KLUB U RUKAMA LA FAMILIJE "Mi smo najveći rasisti u nogometu i na to smo ponosni"
Foto: Twitter, Getty Images / Guliver image
MORBIDNA akcija Lazijevih navijača koji su prošlog tjedna oblijepili Olimpico likom Anne Frank u Rominu dresu privukla je pozornost javnosti u cijeloj Europi. Talijanska vlada oštro je osudila takvo ponašanje, priključila su se politička tijela Europske unije, a prosvjedna nota stigla je i od Miri Regev, izraelske ministrice kulture i sporta.
Miri Regev pozvala je talijanske vlasti da se odlučno suprotstave borbi protiv antisemitizma i zaštiti Židove od bilo kakve diskriminacije. Ne bi to bilo ništa čudno da Miri Regev nije članica stranke vladajuće izraelske stranke Likud, desničarske opcije koja je već devet godina na vlasti u toj zemlji. Ni to ne bi bilo čudno da Likud već godinama otvoreno ne podržava nogometni klub Beitar iz Jerusalema, čiji navijači otvoreno pozivaju na mržnju protiv Arapa i muslimana koju su često iskazivali transparentima, pjesmama i nasilnim akcijama.
Da skratimo, Beitarovi navijači sami sebe prozivaju najvećim rasistima u Izraelu, zemlji čija je skoro čitava jedna populacija stravično skončala u zloglasnim nacističkim konclogorima iz istih ili sličnih razloga zbog kojih oni mrze Arape i muslimane.
“Stiže Beitar, najrasističkiji klub u zemlji”, jedna je od pjesama Beitarovih ultrasa koji se zovu La Familia i koji su puno više od navijačke skupine.
Klub su 1936. godine osnovali mladi cionisti koji su bili jedna od prvih desničarskih skupina na tom području. Dvije godine kasnije, tijekom britanske vladavine u Palestini, klub je zabranjen, a neki njegovi članovi protjerani, da bi mu 1943. godine ponovno bilo dopušteno djelovanje.
Navijači dolazili iz siromašnijih sredina
Nakon proglašenja izraelske države 1948., Beitar je imao uspona i padova, a sredinom sedamdesetih počeo je uspon njegovih navijača. Kao i brojne navijačke skupine u Europi, njihovi najžešći članovi dolazili su iz siromašnijih sredina s izraženim desničarskim stavom, a uskoro su došli na zao glas zbog huliganskih ispada. Atmosfera na njihovu stadionu bila je vatrena, no unatoč problematičnom ponašanju, bili su poznati kao vrlo odani i strastveni navijači. Ukratko, Beitar je bio narodni klub, omiljen u cijelom Izraelu, osobito među siromašnijim stanovnicima.
Stvari su se počele mijenjati 1976. nakon što je Beitar osvojio izraelski kup, što mu je bio prvi ozbiljni trofej u povijesti. Sljedeće godine, u vrijeme kad su se ozbiljno počele dizati tenzije između Izraelaca i Arapa, počeo se uzdizati i Likud koji je podršku tražio upravo među navijačima Beitara: uz njihovu, ali i pomoć cjelokupne atmosfere u Izraelu Likud je 1977. uvjerljivo dobio izbore i došao na vlast koju će držati sve do 1992.
U to vrijeme Beitarovi navijači mogli su raditi što su htjeli i imali su punu podršku najjače stranke u državi. Na utakmicama protiv arapskih klubova u ligi, vrijeđali su i često i napadali protivničke nogometaše i nitko im ništa nije mogao. Situacija je bila koliko toliko izdrživa do početka novog milenija, kad je Likud ponovno došao na vlast, a u Jeruzalemu je nastala La Familia, zloglasna ultradesničarska skupina Beitarovih navijača.
Osnovana 2005., La Familia je sve korijene povukla iz talijanskog ultra pokreta, i to onog najgoreg. Ekstremno desničarski stavovi preuzeti su iz tog dijela izraelske društveno-političke sfere. Kako je vrijeme odmicalo, La Familia je bila sve brojnija, a njihove akcije sve brutalnije. I sve to uz pomoć i podršku kluba koji ih priznaje kao svoj “fan club” i financira djelovanje. Tako je La Familia zauzela najradikalniji mogući stav u najpodjeljenijem gradu na svijetu. Mržnja protiv muslimana, a najviše Arapa vidjela se na svakoj utakmici, a transparenti protiv njih bili su uobičajeni.
“Kunemo vam se, neće biti Arapa u Beitaru” ili “Stiže Beitar, najrasističkiji klub u zemlji”, samo su neke od “popularnih” pjesama koje su se pjevale na stadionu Teddy, ali i na svim gostovanjima. U sportski dosta izmiješanom arapsko-židovskom Izraelu Beitar je bio jedini klub u čijoj povijesti nikada nije igrao nijedan Arapin. Rast popularnosti La Familije ubrzo je od Beitara otjerao većinu normalnih navijača, no upravo to je njegovim ultrasima ostavilo samo puno više prostora. Dovlačili su sve više ekstremista, uključujući članove Kahane Khaija i Lehave, zabranjenih radikalnih pokreta, čiji članovi su na tribinama našli novu pozornicu za iznošenje svojih antimuslimanskih i antiarapskih stavova.
Napadali Arape gdje god su stigli
Beitar je često kažnjavan igranjem pred praznim tribinama zbog ispada svojih navijača, no gotovo nitko od počinitelja nije bio i nije smio biti uhićen. La Familia je svoje akcije proširila i izvan utakmica. Jednom prilikom tako su napali arapske radnike na vlastitom stadionu, a u dva navrata ih je nekoliko stotina upalo u obližnji šoping centar i napalo Arape koji su tamo radili. Uhićeno ih je 16, ali su svi pušteni "zbog nedostatka dokaza". Razbili su i McDonald's u kojem su radili Arapi.
Ubrzo je La Familia izbila u prvi plan ispred samog kluba, najpopularnijeg u državi, iako se po trofejima nikada nije mogao mjeriti s Maccabijem iz Tel Aviva, njegovim gradskim rivalom Hapoelom ili Maccabijem iz Haife. Njezini članovi određivali su tko smije, a tko ne smije na stadion, prakticiralo se nasilje nad ne-Židovima, a klupske, gradske i državne vlasti samo su gledale prekriženih ruku
.
Stvar se dodatno zakomplicirala 2005. kad je u izraelski sport preko noći ušao Arkadij Gajdamak, ruski Židov koji je bio vlasnik desetaka kompanija po cijelom svijetu. Nije se Gajdamak zaljubio u izraelski sport, nego ga je vidio kao temelj za svoje političke ciljeve. U srpnju je kupio košarkaški klub Hapoel čiji su navijači poznati ljevičari, u kolovozu 55 posto dionica Beitara. Istog dana donirao je 400.000 dolara Bnei Shakhinu, smrtnom neprijatelju La Familije, u potezu koji je opisao kao “znak dobre volje i željom za pomirbom dvaju naroda”. Tjedan kasnije kupio je preostale dionice Beitara i klubu otvorio pristup nepresušnim financijskim sredstvima.
Luis Fernandes, Osvaldo Ardilles, najbolji izraelski igrači i treneri, svi su bili dio novog Beitara koji je u dvije godine osvojio dva prvenstva, dva kupa i jedan liga kup. I dok su obični navijači uživali u rezultatima, Gajdamakova ekipa imala je puno važniji posao. Njegov bliski suradnik Yossi Milshtein pridobio je na njegovu stranu navijače košarkaškog kluba Hapoel, a onda se okrenuo La Familiji. U tajnosti im je osiguravao sve što im je trebalo. Novac za transparente, koreografije, putovanja i sve druge akcije koja je La Familia organizirala. Njezini ključni ljudi dobivali su plaću, a za uzvrat su ultrasi na utakmicama poveli pravu kampanju za Gajdamaka i tukli svakoga tko se usudio reći nešto protiv vlasnika.
S vojskom Beitarovih navijača i pristalicama Hapoela, Gajdamak je 2008. izašao na izbore za gradonačelnika Jeruzalema. Bio je siguran da ima veliku podršku i da će mu se građani odužiti za Beitarove rezultate, no doživio je debakl. Dobio je tek nekoliko tisuća glasova, popularnost mu je drastično pala, a razočarani Rus odlučio je zatvoriti pipu Beitaru i znatno smanjiti svoja ulaganja koja su do tada premašila 100 milijuna dolara. Golemi ugovori koje su imali dovedeni igrači i treneri gurali su klub na rub bankrota i Gajdamak ga je napokon uspio prodati 2013.
Gajdamak je klub doveo na rub bankrota
Ipak, ostao je u vladajućim strukturama kluba, a 2013. počeo je surađivati s drugim rusko-židovskim milijarderom Telmanom Izmailovim iz Čečenije, kako bi preko njega mogao ostvariti neke svoje poslovne ideje. Uskoro je organizirao prijateljsku utakmicu s njegovim Terekom iz Groznog, muslimanskim klubom, što je naišlo na negodovanje La Familije. No kad je uskoro u klub doveo čečenske muslimane Zaura Sadajeva i Džabraila Kadijeva, navijači, a osobito La Familia su podivljali.
Mladi nogometaši nisu imali pojma gdje dolaze, ali već na prvom treningu sve im je bilo jasno. Nekoliko stotina pripadnika LF-a došlo je na trening, brutalno ih vrijeđalo i tražilo obračun, samo zato što su muslimani. Igrali su prije muslimani za Beitar, ali nakon pojave La Familije klub je shvatio da to nije baš najbolja ideja. Prije nego što su Sadajev i Kadijev uopće stigli u Izrael, Beitarovi navijači su na utakmici prije toga razvili golemi transparent “Beitar će uvijek biti čist”.
Dvojicu novopridošlih igrača vrijeđali su baš na svakoj utakmici, iako su obojica uglavnom sjedila na klupi. U njihovu obranu stao je i golman Ariel Harush, omiljen među navijačima, no ubrzo se i on našao na meti njihovih kritika pa čak i fizičkih napada. Prijetnje La Familije nitko nije ozbiljno shvaćao sve dok u veljači 2014. nisu zapalili klupske prostorije. Svih 80 godina povijesti, svi trofeji i cijela klupska povijesti nestali su u nekoliko minuta.
Beitar više nije bio narodni klub. Beitar je postao talac njegovih ekstremnih navijača. Čečeni u klubu i dalje su bili na udaru, a vrhunac se dogodio na utakmici protiv Maccabija iz Netanye kad je Sadajev u 47. minuti doveo Beitar u vodstvo. Svi su se nadali da će to biti trenutak koji će pomiriti La Familiju i nove igrače, ali kompletna tribina s Beitarovim navijačima u tom trenutku napustila je stadion i radila nerede na ulicama.
Iako su na sve načine pokušavali ignorirati prijetnje i držati se nogometa, Sadajev i Kadijev sljedeće zime otišli su u Čečeniju. La Familia je pobijedila, a nekad popularni izraelski klub postao je simbol netolerancije i nasilja. Sljedećeg ljeta Gajdamak, svi njegovi suradnici i nekoliko važnih prvotimaca napustili su klub.
Normalni navijači kojih više uopće nije bilo na stadionu osnovali su novi klub Beitar Nordia koji se polako uspinje od najnižih liga, ali ima pune tribine normalnih, sportskih navijača. Trenutačno se natječe u trećoj izraelskoj ligi.
Beitar je i danas u raljama La Familije koju je gotovo nemoguće držati pod kontrolom. Ipak, nakon što je i Benjamin Netanyahu, član vladajućeg Likuda, prošle godine rekao da se nasilju mora stati na kraj, policija je konačno počela s uhićenjima. Nedavno je uhićeno više od 50 pripadnika, među kojima je bilo devet vojnika izraelske vojske i Izrael polako staje na kraj strašnoj organizaciji koju je sam doveo na “vlast”.
Beitarova priča zauvijek će služiti kao tužan primjer što se događa kada politika zavlada sportom i kad on postane poligon za promoviranje mračnih ciljeva.
Ciljeva zbog kojih je do 1945. godine ubijeno šest milijuna Židova...