nešto je drugo. Najteža i najgora, uz Hajdukovu i onu reprezentativnu, u cijelom sportu.

Kovačević je pokazao da može i zna stvoriti ekipu koja će efikasno igrati i pobjeđivati u serijama u SHNL-u. Isto tako je pokazao da teško vodi momčad s više od 15 igrača u rosteru, da se stalno muči kad igra na dva fronta, da ponavlja iste greške i da javnim nastupom ne zna ohrabriti ni igrače ni navijače.

I zato je ova situacija neugodna za sve. Dinamo se muči, navijači se muče, a muči se i Kovačević. Svaka sljedeća utakmica postaje referendum o njegovu poslu. Svaki primljeni gol dokaz protiv njega, svaka pobjeda kratki predah do sljedećeg problema.

Dinamo je trebao zapaliti Zagreb. Umjesto toga, ćorak

Kovačević je samo dio problema. Dinamo je nakon osvajanja prvenstva imao gotovo idealnu priliku da oko kluba stvori euforiju. Dugoiščekivani Boban se vratio, momčad je bila prvak, najavljivala se europska eksplozija, a priča o novom stadionu trebala je postati simbol nečega velikog.

Bio je to trenutak u kojem se moglo zapaliti grad. Umjesto toga, grad sve manje i manje zanima Dinamo. Posjeta se u odnosu na prošlu sezonu prepolovila, atmosfera oko kluba daleko je od dobre, a najava novog Maksimira pretvorila se u još jednu svađu. Dinamo je imao momentum kakav se ne pojavljuje često, ali ga nije uspio iskoristiti ni na terenu ni izvan njega.

Naravno, nogomet ne funkcionira prema poslovnom planu. Možeš napraviti sve kako treba i svejedno izgubiti. Možeš dovesti dobre igrače koji se neće uklopiti. Možeš imati odličnu ideju za stadion pa shvatiti da se navijačima ne sviđa.

Ali ovdje više ne govorimo o jednom neuspjehu. Govorimo o nizu propuštenih prilika koje su zajedno stvorile osjećaj da klub nema energiju kakvu bi trebao imati. A za to ne može biti odgovoran samo Mario Kovačević.

Boban komentira Real i Inter. A tko će komentirati Dinamo?

Zvonimir Boban i Proljećari danas imaju možda najmanju podršku otkako su preuzeli klub. I bilo bi dobro da se ozbiljno zapitaju zašto. Rezultat je, naravno, svetost i prvi, a nerijetko i zadnji sudac. Ipak, postoji još jedan problem koji se uporno ignorira. Komunikacija.

Boban se javnosti uglavnom obraća preko službenih klupskih kanala. Ondje može objasniti što želi, kako razmišlja i kakav Dinamo gradi. No klupski kanali neće mu postaviti pitanje koje ne želi čuti. Neće ga pitati je li pogriješio u izboru trenera, zašto je sportska politika stvorila tako neuravnoteženu momčad ili zašto navijači nakon svih velikih najava ponovno gledaju iste probleme.

Istodobno Boban radi kao stručni komentator za Sky Italiju, gdje analizira Real Madrid, Juventus i druge europske velikane, govori što rade pogrešno i kako bi trebali igrati.

Tako je početkom rujna, nakon Realove pobjede 2:1 protiv Intera u Ligi prvaka, kritizirao igru madridskog kluba i Josea Mourinha. Za Real je rekao da je djelovao "čudno i neorganizirano" te da mu "nedostaje ravnoteže u igri", a posebno se osvrnuo na Mourinhov trenerski razvoj.

"Izgubio se u obrambenom nogometu. Potpuno se posvetio destrukciji protivničke igre, ali nikada nije uspio izgraditi sustav koji bi zadržao nekadašnju razinu kvalitete", rekao je Boban o portugalskom treneru.

I nema u tome ništa zabranjeno. Boban ima golemo nogometno znanje i posve je legitimno da ga dijeli s televizijskom publikom. Ali teško je ne vidjeti ironiju u tome da predsjednik Dinama javno kritizira Mourinha jer nije uspio izgraditi sustav igre, dok njegov vlastiti trener nakon godinu i pol dana ima upravo taj problem.

Boban vrlo jasno prepoznaje i objašnjava probleme najvećih europskih klubova, dok se u njegovu vlastitom klubu gomilaju pitanja na koja javnost ne dobiva odgovore.

Šutnja koja šteti klubu

Navijači Dinama ne traže da im predsjednik svaki tjedan podnosi izvještaj o svakom pogrešnom dodavanju. Ali nakon svega što je najavljeno i svega što se događa, imaju pravo čuti objašnjenje od čovjeka koji je preuzeo potpunu odgovornost za sportski projekt.

Danas je, a za to ne postoji nijedan normalan, logičan i opipljiv razlog, Dinamo klub koji nije ni pedalj napredovao u odnosu na istu situaciju prošle godine. U nekima je i nazadovao. Boban sigurno vidi probleme i nema razloga sumnjati da traži rješenja.

No dok Dinamo na terenu uporno ponavlja iste greške, a oko kluba se gomilaju nezadovoljstvo i pitanja, navijači ne znaju što se planira i kamo se ide. Ne moraju se slagati sa svakom Bobanovom odlukom, ali zaslužuju čuti zašto ih donosi.