PRVO izdanje Lige nacija u nedjelju navečer došlo je do kraja. Portugal je u finalu pobijedio Nizozemsku 1:0, a treće mjesto dohvatili su Englezi koji su nakon raspucavanja s bijele točke bili uspješniji od Švicaraca i tako su u premijernom izdanju novog UEFA-ina natjecanja došli do bronce.

Završnica natjecanja koje je krovna kuća europskog nogometa izmislila kako bi se umjesto dosadnih prijateljskih utakmica tijekom godine postigao određeni nivo kompetitivnosti bio nam je povod da pročačkamo po nogometnoj povijesti i izvučemo neke zanimljive podatke koji bacaju posve drugačije svjetlo na 29 godina staru priču o engleskom prokletstvu kad su u pitanju udarci s bijele točke.

29 godina slušamo istu mantru kako je netko prokleo Engleze

Postoji uvriježeno mišljenje, posebno potencirano na Otoku, da nema nesretnije nacije kad su u pitanju jedanaesterci od Engleza. Ta je priča samo polovično točna, no poznavajući Engleze i njihov smisao za dramatizaciju, teatralnost i sarkazam, posebice kad se ismijavaju s vlastitom reprezentacijom, onda ne čudi da već 29 godina slušamo istu mantru po kojoj je netko bacio kletvu na Englesku i njene izvođače penala.

Engleska je u penalima loša, ali statistički nije najgora

Točno je da nijedna nacija na velikim natjecanjima nije više puta ispala na penale od Engleza. Čak šest puta su se pognute glave vraćali kući sa svjetskih ili europskih prvenstava. Međutim, statistički, Englezi nisu najlošiji. Trenutačno su na omjeru 3-6, što iznosi 33 posto uspješnosti. Usporedbe radi, Nizozemci su na omjeru 2-5 (29 posto), Meksikanci imaju identičan skor kao i Oranje, a na Mundijalima Meksiko ima 0-2 (Zapadna Njemačka 1986. i Bugarska 1994.). Baš kao i Rumunji (Republika Irska 1990. i Švedska 1994.). Kako smo napisali, Englezi su na omjeru 3-6, a do SP-a u Rusiji bili su na katastrofalnih 1-6. Uspjeli su izbaciti Španjolce na EP-u 1996., prošle godine Kolumbiju u Rusiji i sad Švicarsku. Da,  Englezi nisu statistički najlošiji, ali i dalje se smatra kako nema većih luzera od njih.

Epski porazi koji su postali opća mjesta engleske kulture i važan dio kolektivne memorije cijele nacije

Vjerojatno zato što su neki od tih poraza postali epski, o njima su se pisale knjige i snimali filmovi (''Jedna noć u Torinu'', film o ispadanju Engleske od Zapadne Njemačke u polufinalu SP-a u Italiji), a nesretnici poput Garetha Southgatea ili Chrisa Waddlea postali su simboli sportskih tragedija i kao takvi ostali su obilježeni kao opća mjesta engleske kulture i važan dio kolektivne memorije cijele nacije. Sve što su napravili tijekom svojih karijera postalo je nevažno, Engleska pamti samo te promašaje.

Dva najtraumatičnija ispadanja dogodila su se od Nijemaca. U dva polufinala. U Italiji 1990. i šest godina kasnije na Euru u Engleskoj. Nijemci su oba puta otišli do kraja, a zemlja koja je izumila nogomet nakon tih tragičnih raspleta dobivala je svoje tužne heroje – Stewart Pearce, Chris Waddle i Gareth Southgate. Za Engleze na velikim natjecanjima još su bili kobni Argentinci (SP 1998.), dva puta Portugalci (EP 2004. i SP 2006.) te jednom Talijani (EP 2012.).

Na Otoku, ali i u ostatku svijeta, uvriježilo se mišljenje da koliko god Englezi imali dobru reprezentaciju – a tijekom 2000-ih imali su fantastičnu, možda i najbolju u svojoj povijesti – ako ih protivnik odvuče do penala, da nemaju šanse. Malodušnost, strah, rezignacija. Neki engleski novinari čak su pisali da bi za zdravlje nacije bolje bilo da uoči izvođenja penala Englezi odmah predaju susret kako bi svoje sunarodnjake poštedjeli stresa, nerviranja koje će ionako završiti jednim te istim epilogom – ispadanjem. Nakon poraza od Portugala 2006., a pogotovo od Italije u četvrtfinalu EP-a 2012., u Engleskoj su odlučili da nešto ozbiljno moraju napraviti po tom pitanju. Shvatili su da penali nisu lutrija, banalna igra na sreću i Engleski nogometni savez počeo je koristiti usluge niza analitičara, psihologa, čak i matematičara.

Englezi su shvatili da penali nisu lutrija već su sastavni dio nogometne igre i počeli su učiti

''Ako ni poslije produžetaka nema pobjednika, svaka strana dobiva po pet mrtvih šansi za postizanje pogodaka. Sve je na tome tko ima kvalitetnije i spremnije igrače. Ne znam što je nepravedno u tome', jednom je izjavio Arsene Wenger kad su ga pitali jesu li penali nepravedan način da bi se odlučio pobjednik.

Penal je sastavni dio nogometne igre. Naravno da ponekad i sreća igra ulogu kod izvođača ili kod vratara, ali kazneni udarac je prije svega test nogometne vještine kao i bilo koji drugi segment nogometne igre. Kao što se mogu izvježbati i do savršenstva istrenirati slobodni udarci ili korneri, ista je stvar i s penalima.

Njemački poučak iz 2006. kao inspiracija

Samo jedan primjer. Između Njemačke i Argentine se tražio putnik u polufinale SP-a 2006. Kako je nakon 120 minuta igre rezultat bio neriješen, pobjednik se morao dobiti nakon udaraca s bijele točke. Njemački golman Jens Lehmann imao je komadić papira zataknut u čarapu. Na njemu mu je trener golmana Andreas Köpke ispisao upute o načinu izvođenja jedanaesteraca za sedam argentinskih igrača. Naime, studiozni kakvi jesu, Nijemci su imali fenomenalnu bazu podataka u kojoj se nalazilo više od 13 tisuća izvedenih penala njihovih protivnika. No, ni ta baza nije bila savršena. Samo dvojica igrača, čija su imena bila u toj bazi, pristupila su izvođenju penala. Ayali je Lehmann skinuo udarac točno po Köpkeovoj uputi, a Rodriguezu nije, iako je pogodio stranu. Udarac je bio savršeno izveden. Njemačka je imala prednost 4:2, a loptu je u ruke uzeo Esteban Cambiasso. Lehmann je uzeo papirić i tražio je upute na njemu, no podataka za Cambiassa nije bilo. Međutim, sjajni Argentinac je shvatio što Lehman radi i postao je nervozan. Naravno da je tukao loše i Njemačka je prošla u polufinale.

Od Stielikea do Schweinsteigera 34 godine niti jedan Nijemac nije promašio penal

Nijemci su pak statistički najuspješnija nacija što se tiče penala. Na velikim natjecanjima sedam puta su pristupali izvođenju jedanaesteraca i šest puta su izašli kao pobjednici. Samo su jednom izgubili i to prvi put kad se pobjednik jednog velikog turnira tražio udarcima s bijele točke. Panenka i Čehoslovaci su u finalu EP 1976. bili bolji, a Nijemci nakon toga više nikad nisu ispali nakon penala. I ne samo to. Za Nijemce je u Beogradu 1976. koban bio promašaj Ulija Hoeneßa, a u polufinalu SP-a 1982. protiv Francuske za Švabe je promašio Uli Stielike. Kako su za Francuze promašili Six i Bossis, promašaj Stielikea nije bio koban, a nakon toga niti jedan Nijemac nije promašio udarac s bijele točke u raspucavanju punih 34 godine. Nakon Stielikea prvi koji je zapucao s kreča bio je Sebastian Schweinsteiger u četvrtfinalu EP-a prije tri godine u Francuskoj protiv Italije.

Englezi su u posljednjih nekoliko godina ozbiljno pristupili problemu, premda poslovično arogantni, prihvatili su neoborivu činjenicu da postoji netko pametniji i lukaviji od njih – Nijemci – i krenuli su raditi. Učiti, proučavati, analizirati. Trud se isplatio jer na posljednja dva natjecanja, vječni gubitnici su izašli kao pobjednici.

U klupskom nogometu sasvim druga priča

Kad smo kod klubova, tu je priča posve drugačija. Liverpool je pet puta bio prvak Europe. Dva puta je do uhatog trofeja stigao nakon ''kreča''. U Rimu protiv Rome 1984. i u onom epskom finalu u Istanbulu protiv Milana. United je do svoje treće europske krune došao također nakon lutrije s 11 metara. Istina, protiv sunarodnjaka. U Moskvi 2008. tragičari za Chelsea bili su John Terry i Nicolas Anelka.

Chelsea je crna mačka za Švabe

A Chelsea, klub koji je svoje prvo finale Lige prvaka izgubio nakon penala, do najvećeg uspjeha u povijesti kluba došao je na isti način. S bijele točke i to protiv Nijemaca. Na njihovom terenu. Finale Lige prvaka 2012. igralo se u Munchenu, Bayern je bio apsolutni favorit, ali sreća se te večeri okrenula protiv domaćina. Petr Čech je najprije obranio penal Robbenu u regularnom tijeku utakmice, a onda je bio heroj i u raspucavanju. Obranio je penal i Ivici Oliću. Te su se večeri Englezi barem nakratko osvetili Nijemcima za traume iz 1990. i 1996. Da priča o Chelseaju kao osvetniku Engleske u sudarima s Nijemcima bude još bajkovitija, londonski je klub ove sezone osvojio Europa ligu, a u polufinalu je nakon udaraca s bijele točke izbacio njemački Eintracht. Tottenham u svojim trofejnim riznicama ima tri europska naslova. Jedan Kup pobjednika kupova i dva Kupa UEFA-a. Ovaj drugi osvojen je protiv Anderlechta 1984. nakon izvođenja udaraca s bijele točke.

Engleski klubovi u finalima europskim kupova što se tiče penala su na 5:2, jedan od ta dva poraza Englez je nanio Englezu (2008.), a drugi se dogodio 2000. u finalu Kupa UEFA. Galatasaray je te večeri došao do prvog turskoj europskog trofeja u povijesti, a za Arsenal neprecizni su bili Patrick Vieira i Davor Šuker.