IDUĆEG mjeseca, 25. svibnja, navršava se 25 godina od smrti Kreše Ćosića, jednog od najboljih hrvatskih i europskih košarkaša svih vremena. Tim povodom kolumnist Deseret Newsa, dnevnika u američkoj državi Utah, u kojoj je Ćosić igrao na sveučilištu Brigham Young i u kojoj mu se promijenio život, započeo je serijal tekstova o našem košarkaškom velikanu.

GALOPIRAO je niz teren, poput mršave, izduljene žirafe, kontrolirajući loptu poput beka. Mogao je pogađati iz daljine u eri prije uvođenja linije za tricu. Volio je vući kontre. Dodavao je kao 210 cm visoki Pete Maravich, a njegova igra bila je nepredvidljiva i zabavna za gledanje. Strast Krešimira Ćosića za košarkom nadilazila je granice kontinenata i vremenskih zona.

Driblao je prema košu poput visokog Johna Stocktona, završavao na obruču šutevima ispod ruke ili dodavao bez gledanja. Dignuo bi se na šut s četiri metra, a noge bi mu se savinule pa ispružile da se dodatno uzdigne, a kad bi stigao do najviše točke, ispustio bi laserski preciznu loptu koja bi proparala mrežicu.

Ćosić je bio Jimmer prije Jimmera.

Dijelom je bio državnik, dijelom zabavljač, a pomalo globetrotter, Houdini i Magic Johnson, sve u jednom.

Na 25. svibnja obilježava se 25. godišnjica njegove smrti u dobi od samo 46 godina.

Ovo je prvi članak u serijalu kojim se prisjećamo Ćosića kroz oči onih koji su ga najbolje poznavali, a među njima bivšeg playmakera Sveučilišta Brigham Young (BYU) i nedavno umirovljenog odvjetnika u uredu državnog odvjetnika Ute Douga Richardsa, kojeg sam intervjuirao i čija su sjećanja na Ćosića sačuvana u Odjelu crkvene povijesti Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Koristio sam i knjigu "Krešimir Ćosić: Duhovno putovanje jednog čovjeka" autorice Beverly Campbell te druge javno dostupne izvore.

Ugurao je svoje ogromno tijelo na suvozačko sjedalo moje Bube, upalio radio i počeo bubnjati

Kad sam bio maturant u srednjoj školi Provo, jednog popodneva vozio sam se svojom Volkswagen Bubom iz 1963. blizu kampusa BYU-a. Ćosić je šetao uz terene za trening Smith Fieldhousea i stopirao s ispruženim palcem. Zaustavio sam se i on je ušao. Uspio je nekako svoje ogromno tijelo ugurati na suvozačko sjedalo i pristojno zamolio prijevoz do novootvorenog Marriott Centra. Čim se smjestio, ispružio je ruku i upalio radio, nasmiješio se svojim poznatim blesavim smiješkom i počeo bubnjati po zraku na melodiju "In-A-Gadda-Da-Vida" Iron Butterflya.

To mi je sjećanje zauvijek ostalo u glavi. U to vrijeme Ćosić je bio veliki tip na kampusu, superzvijezda i legenda. Bio je Kareem Abdul-Jabbar BYU-a, svojevrsni lik iz stripa, zabavljač i izvođač. Bio je veći od života kao košarkaš, već je osvojio olimpijsku medalju u Meksiku 1968. i na američkom koledžu radio stvari koje nikad prije nitko nije vidio da radi centar.

Pomoći tom tipu s prijevozom uz upaljeni radio? Bila je to velika stvar. Nisam imao pojma da ću s vremenom o njemu pisati u novinama i časopisima još dugo nakon njegove smrti.

Njegova je košarka bila 20 godina ispred svog vremena

Ćosić je rođen u Zagrebu, u Hrvatskoj, 26. studenoga 1948., roditelji su mu bili Ante i Darinka, ali odrastao je u Zadru, gradu na jadranskoj obali u kojem su ruševine iz rimskog i venecijanskog doba popularne turističke atrakcije za mnoge Europljane.

"Košarka koju je on igra igrala se 20 godina kasnije", rekao je hrvatski sportski novinar Neven Bertičević, opisujući dječačke igre koje je Ćosić donio kao 17-godišnjak u jugoslavensku reprezentaciju, prije nego što je otišao u vojsku na godinu dana, a zatim se 1969. pojavio na Brigham Youngu.

Ćosić je igra na četirima Olimpijskim igrama, u Mexico Cityju 1968., Münchenu 1972., Montrealu 1976. i Moskvi 1980., gdje je pomogao Jugoslaviji da osvoji zlatnu medalju. Kao trener vodio je Jugoslaviju do srebra na Igrama u Seulu 1988.

U europskoj košarci bio je poznat već kao tinejdžer, a smatra ga se prvim strancem koji je bio zvijezda na američkom sveučilištu. Postao je 1996. drugi europski košarkaš uvršten u Kuću slavnih u Springfieldu.

A 2006. je uvršten u Sveučilišnu košarkašku kuću slavnih u Kansas Cityju.

Bio je toliko viši od ostalih klinaca da mu nisu dopustili da igra pod košem. Zato je naučio šutirati

Njegov prijatelj iz djetinjstva Mišo Ostarčević, međunarodni i NBA skaut koji trenutačno živi u St. Georgeu, došao je za njim na BYU. Ostarčević se sjeća kako je Ćosić sa 198 cm bio viši od većine klinaca s kojima je igrao na zadarskim igralištima, ali je u godinu dana izrastao do 210 cm.

"Baš zato što je bio toliko viši od ostalih, rekli su mu da nije pošteno da igra blizu koša jer bi tako mogao jednostavno dominirati. Zato su klinci izmislili pravilo da mora igrati izvan reketa. Zbog toga je Ćosić morao naučiti šutirati izvana i prije nego što su izmišljene trice i stalno je trenirao šut. Zato je postao tako dobar izvana", rekao je Richards.

U Zadru postoji izreka: "Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku".

Kip, ulica i dvorana u gradu koji je "stvorija košarku"

Nitko iz tog grada nikad nije dosegnuo takve visine u košarci kao Ćosić. U tom gradu danas postoji njegov kip u ulici nazvanoj po njemu, a dvorana u kojoj igra lokalni KK Zadar izgleda poput Huntsman Centra u Uti, samo manja, također nosi Ćosićevo ime.

Kao klinac, Ćosić je vodio KK Zadar do naslova jugoslavenskog prvaka 1965., 1967. i 1968.

Kad je imao 17 godina, 1967., pozvali su ga u jugoslavensku reprezentaciju, a ta je momčad osvojila srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu. Dvije godine kasnije napustio je Europu i došao na BYU, gdje mu se život zauvijek promijenio.

U sljedećem nastavku: Putevi Douga Richardsa iz srednje škole Granite High i Ćosića su se preklopili i stvorili odnos koji je povezivao kontinente i desetljeća.