NOGOMET se ne vraća kući. Slogan engleskih navijača, nekima simpatičan, nekima naporan, ostao je neostvaren u 60. uzastopnoj godini. Od hat-tricka Geoffa Hursta na starom Wembleyju u finalu 1966., jedna od najvećih nogometnih nacija ostala je bez trofeja u rukama, na sebi karakterističan način.

Po treći put ih je koštala Argentina. I 1986. i 1998. Englezi su u dramatičnim utakmicama padali protiv svojih južnoameričkih rivala s kojima vuku i negativne povijesne odnose, ne samo sportske.

Nesigurnost uoči početka

Obje ekipe ušle su u susret s mnogo upitnika i nesigurnosti. Engleska je prolazila redom sve na putu do polufinala, ali su se mučili u svim utakmicama, prije svega s dosljednošću pristupa. Došli su na Svjetsko prvenstvo igrajući prepoznatljiv stil nogometa pod Thomasom Tuchelom, čije su naznake pokazali u prvoj utakmici protiv Hrvatske, a zatim su se u potpunosti pogubili.

Tuchel je počeo eksperimentirati, a Engleska se u tim promjenama vratila na svoje stare načine u kojima gube prepoznatljivost i identitet zbog nesigurnosti koja se uvuče u momčad.

Argentina, s druge strane, zasigurno nije imala problem s karakterom i nesigurnošću što se tiče mentalne strane, ali taktička pitanja bila su za njih vrlo aktualna. Nisu Argentinci lako prošli svoje protivnike u nokaut-fazi, unatoč tome što su imali povoljan ždrijeb.

Zelenortski Otoci, Egipat i Švicarska uspijevali su stvarati probleme Argentini kad bi stali na loptu i natjerali momčad Lionela Scalonija da se brani nisko zbog činjenice što Lionel Messi ne igra obranu, a ostatak momčadi nema tranzicijsku moć koja bi nudila balans u toj fazi.

Utakmica je počela onako kako se moglo očekivati, s obzirom na probleme s obje strane. Postojala je agresivna namjera s obje strane, ali se ta agresivnost pretvorila u festival udaranja po nogama, a ne u momčadsku i taktičku agresivnost s mnogo igrača visoko.

​

Prvo poluvrijeme i cijela utakmica do pogotka Engleske stoga nisu vrijedni pretjeranog spomena po događanjima na terenu, ali je situacija za Englesku bila dobra. Imali su relativnu kontrolu situacije, više aduta s klupe, a od 54. minute i pogodak koji im je u takvom neutralnom stanju utakmice trebao ponuditi još više rješenja u igri.

Neobjašnjiv pad

Engleska je povela, a zatim se i ugasila. Prije ikakve kritike na Tuchela, potrebno je reći da 90 % povlačenja u nogometu nisu svjesne trenerske odluke, već situacije u kojima te protivnik natjera na to, pogotovo kad je riječ o utakmici visokog uloga protiv kvalitetnog protivnika. 

U javnom narativu, moglo bi se to svaliti na "luzerštinu" uplašenih Engleza i mentalitet koji Tuchel nije imao vremena iskorijeniti. Krhki temelji takvog narativa pali su u vodu u 72. minuti kad je iz igre izvadio Anthonyja Gordona, najveću tranzicijsku prijetnju u momčadi, i uveo stopera, Ezrija Konsu, a kasnije i O'Reillyja i Burna s istom namjerom.

Slične promjene radio je Tuchel protiv Meksika i Norveške, samo što su tada okolnosti bile specifičnije, a protivnici manje kvalitetni, no već tada je bilo jasno da su konstruktivne kritike potrebne kako bi se ukazalo na mane pragmatičnosti koja postane kontraproduktivna jer žrtvuje pozitivne stvari na kojima Engleska gradi igru i status koji ih je postavio kao jednog od glavnih favorita.

Englezima je u tom trenutku trebala energija u prednjoj liniji s jasnim ciljem - drži dovoljan broj kvalitetnih igrača visoko, zaustavi Argentinu u izvoru, udalji igru iz krila Jordana Pickforda prema sredini i iskoristi općenitu fizičku dominaciju svoje momčadi. Umjesto toga, Tuchel je fanatičnim Argentincima dao povod da nanjuše krv i uhvate još dominantniji stisak u posljednjoj trećini.

20 minuta kaotične patnje

Nisko branjenje samo po sebi nije problematično, problem je koliko je Engleska u tome bila pasivna. Momčadi poput onih Mikela Artete i Diega Simeonea, dva moderna sinonima za uigranost svih faza obrane, momčadi su koje imaju okidače iz kojih od niskog bloka iskaču u visoki presing, nekad sve do protivničkog vratara. U isto vrijeme, nastoje imati dovoljno igrača u dobrim pozicijama za tranziciju.

Englezi nisu imali ništa ni približno tome. Na krilima su igrali bekovi i Morgan Rogers, a ne Saka, Madueke ili Rashford, oduzevši time svaku tranzicijsku opciju koja bi mogla zaprijetiti visoko postavljenim Argentincima.

Uz to, lopta se više puta vraćala na argentinsku polovicu, a umjesto intenzivnog podizanja svojih linija i pokušaja uspostavljanja kontrole na sredini terena, kaotični Englezi su stajali na svojih 20 metara.

Plan Engleske se u praksi sveo na kampiranje u svom kaznenom prostoru i moljenje da ih karakterna i tehnički kvalitetna ekipa predvođena najboljim igračem u povijesti neće probiti. To je prošlo točno onako kako se moglo i očekivati.

​

Argentina je pobijedila više nego zasluženo. Unatoč tome što imaju izražene mane u svim fazama osim postavljenog posjeda, imaju mentalnu snagu i fanatizam da održe utakmicu živom do "svojih" situacija u kojima slamaju protivnika. Isto tako, kad su poveli 2:1, nisu se pasivno branili, već su gurali pritisak sve do Pickforda, što je lijepo zaključilo kontrast pristupa ove dvije momčadi i pokazalo tko je spremniji za najveću pozornicu u svijetu nogometa.

S druge strane, Englezi moraju postaviti ozbiljna pitanja. Je li problem samo u Tuchelu? Jasno da nije, jer ovo nije prvi put da se Englezima događaju slične stvari u sličnim utakmicama. No, on je doveden kao taj koji će to promijeniti, a na kraju je sam tijekom turnira pao u zamke straha i nesigurnosti engleskog nogometa, i to potezima koji nisu ničija odgovornost osim njegove.