NAKON što su pobjede protiv Anderlechta i Slaven Belupa nagovijestile izlazak iz rezultatske i igračke krize, poraz i četiri primljena gola od NEC-a (2:4) ponovno su otvorila stare Dinamove probleme. I više od samog rezultata zabrinjava način na koji su Plavi izgubili utakmicu.

Dinamo je u prvom poluvremenu bio bolji protivnik. Bolje se snalazio u kaotičnoj utakmici, stvarao prilike i dvama golovima Diona Drene Belje uspio preokrenuti početni zaostatak. Imao je i poništeni pogodak, a mogao je zabiti još nekoliko puta. Međutim, sve ono što je radio dobro u napadu nije bilo dovoljno da prikrije probleme koje je imao na drugom kraju terena.

Četiri primljena gola ne mogu se objasniti samo individualnim pogreškama. One su postojale, neke su bile i prilično neshvatljive, ali Dinamov problem počinje znatno prije završne reakcije njegovih braniča. Počinje u načinu na koji je momčad postavljena i uvjetima u kojima njezini obrambeni igrači moraju igrati.

Dinamo od svojih braniča traži previše

Dinamovi braniči u hrvatskom prvenstvu rijetko su izloženi onome što ih dočeka u Europi. U SHNL-u Dinamo uglavnom ima veći posjed, napada postavljenu obranu i velik dio utakmice provodi na suparničkoj polovici. Čak i kada izgubi loptu, većina protivnika nema dovoljno kvalitete da takvu situaciju brzo i precizno kazni.

U Europi je drukčije. Suparnici brže razmišljaju, kvalitetnije koriste prostor i imaju igrače koji mogu kazniti svaki trenutak lošeg pozicioniranja. Dinamova otvorena postavka zato od njegovih braniča traži da stalno brane velike prostore, izlaze u izolirane duele i reagiraju u situacijama na koje nisu naviknuti u domaćem prvenstvu.

To ne znači da Perez Vinlöf i Galešić nisu mogli bolje reagirati kod prvih primljenih golova. Mogli su i morali. Međutim, pojedinačne pogreške nisu dovoljan odgovor na pitanje zašto Dinamo protiv momčadi koja dva mjeseca nije pobijedila prima četiri gola na svom stadionu.

Posebno je loše izgledao treći pogodak NEC-a. Bryan Linssen ubacio je loptu koja je prošla kroz Dinamovu obranu, a Tjaronn Chery ju je skrenuo u mrežu uz lošu reakciju Dominika Kotarskog. Vratar koji je bio jedan od Dinamovih najboljih igrača protiv Anderlechta i Slavena ovaj put nije uspio spasiti momčad, no Dinamo si ne može dopustiti da mu obrambeni sustav ovisi o tome hoće li Kotarski svaki put biti najbolji igrač na terenu.

Stojković i Ivanušec zajedno su prevelik luksuz

Problem se nastavlja u veznom redu. Kovačević je protiv NEC-a u sustavu 4-3-3 ponovno koristio Luku Stojkovića i Luku Ivanušeca kao dvije osmice ispred Josipa Mišića. U napadu je to u prvom poluvremenu izgledalo dobro.

Stojković je bio jedan od najopasnijih Dinamovih igrača, povezivao je igru, ulazio u završnicu i sudjelovao u stvaranju prilika, a Ivanušec također ima kvalitete zbog kojih takva postavka može biti privlačna treneru. Međutim, dvojica igrača čije su glavne kvalitete vezane uz igru s loptom teško mogu istodobno osiguravati obrambenu ravnotežu kakva je Dinamu potrebna na europskoj razini.

Ni Stojković ni Ivanušec nemaju dovoljno izražene obrambene navike i odgovornost da bi u takvoj postavci kontinuirano pokrivali prostor koji ostaje iza njih. Posljedica je da Mišić često mora braniti prevelik dio sredine terena, dok su Dinamovi braniči izloženi napadima koje bi dobro organizirana vezna linija morala barem usporiti.

Da je moguć i drukčiji pristup, pokazalo je gostovanje protiv Hapoela u Bukureštu. Dinamo je tada odigrao vrlo lošu napadačku utakmicu, ali je zato obrana imala znatno povoljnije uvjete za igru. Nije slučajno da su upravo Kotarski i Galešić nakon susreta bili zadovoljni osvojenim bodom.

Naravno, to ne znači da Dinamo treba igrati tako zatvoreno, ali između tog pristupa i otvorene razmjene udaraca s NEC-om postoji mnogo prostora za prilagodbu. Dinamo ne mora prestati napadati da bi prestao toliko olakšavati posao protivnicima.

Boban bi radije izgubio 5:0. Ali zašto bi Dinamo morao birati?

Nakon utakmice pitali smo Kovačevića namjerava li zbog ovakvih problema preispitati otvoreni pristup. Njegov odgovor nije ostavio puno prostora za dvojbu. "Mi ćemo svoj način igre dalje gurati, sigurno. Imamo takve igrače, ali realizacija mora biti bolja. Beljo nam postiže pogotke, ali moramo imati još igrača koji će zabijati, krila i vezne igrače."

Nastavio je: "Mi smo Dinamo i normalno da ćemo i dalje igrati napadački nogomet. To naša hrvatska liga traži. Pobjedama se dolazi do prvenstva, malo je teže u Europi, ali moramo popraviti te stvari."

To je u skladu s filozofijom koju je Zvonimir Boban predstavio na nedavnom druženju s novinarima. Govoreći o Dinamovu identitetu i sustavu 4-3-3, rekao je: "Radije ćemo izgubiti 5:0 nego parkirati bus." Takav stav zvuči privlačno i navijačima je razumljivo željeti Dinamo koji se neće bojati nikoga. Međutim, između napadačkog nogometa i taktičke neodgovornosti postoji velika razlika.

Nije svaka prilagodba protivniku odustajanje od vlastitog identiteta, a nije ni svaka utakmica u kojoj Dinamo ne napada sa što više igrača dokaz manjka hrabrosti. Ponekad je upravo sposobnost da kontrolira rizik najveći znak kvalitete neke momčadi.

Dinamo protiv NEC-a nije izgubio zato što nije bio dovoljno hrabar, upravo napadačke ambicije nije nedostajalo. Izgubio je i zato što je protivniku omogućio previše situacija u kojima je mogao koristiti svoje prednosti.

Beljo ne može sam zabijati koliko Dinamo može primiti

Postoji i drugi dio problema. Dinamo je protiv NEC-a stvorio dovoljno prilika da postigne više od dva gola, ali ponovno se pokazalo koliko njegova realizacija ovisi o Dionu Dreni Belji.

Beljo je zabio oba pogotka, a drugi Dinamovi ofenzivci nisu uspjeli iskoristiti situacije koje su im se otvorile. Posebno je to frustrirajuće jer je momčad u prvom dijelu pokazala da može stvarati probleme nizozemskoj obrani.

Upravo je zato ovako otvoren pristup dodatno rizičan. Dinamo si stvara velik broj prilika, ali istodobno dopušta da se utakmica odlučuje u prostorima u kojima njegovi igrači imaju najviše problema. Ako Beljo ne zabije dovoljno, teško je očekivati da će obrana sačuvati rezultat. Takva računica trenutno nije na Dinamovoj strani.

Dinamo će ovako i nastaviti

Nakon utakmice pitali smo Kovačevića i o karakteru momčadi, koja je ponovno dopustila da ključni trenuci odu na stranu protivnika, iako je ovoga puta uspjela preokrenuti početni zaostatak. "Ne bih sad ulazio u neki karakter jer ne mogu reći igračima da nisu htjeli, da se nisu trudili, da se nisu potrošili. Ali ja sam trener, ja sam glavni odgovorni, uvijek ću biti krivac, nema tu. Ali da moramo te stvari u fazi obrane bolje braniti, moramo."

I doista, Dinamov problem teško se može svesti na nedostatak truda ili karaktera. Puno je važnije pitanje zašto se momčad toliko često dovodi u situacije u kojima mora nadoknađivati vlastite slabosti. Nakon NEC-a ne zabrinjavaju samo četiri primljena gola protiv suparnika koji osam utakmica nije znao za pobjedu, nego i Kovačevićeva najava da će nastaviti istim putem. 

On će, kao što je i sam rekao, glavni odgovorni, u konačnici trpiti posljedice tog pristupa. Dinamo ima dovoljno kvalitetnih protivnika u Europi koji će znati iskoristiti njegove slabosti. Ne mora im još i sam pomagati.