MLADI španjolski reprezentativac i prvotimac Valencije Carlos Soler opisao je za američki portal The Players’ Tribune (čiji sadržaj kreiraju profesionalni sportaši) svoj prvi pogodak na Mestalli te kako je uopće postao nogometaš. Njegov tekst prenosimo u cijelosti.

Datum je 6. travnja 2017. godine. Na Mestalli igraju Valencia i Celta Vigo. Rezultat je 2:2, a do kraja je ostalo još pet minuta. Enzo Pérez prošao je kraj trojice suparničkih igrača u sredini terena i uputio loptu na vrh kaznenog prostora, samo malo ispred mene.

Gledam u loptu, gledam u golmana kako juri prema meni i mislim si ”samo probaj”.

Samo probaj.

Desnom nogom ”piknuo” sam loptu, prebacio golmana i postigao svoj prvi gol na stadionu Mestalla. Tada sam čuo publiku kako uzvikuje: ”CAR-los” CAR-los! CAR-los!”.

Bilo je tako glasno. Zaista glasno.

A ja sam pomislio, ovo je za moju baku i djeda.

Ovaj pogodak nastajao je 15 godina. Sve je počelo kad je moj djed kredom nacrtao teren na terasi ispred svoje kuće. Tamo sam nakon škole udarao loptu koliko god sam htio, nekad bi moja baka bila golman, a nekad moj djed. Ponekad su njihovi susjedi izlazili iz kuća kako bi me upozorili da prestanem zato što sam bio preglasan i remetio njihovu siestu. No, nije me bilo briga. Nogomet je za mene bio kvalitetno vrijeme s djedom i bakom.

Kad mi je bilo četiri ili pet, ljudi su počeli pričati da sam dobar i da bih trebao krenuti u nogometnu školu. Međutim, nisam želio igrati nogomet ni s kim, osim s bakom i djedom. Ozbiljno.

Zapravo me djed natjerao da nogomet shvatim ozbiljno. Blizu moje kuće u Valenciji nalazi se nogometni klub koji se zove Bonrepós i jedan od njegovih trenera pitao me hoću li doći trenirati. Rekao sam da neću. Djed me na koljenima molio da pristanem. Rekao mi je: ”Carlos, što trebam učiniti da pristaneš?”. I ja sam mu rekao da želim Game Boy.

Djed je na to odgovorio: ”Kupit ću ti Game Boy ako treneru kažeš – da!”.

I tako sam dobio svoj Game Boy, a i djedu se ispunila želja.

Volio sam taj Game Boy. Zaista sam ga volio. Na neki način, to je ono što me dovelo do dresa Valencije.

Prošao sam razne juniorske i pričuvne ekipe na svim razinama i ne mogu opisati koliko mi Valencia znači. Svi moji junaci igrali su ovdje, uključujući Davida Silvu i Juana Matu. Jednom je David Villa posjetio mlađe uzraste dok sam bio među njima i fotografirali smo se zajedno. To je bila najbolja stvar ikad. Kakav čovjek, kakva legenda.

Valencia je moj dom, moja krv. Dok sam se ove sezone pripremao za utakmicu protiv Juventusa u Ligi prvaka, počeo sam se tresti. Prišao sam svom prijatelju Toniju Latu i rekao mu: ”Čovječe, naježio sam se. Sjedim na klupi i naježio sam se”.

Čuti himnu Lige prvaka, slušati kako nogometni navijači uzvikuju vaše ime dok igrate za svoj rodni grad. To je najbolji mogući osjećaj. Toliko volim nogomet, a sve dugujem svojem djedu i baki.

I Game Boyu.