GORDAN VIDOVIĆ (58) svoju životnu i nogometnu priču opisuje kao "triler", a nakon što se s njome upoznate nemoguće mu je proturječiti. Prve nogometne korake napravio je u Igmanu s Ilidže, a potom je kao jedan od talentiranijih igrača svoje generacije stigao do Željezničara. Rat i opsada Sarajeva prekinuli su mu mladost i zaustavili karijeru koja se tek počela razvijati.

Umjesto očekivanog puta prema većim klubovima, morao je krenuti gotovo od početka. Kao ratna izbjeglica stigao je u Belgiju gdje se probijao od treće lige do elitnog ranga, a tijekom karijere mijenjao je pozicije i igrao kao stoper, veznjak i napadač te ukupno zabio debelo više od 100 golova.

Gordan Vidović u Indexovom Intervjuu tjedna

Zaobilaznim putem stigao je do Mouscrona, belgijske reprezentacije i Svjetskog prvenstva 1998. godine. U intervjuu za Index pričao je i o epizodi u kojoj je zamalo postao igrač Hajduka te o svojim prijateljstvima i poznanstvima s legendama hrvatskog nogometa s kojima ga je spojila njegova nogometna karijera.

Dandanas često posjećuje rodno Sarajevo u kojem je krenuo "triler" njegova osobnog i sportskog života - fascinantan put kojim je kao ratna izbjeglica stigao na najvišu razinu.

Kako je izgledala vaša epizoda u Hajduku? Kako ste saznali za njihov interes i kako je cijela priča tekla?

Igrao sam neke utakmice za juniore Igmana. Igrali smo jednu utakmicu u Hadžićima, a došao nas je gledati Luka Peruzović. Imao je prepoznatljivu frizuru i brkiće. Dobro sam odigrao, baš dobro. Tada sam igrao stopera. Preporučio me Hajduku i onda su me pozvali.

Mislim da je to bilo 1986. godine, imao sam 18. Došao sam u Split, a tada je iz Makarske stigao i Alen Bokšić. Ostao sam u Hajduku otprilike mjesec dana. Trener je bio Ivan Vucov, onaj iz Bugarske. Prošao sam cijele pripreme. Jure Jerković je bio direktor.

Bilo je super i imali smo dobru momčad: Bokšić, Slaven Bilić, Igor Štimac, Robert Jarni i Vik Lalić. Ostao sam mjesec dana, ali bio sam klinac. Oba sarajevska kluba, Željo i Sarajevo, željela su me dovesti. Hajduk me želio zadržati, ali uhvatila me nostalgija. Da sam bio kao Bokšić iz Makarske, Dalmatinac, ostao bih sto posto.

Bio sam daleko od kuće i želio sam se vratiti u Sarajevo. Tako sam se vratio i potpisao za Želju, klub za koji sam navijao. Bilo je tu malo i pritiska od strane moje ekipe, haha, koja nije htjela da potpišem za "pitare", tj. za Sarajevo.

Tko je u toj Hajdukovoj generaciji naročito odskakao na treninzima? 

Bokšić, naravno, bio je zvijer. Jarni je također bio eksplozivan i brz. Bio je tu i mali Lalić, čudno mi je da nije napravio puno veću karijeru.

Sjećate li se na što ste potrošili prvi novac koji ste zaradili kao profesionalni nogometaš Željezničara? Jeste li to nekako proslavili?

Obično je sve od prvih plaća išlo na druženje s ekipom i čašćenje prijatelja. Kupiš Ray-Ban naočale, nešto garderobe i obuće... Nisu to bili ogromni ugovori kao danas, ali za to vrijeme bili su prilično dobri.

Navijali ste za Željezničar, kao i većina vašeg društva. Kako je prije rata izgledala navijačka mapa Sarajeva? Je li u drugim dijelovima grada bilo drukčije i kako su izgledala gradska rivalstva?

Bilo je razlika. Ja sam Želju gledao kao pravi gradski klub, stariji od Sarajeva. Stari dio grada, Baščaršija i ti dijelovi, bili su više pijatarski. Govorilo se da je Sarajevo gospodski, a Željo radnički klub, ali nije to baš bilo tako jednostavno niti je ta socijalna razlika bila jako vidljiva.

U svakom slučaju, mnogo je ljudi navijalo za Želju. U mojoj ulici devet od deset ljudi bilo je za Želju. Ne sjećam se gotovo nikoga tko je navijao za Sarajevo u mom užem krugu. U gradu je naravno bilo navijača Dinama, Hajduka, Zvezde i Partizana.

Koji su vam jugoslavenski sportaši tih godina bili uzori?

Od nogometaša su to bili Baka Slišković, Safet Sušić i Piksi. Od košarkaša pokojni Dražen Petrović. Svi smo u njega gledali kao u boga. U rukometu je bio Veselin Vujović. Bila je to jaka država. U svakom sportu imali smo velike igrače. Pratio sam čak i vaterpolo. Igora Milanovića, recimo. U svim mogućim sportovima imali smo prvake Europe.

Postojala je i kultura praćenja sporta i bavljenja sportom. Nije tada bilo Googlea i interneta. Išlo se na utakmice i slušalo radijske prijenose. Javljali bi se reporteri sa svih strana. Tako je tada bilo.

Je li se netko u vašoj obitelji prije vas bavio sportom ili ste vi bili prvi? Čime su se bavili vaši roditelji?

Nitko se nije bavio sportom. Roditelji su bili obični ljudi, radnici, nisu bili povezani sa sportom. Nitko iz cijele obitelji nije se ozbiljnije bavio sportom, ja sam prvi iskočio.

Kada ste ušli u prvu momčad Željezničara, koju ste poziciju igrali?

Igrao sam u veznom redu, i to ne zadnjeg veznog. Sa stopera su me pomaknuli u vezni red. Bio sam desetka i ljevak, a tada nije bilo mnogo ljevaka. Imao sam dobru lijevu nogu. Nisam bio loš s loptom, znao sam je podvaliti i napraviti nešto.

Sjećam se da sam u prvoj utakmici 1988. godine zabio gol Prištini. Gotovo gdje god bih debitirao, zabio bih gol. U seniorskom debiju za Igman zabio sam hat-trick u Drugoj ligi Jugoslavije. 

Kako su izgledale niželigaške utakmice tih godina?

Ni niže lige nisu bile naivne. Išao si u mjesta koja nisi znao pronaći ni na karti. Dođeš praktički u kukuruz, a ondje te čeka tučnjava. Morao si sve to proći.

Prošao sam svašta u nižim ligama. Ondje vidiš gdje si i što si. U Prvoj ligi impresioniralo me to što je svaki klub imao jednog, dvojicu ili trojicu vrhunskih igrača. Bila je to iznimno jaka liga koja je samo nekoliko godina poslije dala europskog prvaka.

Ja sam se kao dvadesetogodišnjak prilagođavao jednoj od najboljih liga na svijetu. Velika četvorka - Dinamo, Zvezda, Hajduk i Partizan - imala je strašne momčadi. Ali i drugi klubovi, poput Veleža i Vardara, imali su po dva ili tri velemajstora. U svakom klubu bilo je pravih igračina.

Koliko se grubo igralo i kakav je bio intenzitet fizičke igre, naročito u nižim ligama?

Pravio se veliki pritisak. Dođeš negdje i daju ti do znanja da nemaš što tražiti. Bilo je tučnjava u svakom duelu i gledalo se tko će koga prebiti. Odeš igrati u mjesto poput Žepča, a oko terena su kukuruzi. Ili odeš u Čajniče, napucaš loptu, a ona ode 500 metara niz brdo. Bili su to ekstremni uvjeti. Bilo je tučnjava i prijetnji, ali znaš da će oni poslije doći na uzvrat, haha.

Koji su vam stadioni, osim Grbavice, bili najdraži za igranje? Jesu li vas neki impresionirali atmosferom domaćih navijača?

Naravno, tu su bili stadioni velike četvorke: Poljud, Maksimir, JNA i Marakana. U Prištini bi tisuće ljudi stajale tik iza gola. To je bila strašna atmosfera. Tu je bio i derbi Želje i Sarajeva na Koševu. Koševo je tada primalo više od 50 tisuća ljudi.

Posljednja utakmica Željezničara prije rata prekinuta je nakon što se zapucalo po stadionu. Čega se sjećate iz tih dana?

Bilo je svakakvih naslova, da smo puzali između automobila, ali to nema veze s istinom. Zapucalo se, čuli smo metke kako nam fijuču iznad glava i zabijaju se u beton na tribinama, a onda je pucnjava prestala. Neko društvo u kojem smo bili Mario Stanić i ja smo najnormalnije otišli na kavu, a onda na Dobrinju, u pizzeriju u koju smo stalno dolazili, i pojeli pizzu.

Nismo se nigdje šuljali, ali bilo je neugodno. Prije utakmice bili smo u karanteni u hotelu Bristol, u centru grada. Obično bismo ujutro pili kavu, a dolazili bi prijatelji kluba, novinari i navijači. Međutim, toga jutra nije bilo nikoga. Nije bilo žive duše.

Pitao sam masera što se događa, a on mi je rekao da je prethodne večeri bila neka frka. Odatle smo pješice krenuli prema stadionu. Trebalo nam je oko 15 minuta i mislili smo da ćemo se malo razbistriti.

Kada smo stigli, već se znalo što se događa. Zapucalo se i ušli smo u svlačionice. Nakon pola sata sve je prestalo. Ekipu Rada s kojim smo trebali igrati ispratili su na avion, a mi smo otišli na tramvaj pa na kavu i pizzu.

Desetak dana poslije napustili ste Sarajevo. Kako ste organizirali odlazak iz grada?

Nekako sam ga organizirao. Nije tada bilo Messengera i WhatsAppa. Morao si zvati jednog pa drugog. Bio je tu moj prijatelj Suvad Katana, musliman. O tim identitetima prije rata nismo razmišljali, ali brinuo sam za njega jer se  putovalo preko teritorija koje su već kontrolirale srpske snage i svatko te zaustavljao i ispitivao.

Rekao sam mu da sjedne do prozora i šuti. Sretno smo stigli u Beograd, gdje je već bio Švabo - Ivica Osim. On je brojnim igračima pomogao da napuste Sarajevo. Nismo dugo ostali, ali su nam Miljan Miljanić i Švabo osigurali uvjete za treniranje i smještaj. Svaka im čast. 

Mario Stanić navodno je iz Bosne pobjegao preko Save?

Da, ako se dobro sjećam, mislim da je splavom prešao Savu. To je jedna od verzija, mislim da je dokumentirana. O tome smo razgovarali kada sam krajem rata bio kod njega u Lisabonu, dok je igrao za Benficu. Bio je to horor. Odjednom ti se prekinu mladost, život i karijera. Tragedija. Ne ponovilo se nikada.

Zatim vam propada nekoliko unosnih transfera?

Da, u Lyon sam trebao otići još u siječnju. Međutim, nisam znao da će biti rata. Na ljeto 1992. propao mi je transfer u St. Gallen jer nisam mogao dobiti dokumente, koji su bili u Sarajevu gdje je bio rat. Bila je riječ o dobrom novcu. St. Gallen je bio bogat klub u kojem je igrao Ivan Zamorano, koji je poslije otišao u Sevillu, a iz Seville u Real Madrid.

Kako ste na kraju riješili problem s dokumentima?

Pomogao mi je Edi Krnčević, Hrvat i reprezentativac Australije. Došao sam u Belgiju, u trećeligaški klub Tienen. Zamolili su me da im pomognem jer je momčad bila slaba i prijetilo joj je ispadanje iz treće lige. Meni je tada odgovaralo da ponovno počnem igrati, bilo gdje. 

Krnčević je tada bio u Anderlechtu i bio je na odmoru. Zamolili su ga da pokuša riješiti moje dokumente. Poslali su zahtjev UEFA-i i UEFA me oslobodila obveze plaćanja odštete. Dobio sam dokumente prema kojima sam mogao prijeći u drugi klub. Ako bi se netko pojavio i tražio odštetu, klubovi su se mogli dogovoriti, a ako se nitko ne bi javio, postao bih slobodan igrač.

Neki igrači Želje tada su sami plaćali odštete, ali ne znam kome je taj novac odlazio. U Želji nitko nije vidio te pare. Sve je završavalo u privatnim džepovima. U Sarajevu je već bio rat. Ljudi su gledali kako da ostanu živi, a ne da traže novac za transfere. Nisu radili telefoni ni telefaksi. UEFA mi je zato dala slobodne dokumente.

Kako je izgledala prilagodba na život u Belgiji? Jeste li doživjeli kulturološki šok?

Nije bio veliki kulturološki šok. Najviše me pogađao rat. Nisam imao kontakt s obitelji jer su telefonske veze bile prekinute. To me psihički uništavalo.

Niste se mogli čuti ni s majkom?

Nisam. Čuli bismo se rijetko preko improviziranih veza. Netko bi spajao telefone, netko bi radio na radiovezi pa bi telefon prislonili uz drugi telefon. Bilo je kao da sam ja negdje na Islandu, a ona na Mjesecu. Stalno si čekao vijesti i pitao se što će se dogoditi. Psihički je bilo katastrofalno. Nisam mnogo razmišljao o nogometu. U glavi ti je stalno ono što se događa kod kuće.

Malo me umirio prijatelj koji mi je rekao: "Opusti se, jesi li ti zaratio? Nisi. Nisi ni za što kriv." Rat je uvijek bio posljedica odluka ljudi koji imaju moć. I danas je isto. Živim u Belgiji i prihvatio sam njihovu kulturu, jezik i sve ostalo, ali ni ovdje više nije mirno kao prije dvadeset godina. Mnogi mediji stvaraju strah među ljudima i vode ratnohuškačku politiku.

Kada ste došli u Belgiju, potpuno ste se preselili u napad?

Jesam, igrao sam u špici. U prvoj sezoni u trećoj ligi zabio sam petnaestak golova. Igrali smo protiv Cappellena, koji je također bio u trećoj ligi. Izgubili smo 5:4, a ja sam zabio sva četiri naša gola. Ljudi iz Cappellena došli su me gledati već na sljedećoj utakmici i pozvali me da prijeđem k njima. Bio je to bogat klub, među pet najbogatijih u cijeloj Belgiji.

S klubom je bio povezan belgijski ministar unutarnjih poslova. Predsjednik kluba bio je jedan od najbogatijih ljudi u zemlji, bavio se građevinom i držao je pola obale. Pitao me: "Što želiš? Koliko novca treba? Može gotovina, može što god hoćeš."

Dogovorili smo se za pet minuta. Dolazili su mi i neki prvoligaši koji su počeli pričati o bruto i neto iznosima. Rekao sam im: "Bježi, ba. Nemamo o čemu pričati."

Za Cappellen sam igrao dvije sezone i zabio 56 golova u 60 utakmica. Prve godine izgubili smo u finalu doigravanja za drugu ligu. Nakon toga rekao sam predsjedniku: "Daj mi samo ono osnovno, nikakve bonuse. Dok ne uđemo u viši rang, neću ići iz kluba."

Na kraju druge sezone, 1995. godine, ušli smo u drugu ligu. Trećeligaški nogomet u Belgiji bio je iznimno fizički zahtjevan. Ja nisam bio potpuno fizički spreman, ali imao sam naše fore koje sam im mogao prodavati.

Na kakve fore mislite?

Prodaš im lažnjak, odigraš šmekerski. Protivnički igrač trči 15 kilometara po utakmici, ali ne zna dodati loptu na metar. Zato sam im presijecao lopte. Oni krenu u napad, a ja se vraćam i vidim da će odigrati paralelno dodavanje. Presiječem loptu, izađem sam pred vratara i riješim situaciju. Tako sam zabio desetak golova. Imao sam i dobru lijevu nogu. Zabijao sam i s 30-40 metara.

Godine 1995. doveo vas je Mouscron, tadašnji belgijski drugoligaš.

Jest. Prije toga razgovarao sam s pet prvoligaških klubova, ali ni s jednim se nisam uspio dogovoriti. Tada je u Mouscron došao Georges Leekens. Vodio je Club Brugge i Anderlecht, a danas smo prijatelji. Rekao mi je da ima veze i pozvao me u drugoligaški klub koji se već tri godine pokušavao plasirati u prvu ligu.

Savjetovao sam se s prijateljem i zaključili smo da Mouscron nije naivna priča ako k njima dolazi tako ozbiljan trener. Potpisao sam za njih i igrao u špici. Zabio sam 17 golova, a zabijao sam i u doigravanju kad smo 1996. ušli u Prvu ligu.

Vjeruj mi, cijelo doigravanje odigrao sam pod injekcijama. Netko mi je slomio kost u stopalu. Nisam trenirao, samo sam igrao. Imali smo samo 14 igrača na raspolaganju. Leekens me pitao: "Možeš li igrati? Nemamo nijednog napadača." Rekao sam mu da mi da injekciju. Odigrao bih 90 minuta, zatim bih za sljedeću utakmicu dobio novu injekciju. I tako smo ušli u Prvu ligu.

U prvoj sezoni među prvoligašima bili ste senzacija i završili na trećem mjestu.

Da. Leekens je otišao u veljači 1997. jer je preuzeo belgijsku reprezentaciju, a mi smo tada bili prvi s pet bodova prednosti. Bili smo jesenski prvaci i primili smo samo sedam golova. Sa mnom je igrao Damir Lesjak, koji je ranije bio u Dinamu kao legenda kluba s preko 500 nastupa, a u Mouscron je došao iz Izraela.

Leekens vas je vratio na stopera, vašu prvotnu poziciju?

Nakon što smo izborili Prvu ligu, u Mouscron su došla braća Mpenza, napadači. Zamolio me da prijeđem na stopera. Rekao mi je: "Luka Peruzović mi je rekao da si igrao stopera." To mi je malo udarilo na sujetu. U Cappellenu sam zabio 56 golova, a i u Mouscronu sam, računajući doigravanje, postigao 17 ili 18. Da ja nisam igrao, ne bismo nikada ušli u Prvu ligu.

Ipak ste pristali i postali stoperski tandem s Lesjakom?

Da. Damir je došao i prvu pripremnu utakmicu odigrali smo protiv rumunjskog prvaka. Mislim da je to bio Dinamo Bukurešt. Rumunjski klubovi tada su bili vrlo neugodni. Dobili smo 2:0, a oni nisu prešli centar. Damir i ja smo ih razvalili. Postali smo stoperski tandem i u dvadesetak utakmica primili samo sedam golova.

Nakon Leekensova odlaska malo smo popustili. Došao je drugi trener, ali nije to više bilo isto, tako da smo 1997. nažalost završili treći, a mogli smo postati prvaci Belgije.

Kakvi su Mpenze bili kao igrači? 

Nevjerojatni. Mbo Mpenza i Émile Mpenza. Bili su fizički izuzetno jaki, a brzina im je bila nevjerojatna. Stvarno su bili fantastični igrači.

Leekens vas je 1997. pozvao u belgijsku reprezentaciju. Kako ste tada riješili potrebnu dokumentaciju?

Rekli su mi da donesem papir o tome gdje sam rođen, nekakav rodni list. Pitao sam: "Odakle ću sada izvući taj papir? Kakav papir? Znate da je u Sarajevu bio rat." Čovjek koji je radio na tome bio je povezan s Cercle Bruggeom, bio je Leekensov kum i odvjetnik kraljevske obitelji.

Rekao mi je samo da dovedem dva svjedoka s područja Jugoslavije. Ja sam doveo Damira i našeg suigrača Dejana Nikolića iz Srbije. Njih dvojica su potpisala izjavu da sam rođen u Sarajevu, haha. Ukazom kralja Alberta dobio sam putovnicu. 

Prva etapa vašeg igranja za Belgiju kulminirala je doigravanjem protiv Irske i plasmanom na Svjetsko prvenstvo. Kako pamtite te utakmice?

Bilo je na nož, vjeruj mi. Irci su imali vrlo nezgodnu momčad. Prvu utakmicu odigrali smo u Dublinu i završilo je 1:1. Tamo je bio pakao. Stadion se zvao Lansdowne Road, navijači su im bili fanatici. Bili smo smješteni izvan grada. Dok je autobus išao prema stadionu, svirale su gajde, a cijela ulica bila je zelena od navijača.

Lansdowne Road primao je oko 36 tisuća ljudi, ali u gradu ih je na ulicama bilo 100 tisuća. Znali su gdje smo smješteni, dobacivali su nam ispred hotela, prijetili i zviždali. Bili su vrlo bučni. Imali su i odličnu momčad. Tu su bili Roy Keane, Denis Irwin, koji je bio kapetan Manchester Uniteda, i Tony Cascarino, tadašnji napadač Marseillea. Cascarino je bio visok 190.

Oni su igrali na visinu, ali mi smo postavili dobru obranu. Ja sam s 190 centimetara bio najmanji među našim obrambenim igračima. Dobro smo se potukli s njima. Druga utakmica igrala se u Bruxellesu i dobili smo 2:1. Zabio je Luis Oliveira, koji je u Fiorentini bio tandem s Gabrielom Batistutom, i izborili smo plasman na Svjetsko prvenstvo.

Govorili ste o određenom nepovjerenju dijela Belgijanaca prema stranim igračima. Prije vas je za Belgiju igrao Josip Weber iz Slavonskog Broda. Jeste li ga poznavali?

Naravno da jesam. Poznavao sam Josipa, Branka Karačića i Jerka Tipurića. Svi su bili u Cercle Bruggeu. S Josipom sam bio dobar. Čitao sam da je imao problema s novinarima, nekim ljudima oko reprezentacije i možda pojedinim igračima dok je igrao za Belgiju.

Za Belgiju je odigrao osam utakmica i zabio šest golova, ali nakon Svjetskog prvenstva u Americi 1994. više ga nisu zvali. Kada sam ja došao, meni je najvažnije bilo to što je trener bio uz mene. Drugi mi nisu mogli ništa. Novinari iz Valonije malo su više gurali belgijske igrače, ali nisam na to mnogo obraćao pažnju. Leekens je stajao iza mene.

Pošto ste govorili o odnosu dijela belgijskih medija prema igračima stranog podrijetla, možemo se sjetiti poznate izjave Romelua Lukakua. Rekao je da je, kada odigra dobro, belgijski napadač, a kada odigra loše, belgijski napadač kongoanskog podrijetla. Kako vi na to gledate?

Javno to nije toliko primjetno. Možda on to osjeti, ne sporim. Ja sam također osjetio neke stvari, ali, znate kako je kod nas samouvjerenih Balkanaca, nisam za to mario ni dva posto. Novinari su mi dosađivali, pisali svašta, a ja bih im samo rekao: "Tko vas jebe?' Bilo je svakakvih naslova i priča: "Došao je neki Bosančeros", "nije on bolji igrač od naših" i slično, ali nije me bilo briga.

Branko Strupar stigao je u reprezentaciju poslije, kada ste vi već prestali igrati.

Došao je poslije, kada sam ja već završio. Sjećam se jedne utakmice protiv Finske. Ja sam bio pokraj terena, a on me ugledao i rekao: "Gdje si sada? Baš si se sada morao ozlijediti, kada mi trebaš." Odgovorio sam mu: "Snađi se, haha."

Prije Svjetskog prvenstva 1998. igrali ste protiv Zidaneove Francuske, ekipe koja je dva mjeseca kasnije postala prvak svijeta.

Bio sam najbolji igrač te utakmice, to je bio moj najbolji nastup za Belgiju. Bio je to turnir u Casablanci. Sudjelovali smo mi, Englezi, Maroko i Francuska. Bio sam zadužen za Stéphanea Guivarc'ha i ugasio sam ga, propustili smo pet-šest zicera i Francuzi su pobijedili 1:0. 

Odigrali smo pet utakmica prije Svjetskog prvenstva i formu tempirali za to pripremno razdoblje. Dogodilo nam se suprotno od onoga što uspješne momčadi rade. One na početku djeluju slabije, a najbolju formu dosegnu tijekom turnira, kao Španjolska koja je nedavno osvojila Svjetsko prvenstvo. Mi smo vrhunac uhvatili prije prvenstva.

Englesku smo trebali pobijediti s tri razlike, a pobijedili smo je na penale. Dobili smo Paragvaj, koji je kao i sve južnoameričke momčadi bio neugodan, zatim Kolumbiju 2:0, a pobijedili smo i Amerikance.

Na Svjetskom prvenstvu prvo ste odigrali 0:0 s Nizozemskom, a zatim protiv Meksika ispustili vodstvo od 2:0.

Utakmica s Meksikom bila je katastrofa, igrali smo na 47 stupnjeva. Tada nije bilo stanki za osvježenje kao danas. Izgubio sam pet kilograma i dehidrirao. Poveli smo 2:0 i trebali smo voditi 3:0. Onda je moj suigrač napravio glupi jedanaesterac, dobio crveni i utakmica se okrenula. Meksikancima je vrućina odgovarala, a mi smo se raspadali. Na kraju smo s igračem manje jedva izvukli 2:2.

Nakon utakmice s Meksikom dogodila se ona scena s princezom?

To je bila glupost ljudi iz organizacije. Sjedio sam gol i dehidriran u svlačionici, nisam mogao pružiti ruku, a oni uvedu princezu Astrid među nas. Meni ludilo u glavi, jedva smo izvukli tih 2:2. Oko 200 navijača odvezeno je u bolnicu jer im je pozlilo.

Posljednju utakmicu također smo odigrali neriješeno, s Južnom Korejom, pa smo ispali bez poraza. Ali tada su stvarno bile dobre reprezentacije: Nizozemska, Meksiko i Južna Koreja.

Južna Koreja tada je već počinjala svoj uspon. Bili su žestoki. Poslije su 2002. došli i do polufinala. Smatram da su stara Svjetska prvenstva bila prava priča, za razliku od ovog s povećanim brojem ekipa. Tada je svaki protivnik bio jak.

Koliko ste tijekom Svjetskog prvenstva 1998., uz obveze prema belgijskoj reprezentaciji, uspjeli pratiti Hrvatsku, koja je osvojila treće mjesto?

Pratio sam sve utakmice. Bio sam u kontaktu s Marijom, čuli smo se. To je bio neviđen uspjeh. Dođe jedna mala država i pobijedi velike. Da su imali malo više sreće, mogli su napraviti i više. Ali već se 1996. vidjelo da mogu daleko.

Što je, osim velike igračke kvalitete, bilo ključno za uspjeh te generacije?

Prije svega igračka klasa. Znalo se tko što igra i kako igra. Išli su bez puno razmišljanja, a bilo je i nacionalnog naboja, koji Hrvatska ima. Za razliku od ove Srbije, gdje, kada ideš u reprezentaciju, gledaš koji je splav otvoren.

Isto je i s bosanskom reprezentacijom. Gleda se tko je koga pozvao, tko je kome što i tko je što pjevao. Hrvatska ima taj naboj. Očito je i Ćiro stvorio momčad u kojoj je, primjerice, jedan vrhunski napadač kao Mario Stanić prihvatio igrati desnog beka.

Imali su Ćiru, koji je znao sve to iskoristiti. Nije Ćiro glup. Imao je ekipu, posložio je sve i osvojio treće mjesto. Za državu od četiri milijuna stanovnika to je senzacionalan uspjeh. Baš mi je bilo drago.

Na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj čuvao vas je tjelohranitelj kojeg ste godinu dana poslije vidjeli kako sprovodi nacističkog ratnog zločinca?

Bila je tada nezgodna situacija. Postojala je neka alžirska teroristička grupa. Bile su ranije podmetnute bombe u pariškom metrou i zato je osiguranje bilo nevjerojatno. Mi smo bili smješteni u Lyonu. Vojska je čuvala cijeli naš kompleks, s golf-terenima, hotelom i svime ostalim.

Bili smo hermetički zatvoreni. Nisi mogao ni ući ni izaći, a vojska je bila poredana svuda okolo. Kada smo putovali, primjerice TGV-om u Pariz na utakmicu, jedan vagon ispred nas i jedan iza nas bili su prazni. Nitko nije mogao ući. Mi smo bili u srednjem vagonu.

Kada ulaziš u vlak, postave velike ograde i barikade tako da nitko izvana ne može vidjeti tko ulazi ni što se događa. Bile su to strašne sigurnosne mjere. Čovjek koji je mene čuvao bio je pravi specijalac, mašina, sjećam se da je imao žutu kosu. Jednog slobodnog dana otišao sam popiti kavu u Lyonu. Bilo je vruće, a on je u crnom odijelu stajao preko puta ceste.

Pozvao sam ga: "Hajde, sjedni kao čovjek. Jebo ga ja, nećeš valjda stajati preko ceste." Ja sjedim u punoj bašti, a on u crnom odijelu, sa slušalicom u uhu, stalno nešto govori. Prošla je otprilike godina dana. Ja sam kod kuće gledao televiziju i objavili su da je iz Paragvaja ili Argentine Francuskoj izručen neki nacistički ratni zločinac.

Gledam kako čovjek izlazi iz aviona i vidim da ga sprovodi upravo taj moj tjelohranitelj. Kažem: "Pa to je moj Žuti!" Nisam mogao vjerovati. Nevjerojatno kako se sudbine isprepletu. Srećom, na Svjetskom prvenstvu nije bilo nikakvih incidenata.

Kao bivši belgijski reprezentativac, kako gledate na generaciju Belgije koja je posljednjih godina nazivana zlatnom?

Ako u Rusiji nisu napravili nešto više od bronce, neće nikada. Ovo danas za mene nije ništa. Drago mi je jedino što su pobijedili Ameriku. Tada sam navijao svim srcem. Ali mučiš se protiv Irana i Egipta, a imaš igrače koji zajedno vrijede valjda milijardu... Sve je prenapuhano. Za mene nisu ništa napravili.

Ima tu igrača koji samo šetaju. De Bruyne je potpuno izvan forme, a zovu i Witsela, koji je već dao svoje. Nemaju oni ono što imaju Luka Modrić ili, primjerice, Ivan Perišić. I oni imaju godina, čovječe, ali idu glavom na kopačku. Modrić ima 40 godina, a ovi su pet godina mlađi.

Ali ti, druže, već dugo ništa ne pružaš. Zasićen si. Ne igraš u Napoliju. De Bruyne je odigrao tri utakmice ili koliko već prošle sezone u Napoliju. Modrić još može pomoći. On je spona prema mlađim igračima, vođa i kapetan. Ima autoritet. Belgijanci nemaju takvu osobu u svlačionici.

Tko vam je omiljeni belgijski igrač iz te generacije, koja je igrala posljednjih desetak godina?

Youri Tielemans. On igra, kod njega nema kalkuliranja. Daje sto posto. Ovi ostali su često samo napuhavanje.

Kada danas pogledate cijelu svoju karijeru, na što ste najponosniji?

Najponosniji sam na to što sam ni iz čega napravio nešto i uspio. Ipak nisam mogao napraviti sve što sam možda mogao jer sam izgubio tri ili četiri najbolje godine boreći se da se vratim iz pakla. Naravno, u sportskom smislu to je bio pakao. Nisam kretao od nule jer sam na nuli bio kad sam igrao u Igmanu s Ilidže. Ja sam zbog rata kretao ispod nule.

Potpisao sam za klub u trećoj ligi zbog novca koji su mi nudili, kako bih ga slao ljudima koji tijekom rata nisu imali ništa. To je bio moj cilj. Da sam išao normalnim putem, da mi karijera nije bila prekinuta, tko zna gdje bih završio. Jedan prijatelj mi je rekao: "Ti bi danas vrijedio 40 milijuna." Vjerojatno bih napravio više, ali život nametne druge okolnosti i pravila.

Da sam išao normalnim putem, 100 posto bih igrao u Engleskoj, ali ne žalim za time. S obzirom na sve okolnosti, ipak sam iz ničega stvorio nešto vrlo konkretno. Spašavao sam živu glavu, nisam imao dokumente, novac ni sigurnost, a nekoliko godina poslije igrao sam na Svjetskom prvenstvu.

Sjećam se svoje prve utakmice u Francuskoj, kada je zasvirala belgijska himna, sam sebi sam rekao: "E svaka ti čast, ovo je ipak nešto."