PREDSTAVLJANJE novog Maksimira na Arhitektonskom fakultetu u utorak izazvalo je reakcije kakve se rijetko viđaju oko jednog sportskog projekta. Dok su autori pobjedničkog rješenja dobivali ovacije, a novinarska pitanja nailazila na podsmijeh dijela publike, nezadovoljstvo projektom i načinom na koji je predstavljen samo je dodatno raslo.

Mnoge nije razljutilo samo ono što su vidjeli na projekcijama, nego još više način na koji su se autori i dio okupljenih odnosili prema onima koji su se usudili propitivati projekt. Za Index je o cijeloj priči opsežan osvrt napisao hrvatski arhitekt Janko Kralj, koji je iz perspektive struke sarkastično secirao prezentaciju i pobjedničko rješenje. Kralj je bio prisutan na prezentaciji Giulija Fantinija i Andree Rossija.

Galerija

Što se dogodilo na predstavljanju?

Predstavljanje je, spomenuli smo, proteklo u atmosferi u kojoj su studenti arhitekture, koji su ispunili dvoranu, smijehom popratili svako novinarsko pitanje, dok je većina obraćanja Talijana bila popraćena dugim aplauzima. Tijekom dijela predviđenog za pitanja, novinari su tražili pojašnjenja o nekim od najkritiziranijih aspekata projekta, ali konkretne odgovore nisu dobili.

Kralj je u svom izlaganju za Index propitao izvedivost projekta, upozorio na razlike između onoga što je prikazano na natječaju i onoga što bi se doista moglo izgraditi te posebno kritizirao način na koji se riječ "koncept" koristi kao opravdanje za nedorečenosti.

U nastavku pročitajte tekst hrvatskog arhitekta Janka Kralja za Index.

Kognitivna disonanca na arhitektonskom fakultetu

Postoji jedan poseban osjećaj s kojim se susreće gotovo svatko tko je studirao arhitekturu, a to je kognitivna disonanca. Znate da u glavi imate barem nešto znanja jer ste prošli zahtjevan prijamni ispit i godinama neumorno radite, ali pred vama stoje profesori koji zure u vašu prezentaciju na "slavnom" kolegiju Zgrade za sport, govore vam da ništa niste razumjeli i imaju vrlo zabrinute izraze lica.

Dakle, imate nešto u glavi, ali samo na nekoj nižoj razini, jer reakcija profesora govori vam da zapravo uopće niste pismeni. Te se dvije ideje u vama počnu sukobljavati i vi osjećate izrazitu tjeskobu, vrlo čestu prilikom studiranja na arhitektonskim fakultetima.

Tako su se u utorak, siguran sam, osjećali i svi koji su u "dvorani 81" Arhitektonskog fakulteta slušali predavanje talijanskih kolega o novom Maksimiru, a nisu arhitektonske struke. Potpuna kognitivna disonanca. Imaju oči, vide da nešto nije dobro, a svi im govore da ništa ne znaju i da ih oči varaju.

Pred njima je, figurativno, ista ona prethodno spomenuta prezentacija, no ovog puta oni su u ulozi promatrača i naručitelja, te, za razliku od zbunjenih studenata i nijemih profesora sa spomenutog kolegija, imaju mnogo pitanja i komentara.

Žele dijalog, žele objašnjenja. Toliko ih žele da, kada postavljaju pitanja, dobivaju podsmjehe. Jer je ono u što gledaju svima koji se razumiju u arhitekturu toliko genijalno da je atmosfera na pragu religijskog iskustva, uz apsolutnu podršku publike i (doslovno) ovacije. Tako su ljudi izvan struke doživjeli prezentaciju.

Pravila natječaja u teoriji

Dvorana je krcata studentima. Kao student zamišljate da ćete jednog dana, kada postanete majstor zanata, možda i vi pobijediti na arhitektonskom natječaju. Ali morat ćete zaista znati što radite.

Morat ćete dokazati nosivost konstrukcije koja lebdi nad glavama 30 tisuća ljudi, poštivati propozicije natječaja i statičke norme. Morat ćete pokazati kako će se zamišljeno izvesti i osigurati da izvedeno odgovara onome što ste predali na natječaju, onome što ste obećali. I onda, samo onda, imat ćete šansu za pobjedu.

Što sve prolazi na natječaju?

No na natječaj, očito, to ne morate predati. Možete predati lebdeću nadstrešnicu s ekstremno poddimenzioniranom konstrukcijom. Možete zamisliti evakuacijske stube koje nije moguće izvesti uz poštovanje statičkih normi i prikazivati ih u AI-generiranom videu.

Možete se dodvoravati navijačima plavim svjetlima i vizualizacijama s kockicama, kao da to niste mogli i u natječajnom radu. Na pitanja o strukturalnom integritetu zgrade možete odgovoriti da se od vas tražio koncept, da još mnogo toga treba doraditi i da je sve to proces. Dakle, možete slobodno reći da je ono što ste obećali bilo samo - obećanje.

Također, možete pokazati slide na kojem je konstruktivni presjek nadstrešnice u međuvremenu zadebljan najmanje 50%, čime priznajete da su proporcije slavljenog pobjedničkog rješenja u najmanju ruku sanjarske. Manje atraktivne, manje racionalne, manje impresivne. Dokaz nosivosti spoja tribine i nadstrešnice? Ne morate pokazati.

Nestali pogledi i zatvorena otvorenost

Na komentar o drugim pogledima na stadion ne morate odgovoriti. Oni pogledi koje smatrate bitnima su prikazani. Dakako, naknadno. Zapadno, ogromno, sto metara dugačko monolitno pročelje? Ne smatrate ga bitnim. Ne prikazujete ga.

Otvorenost stadiona? Pola predavanja možete tvrditi da nije problem. Zatim možete spomenuti taj problem, i tu dolazi deus ex machina - zavjesa. Nešto će se spuštati, nešto će biti pomično, evo još jednog AI videa. Ne morate objasniti kako će se to izvesti niti priznati da zavjesom negirate taj vlastiti otvoreni koncept. I za to ćete dobiti ovacije.

Ne morate objasniti što se dogodi kad jačina vjetra ugrozi strukturalni integritet zavjese i kada automatski sustav samostalno odluči da je, taman uslijed najjačeg naleta, došlo vrijeme da se zavjesa digne te nenajavljeno pusti lavinu vjetra i vode na trećinu potpuno ljudima ispunjene tribine. Kakav show!

Ono što se ne smije reći

Sve to možete, no što ne možete? Ne možete reći da se ovdje radi o običnom formalizmu koji se proglašava genijalnim konceptom. Da je upravo nadstrešnica/krov ključni inženjerski problem ovakve građevine te da njihova proporcija i sustav nošenja dramatično utječu na oblik građevine, te da se isto shodno tome taj problem mora riješiti u konceptualnoj fazi.

Ne možete reći niti da je kopiranje istih tih formi krovova na ostalim zgradama iz anketnog dijela natječaja, u najmanju ruku, lijeno. Mogli bismo arhitektonskim rječnikom reći i - neiskreno. Niti da je suludo odabrati otvoreni stadion ako je izričito tražen zatvoreni, bez obzira na naknadnu verbalnu gimnastiku oko propozicija iz natječaja.

Ne možete reći da je ovo projekt koji nitko ne želi, projekt koji je struka nažalost jednoglasno naručila, te koji očito nećemo niti dobiti u obliku koji je naručen. Zvuči nelogično? Sjetite se, vi ste svo vrijeme u stanju kognitivne disonance, u kojoj su kontradikcije praktički definicijsko stanje stvari.

Koncept kao opravdanje za sve

Zaista, sve na predavanju podsjećalo je na studentske prezentacije. Nema veze što finalan rad neće odgovarati pobjedničkom radu - to je, navodno, uobičajena praksa. Puhat će, padat će kiša. Otvoreni koncept se s razlogom zove otvoreni.

Što će se trebati doraditi, to će se doraditi. Što nije odrađeno, bit će naposljetku, jednom, odrađeno. Što nije statički dokazano, bit će bitno drugačije, bitno čvršće, i naposljetku - neće biti ono što je obećano. Sve je to proces. Oni elegantni krovovi?

Bit će proračunati na sva moguća opterećenja i dobit će novu formu, ali formu koja će, iako bitno drugačija, pratiti taj "koncept" iz natječajnog rada. Taj paradigmatski, enigmatski, koncept. Koncept, zlatna Pokemon karta studenta arhitekture.

Ljudi, ali mi smo na Arhitektonskom fakultetu...

Jesmo. Zaista jesmo.