HRVATSKA reprezentacija ponovo je ostavila srce na terenu, ali nije uspjela zabiti gol. Tako bi, otprilike izgledao sukus mršavog dvoboja s Japanom koji je cijelu naciju stavio na čekanje.

U nuernbeškom grotlu Hrvatska je protiv Zicovih "samuraja" odigrala 0:0 i time se pretplatila na rizik zvan zadnja utakmica u skupini. I to u najboljem slučaju, jer da bi se uopće mogli nadati, trebat će nam pomoć braće Australaca koji večaras samo moraju izgubiti od Brazila.

O igri Japana proteklih dana napisane su sage, no malo tko spomenuo je ponos za kojim su se vodili. Istina, fortuna je napustila Hrvatsku i sada smo osuđeni slušati Cicine opaske kako se "tako srčano zalaganje na terenu negdje mora vratiti."

Promašeni jedanaesterac Darija Srne u 22. minuti, nakon što je Miyamoto u kaznenom prostoru srušio Dadu Pršu, mogao nas je i jeftinije koštati. Samo da sjajan udarac Nike Kranjčara nije zaustavila greda, ili da je Klasnić doboro pogodio barem jednu od pet lopti kojima su ga veznjaci hranili.

Rani jedanaesterac jedino je što smo zapravo dobili od osporavanog Belgijanca Franka De Bleekerea. Alibi suđenje nije nam išlo na ruku, bilo je tu i izmišljenih prekršaja, sve skupa rezultiralo je povećanom nervozom i žutim kartonom za Roberta Kovača. Kapetanov brat neće nam, dakle, biti od nikakve pomoći u nadajmo se, odlučujućoj utakmici.

Toliko najavljivani presing naših na zadnju liniju Japana nismo vidjeli, kao niti nadmoć u skoku. No, što je najvažnije, u Nuernbergu nismo vidjeli loptu u Kawaguchijevoj mreži.

U nekoliko navrata imali smo sreće, kao primjerice u 51. minuti kada je sam Bog prebacio loptu preko Yaginasawine noge, negdje pet metera udaljenog od Pletikosinih vrata. Dodajmo kako je naša obrana samo pogledom ispratila pas Kajija za Yaginasawu.

Hrvatska je uzvratila, izrodile su se dvije sjajne šanse, jednu je slabim udarcem upropastio Klasnić, dok je u drugoj situaciji nakon fantastične akcije Prše i Klasnića, Kranjčar bio za milimetar prekratak.

I onda je, u posljednjih 20-ak minuta zavladalo opsadno stanje. Cico se odluči za vrlo riskantan potez, umjesto Igora Tudora, uveo je Ivicu Olića, što je značilo da Niko Kranjčar mora preuzeti dio defanzivnih obveza. Dečko se potrudio, ali je za deset minuta mrtav umoran kumio oca da ga izvadi. 

Ušao je Luka Modrić i odradio solidnu rolu, kasnije je anti-junaka Srnu zamijenio Ivan Bošnjak, no naši napadači dugo su postili i očigledno im je isto ušlo u naviku.

Sve pohvale, kao i obično, idu na račun neumornog Dade Prše, koji je na momente imao više snage od pola naše momčadi, ali je za razliku od nekih, stalno imao barem dvojicu Japanaca na sebi. Marko Babić ponovo se pokazao kao potpuno neiskoristiv u obrani i naš desni bok izgledao je kao pustopoljina, idealna za prodore brzanaca poput Kajija i Nakamure.

Istina, Hrvatska nije izgledala toliko loše, koliko se zapravo nalazi u lošoj situaciji. Počaste li nas ljuti protivnici iz Berlina, zadnji hrvatski vlak kreće za Sttutgart. Ovaj put nadamo se, punom parom...

D.R.