GORAN PERKOVAC je kao kapetan podigao pokal namijenjen olimpijskom prvaku u Atlanti 1996. Bio je vođa prve zlatne generacije hrvatskog rukometa, a kao trener u karijeri je vodio reprezentacije Švicarske i Grčke te niz klubova u Švicarskoj i Njemačkoj.

Perkovac je razočaran nastupom hrvatske reprezentacije na SP-u i zaziva korjenite promjene. Smatra da je situacija alarmantna i da hrvatski rukomet treba radikalnu reakciju prije nego što bude prekasno. Drži da bi na klupi reprezentacije napravio ono što Horvat nije.

Što se dogodilo Hrvatskoj na ovom turniru?

Utakmica protiv Belgije je možda i najbolji primjer toga što nam se dogodilo. Mate Šunjić je bio igrač utakmice, imao je 20 obrana i pokazao je da je vratar kakvog godinama zazivamo, kakvog trebamo. Šteta da se to nije dogodilo protiv Egipta i Danske.

Zašto se to nije dogodilo protiv Egipta i Danske?

Dobro pitanje. Ne znam imamo li kvalitetu golmana za najviši nivo rukometa ili možemo dobro odigrati samo protiv Maroka, Belgije ili SAD-a. To je ključno pitanje i ono će se morati riješiti. Jesu li naši vratari na nivou koji zahtijeva vrhunski rukomet ili nisu? Mislim da ima tu potencijala, tu je Mandić iz Zagreba i smatram da ima prostora za napredak.

Zašto smo protiv Egipta odigrali kako smo odigrali, a Dansku smo do kraja imali u šaci?

Za Egipat smo se dugo spremali. Mjesecima su svima bila puna usta Egipta, njih smo apostrofirali kao najvažniju utakmicu turnira i onda se dogodio raspad. Moramo reći da je naša skupina bila najlošija na turniru i križali smo se s drugom najlošijom grupom. Nažalost, nije nam pomoglo. Uvjeren sam da pripreme za SP, odnosno izbor protivnika na Croatia Cupu nije bio dobar.

Zavarali smo se pobjedama protiv loših rivala i onda se dogodio Egipat. Tek smo nakon te utakmice počeli igrati bolje. Da smo napravili prave pripreme, siguran sam da bi sad stvari izgledale drugačije. Međutim, vrlo je teško sad reći nešto konkretno. Jedino rješenje je da nakon turnira cijela struka napravi jednu dubinsku analizu i bez nekih oštrih tonova pronađe rješenje za spas hrvatskog rukometa.

Prije dvije godine na SP-u u Egiptu smo bili 15., na Igre u Tokiju se nismo ni plasirali, na Euru lani smo odigrali također loše, a ni na ovom prvenstvu nismo stigli do četvrtfinala. Petar Metličić je rekao da očito nismo više top razina i da nam je rukomet u padu. Tko je kriv za to?

Čuo sam pred odlazak na ovaj SP da su neki igrači rekli da se ide po medalju. To je zavaravanje. Nismo više ekipa koja može reći da ide po medalju. Naravno, ona se može dogoditi, imamo kvalitetnih igrača, ali nismo više reprezentacija poput Danske, Francuske ili Švedske, koje s pravom na svakom turniru idu na medalju.

Moramo prihvatiti da više nismo u tom krugu reprezentacija. Trebamo se vratiti, ali je pitanje kako. Mladih i talentiranih igrača imamo, ali će trebati puno vremena, strpljenja i sustavnih promjena da se nešto takvo dogodi. Morat će se napraviti dubinska analiza jer ako je sad ne napravimo, to će nas koštati idućih deset godina.

Horvatu je ovo treće natjecanje u nizu na kojem nije ispunio ono što se očekivalo od njega. Treba li po Vašem mišljenju dati ostavku nakon turnira?

Protiv Hrvoja Horvata nemam ništa, on je dobar momak i stvarno ne bih želio odgovoriti na to pitanje. To je posao struke. Ti ljudi znaju što se dogodilo prošle godine na Euru i što se dogodilo u kvalifikacijama za Tokio. Zato ću prepustiti njima tu odluku.

Jedino što mislim je da napokon struka na nivou cijele Hrvatske mora naći ljude koji će sjesti skupa i koji su sposobni donijeti neke ideje za poboljšanje kvalitete u reprezentaciji jer ovo što nam se sad događa, nije dobro za nikoga, nije dobro za igrače, nije dobro za trenere. Mi nemamo nijednog trenera koji vodi neki vrhunski klub.

Uvjeren sam da trenera imamo, ali svoj smo imidž toliko srozali da je teško vjerovati da će se nešto preko noći popraviti. A moramo nešto popraviti jer za dvije godine smo domaćini SP-a.

Spominjete dubinsku analizu i ulogu struke u donošenju važnih odluka. Na koji bi način to izveli s obzirom na to da nije baš najjasnije ni na koji se način biraju izbornici kod nas? Konkretno, Željko Babić je sam priznao da ga je šokirao poziv da preuzme klupu reprezentacije, kao i otkaz, a i izbor Hrvoja Horvata je mnoge iznenadio.

Istina, to je vrlo diskutabilno pitanje. Ne znam kako druge reprezentacije biraju izbornike, igrače, golmane, trenere, ali činjenica je da će se neke stvari kod nas po tom pitanju morati radikalno promijeniti.

Na koji način biste Vi to promijenili?

Mi nemamo sustav vrijednosti u reprezentaciji. Kao igrač, ja moram znati kako mogu ući u reprezentaciju. Isto to vrijedi i za trenere. Šprem je jako dobro rekao da se u reprezentaciju teško ulazi, a još teže iz nje izlazi. Kod nas to ne vrijedi. Dat ću vam primjer. Rukama i nogama smo se borili da mladog golmana Kristiana Filipovića nagovorimo da igra za Hrvatsku.

Dečko je igrao za Austriju, bio je u Wislu, a sad je u Schaffhausenu. I rukama i nogama smo se borili da pristane igrati za Hrvatsku, a kad smo napokon uspjeli, njega sad nema. Koja su mjerila po kojima mi odlučujemo tko ima pravo igrati za reprezentaciju i tko može reprezentaciju voditi? To je prva stvar koju moramo riješiti jer se kod nas ništa ne zna i ništa nije transparentno.

Nakon utakmice s Danskom puno se pričalo o suđenju španjolskog para. Složit ćemo se da je suđenje bilo jako loše, no je li ono bilo presudno u tome što nismo pobijedili i jesu li napadi na suce bili zapravo prikrivanje vlastitih grešaka u susretu s Egiptom?

Istina, suđenje je bilo loše, to je realno. Uzeli su nam par lopti, nema dvojbe, ali posao sudaca u rukometu je vrlo kompleksan. Nitko se od nas nije bunio kad je u zadnjoj sekundi produžetaka polufinala Eura 2020. protiv Norveške Musa izašao iz šest metara i zabio za pobjedu.

Po pravilima, taj gol se nije smio priznati jer je bio neregularan. Buniti se možeš, ali sudac svoju odluku neće promijeniti. Što ga više iritiraš, a svi smo mi ljudi, možeš samo izazvati kontraefekt, pa da sudac neku odluku i nesvjesno donese protiv tebe.

Moramo spustiti loptu na zemlju, na suce ne možemo utjecati, ne možemo utjecati ni na delegate, jedino možemo na nas same. Koncentracija i fokus samo na rad i na red.

Je li Vas itko ikad kontaktirao vezano za poziciju izbornika i biste li prihvatili posao izbornika Hrvatske?

Moje se ime svaki put spominje u medijima kad Hrvatska traži izbornika, ali nikad nisam dobio konkretan poziv. Vrlo sam zainteresiran, imam znanja i iskustva, imam neki renome u rukometnom svijetu i mislim da sam po svemu zaslužio klupu Hrvatske. I kao igrač, i kao trener. 

Hoće li Horvat ostati ili neće, nije na meni da odlučujem, ali kad bih dobio priliku, vrlo rado bih je prihvatio. U reprezentaciju se ide bos, ako treba i bez ičega. To je pitanje srca.

Vidio sam Vašu izjavu u kojoj ste rekli da kad biste postali izbornik, puno toga biste promijenili te čak i uklonili neke ljude s klupe, kojima po Vama tamo nije mjesto. Na koga ste točno mislili?

Ne mogu imenovati te ljude jer još nisam ni blizu reprezentaciji i znam da bi odmah uslijedili žestoki napadi da to kažem, ali dobijem li priliku, već prvi moji potezi će pokazati na koga sam točno mislio. I na terenu i na klupi. U reprezentaciju se ulazi krvlju i znojem, a to vrijedi i za igrače i za ljude na klupi.

Ne može na klupi sjediti netko samo zato što ga je netko bez ikakve logike i rezona tu postavio. Na klupi mora biti netko tko zna svoj posao, tko zna što radi i definitivno netko koga je doveo izbornik. Dakle, te osobe moraju biti ljudi od najvećeg izbornikova povjerenja.

Horvat lani nije na Euro vodio Karačića, koji je sad možda i naš najbolji igrač na ovom SP-u. Gojun je na Euro lani stigao iz Indexovog Studija, gdje je radio kao stručni komentator, a i Željko Musa je upao samo zbog kaosa s koronom. Horvat je najavljivao pomlađivanje, sad vidimo da su svi oni i dalje tu. Štrleka i dalje nema, a u reprezentaciji nema ni Verona Načinovića ni Marina Marića te još nekih igrača koji su možda mogli pomoći. Što mislite o tome?

To je samo jedan dio organizacijskog nereda o kojem pričam, ali toga ima još. Reprezentacija treba imati pravu hijerarhiju. I u svinjcu se zna tko je gazda, pa to mora vrijediti i u reprezentaciji. Ne možemo svi biti jednaki jer nismo svi jednaki. Treba se znati tko što može i tko što smije.

Ljudi se toga boje, a ja baš obožavam takve izazove i siguran sam da bih reprezentaciju doveo na nivo na kojem bi se točno znalo što je čiji zadatak. Tako bi i trenerima i igračima bilo lakše. Često znam reći da je demokracija neka vrsta anarhije. Svima su nam puna usta demokracije, a čim nastupi anarhija, onda nam svima treba šef, netko u koga će se cijela ekipa moći pouzdati i osloniti na njega u svakom trenutku. Dobijem li priliku, bit će upravo tako.

Često spominjete organizacijske probleme u reprezentaciji. Možete li reći svoje mišljenje o utjecaju Zorana Gopca u Savezu i kakva je uloga za mnoge najkontroverznije osobe hrvatskog rukometa?

Ne znam koja mu je sad pozicija, ali znam da dok je bio prvi čovjek hrvatskog rukometa, osvajale su se medalje. E sad, je li za to bio zaslužan Zoran, Goran ili netko treći, činjenica je da dok je on bio duboko unutra, bili smo na vrhu. Zoran je posljednjih godina sve to malo pustio, očito su neki drugi preuzeli vlast i sad imamo to što imamo.

Možda bi trebalo Zorana više aktivirati, pustiti da više pomogne jer je sigurno riječ o čovjeku koji ima neograničeno iskustvo i znanje te bez kojeg hrvatski rukomet sigurno ne bi bio ono što je bio desetljećima, a o svemu ostalom možemo razgovarati.

Domagoj Duvnjak je u 35. godini. Na ovom turniru uglavnom igra obranu. Koliko još može dati ovoj reprezentaciji?

Ne bojim se ja za Dulu. Istina, godine su tu, nije više onako moćan kao prije, ali sama njegova pojava čini suigrače boljima. Pogledajte Karabatića u Francuskoj. Nije ni sjena onog igrača od prije, ali Francuska je bez njega i dalje nezamisliva. Baš kao i Hrvatska bez Duvnjaka.

Horvat je nakon Belgije rekao da je sad glavni cilj deveto mjesto i kvalifikacije za Igre u Parizu 2024. U slučaju da se Hrvatska drugi put zaredom ne plasira na Igre, bi li to bila katastrofa?

Da, sa sportske strane bi bila, ali dobijemo li skupinu kao u prošlim kvalifikacijama, gdje smo igrali s Francuskom, Portugalom i Tunisom, tko može garantirati da ćemo se plasirati? Mi više nismo u situaciji da za bilo koga možemo reći da ćemo ga sigurno dobiti i nismo više ekipa koja može birati protivnike. Ipak, siguran sam da ako se uozbiljimo i krenemo krvavo raditi, to se vrijeme može vratiti.