MARO JOKOVIĆ, s 58 medalja, što klupskih, što reprezentativnih, najtrofejniji je hrvatski vaterpolist u povijesti. Za reprezentaciju je debitirao na EP-u u Beogradu 2006., a zadnje veliko natjecanje s Hrvatskom bile su mu Igre u Tokiju ovog ljeta. Čovjek koji je s reprezentacijom uzeo svjetsko, europsko i olimpijsko zlato s 34 godine odlučio je reći dosta reprezentativnom vaterpolu.

S Marom smo razgovarali o razlozima odlaska u reprezentativnu mirovinu i o neuspjehu u Tokiju, pitali smo ga da nam usporedi Ratka Rudića i Ivicu Tucka, a dao nam je i svoje viđenje nevjerojatnih rezultata srpskog vaterpola proteklih godina. Saznali smo misli li na kraju igračke karijere prijeći u trenerske vode, čuli smo i par stvari o povijesnom rivalitetu Gusara iz Mlina i Cavtata kao i mišljenje može li Lukša Jakobušić pomoći Hajduku kao što je pomogao Jugu.

Zbog čega ste odlučili oprostiti se od reprezentacije?

Nisam odlučio to preko noći. Tijelo je počelo otkazivati. Za stvari koje sam nekad radio svako jutro sad mi treba puno više vremena da se odmorim. Igranje za reprezentaciju je iznimno fizički naporno, posebice na nivou koji traži hrvatska reprezentacija i zato nema smisla da se upuštam u još jedan olimpijski ciklus. Ne bih se želio povlačiti po bazenu i zaključio sam da je možda bolje sad reći da je kraj nego se upuštati u nešto u što nisam siguran da bih mogao na adekvatan način izgurati do kraja. S 37 godina pitanje je bih li pomogao ili odmogao reprezentaciji.

Je li je možda i neuspjeh na Igrama u Tokiju ubrzao tu odluku, odnosno, biste li ostali još da je Hrvatska uzela medalju?

Nije. I prije smo imali puno lošijih rezultata nego sad pa sam bio tu. Koliko god ovaj turnir bio važan, nije uvjetovao odluku koju sam donio. Na Igrama u Pekingu 2008. smo bili šesti, na nekim europskim prvenstvima nismo ni skupine prolazili pa mi nije na pamet palo da se oprostim. Tako da sa sigurnošću mogu reći da rezultat iz Tokija nije imao veze s mojom odlukom. Čista biologija i moja odgovornost prema reprezentaciji te odgovornost prema reprezentaciji i viziji kako bih želio izgledati u sustavu reprezentacije. 

Hrvatska je u Tokiju zauzela peto mjesto. Sam plasman i nije toliko loš, ali teški porazi najprije u skupini od Australije i Španjolske pa onda debakl u najvažnijoj utakmici protiv Mađarske bili su pomalo neobični. Kako je moguće da Manhercz u utakmici za polufinale zabije sedam golova iz osam šuteva?

Čudno je bilo, slažem se. Protiv Mađara smo dobili strašnu lekciju. Obrambeno smo pucali sa svih strana i nismo nimalo pomogli Bijaču. Nije poanta samo u tome da je ovaj zabio sedam golova, problem je taj što smo tu utakmicu primali golove kakve nismo primili nikad. Jednostavno, kad je krenula ta njihova makljaža, upali smo u rupu iz koje se nismo mogli izvući. Primiti 15 golova i očekivati da ćeš pobijediti utakmicu na Igrama je nemoguće. Čim primiš dvoznamenkasti broj golova jasno je da je obrana zakazala i tražiti bilo kakvo opravdanje nema smisla.

Igra u skupini je bila nestalna. Pobjede protiv konačnih pobjednika Srbije i jake Crne Gore, ali i teški porazi od relativnog autsajdera Australije i Španjolske. Slažete li se da ste odigrali jako čudan turnir?

Da, posebice jer nam je ždrijeb bio jako dobar. Najprije Kazahstan pa Australija. Idealno da uđemo u turnir, da se napunimo samopouzdanjem i da se podigne atmosfera. No Australci su nas šokirali fizičkom igrom na koju nismo imali odgovor. Baš su nas iznenadili. Nakon tog poraza smo se morali vaditi kako god smo znali, voda nam je došla do grla, a čekala su nas dva najteža protivnika – Srbija i Crna Gora. Unatoč golemom pritisku, te smo utakmice jako dobro odradili, pogotovo onu protiv Srbije. Igra i nije bila tako loša u skupini, ali onda je došlo četvrtfinale. Da me netko pitao prije Igara koga bih želio izbjeći u četvrtfinalu, rekao bih Talijane i Mađare. Njihov stil igre nam nikako ne odgovara. Radi se o fenomenalnoj momčadi punoj sjajnih individualaca. Prije utakmice dogovor je bio da riskiramo tako da im zatvorimo desnu stranu jer smo očekivali da će tu biti najopasniji, ali Manherczu se tu utakmicu sve otvorilo, bio je nezaustavljiv. Da smo ga ranije zatvorili, sigurno bismo primili koji gol manje i sve bi bilo neizvjesnije. 

U karijeri ste osvojili sve što se može osvojiti. No od odlaska Ratka Rudića Hrvatska je uzela samo jedno veliko zlato, ono svjetsko u Budimpešti 2017. Kako to komentirate?

U posljednjih deset godina, od odlaska Rudića, imali smo puno gubitaka što se tiče igračkog kadra. Svake godine nam je netko od vrhunskih igrača otpao, a dolazili su novi igrači. Puno rotacija i nismo imali kontinuitet kao što su imale neke druge reprezentacije. Ipak, unatoč tome, imali smo odlične rezultate. Sedam medalja na svjetskim prvenstvima nije nitko nikad osvojio osim nas. Medalja na bilo kojem natjecanju je veliki rezultat, e sad, to što mi uvijek želimo zlato, to je nešto sasvim drugo. Lijepo je sanjati o zlatu, ali sasvim nešto drugo je to ostvariti jer bez obzira na to što netko misli, konkurencija je itekako jaka. Konkurenciju ne možemo zanemariti, a nitko nije nepobjediv, pa tako nismo ni mi. Naravno da se moglo više, hvala Bogu da je moglo biti i još koje zlato više. Svaki poraz boli. Svatko od nas je želio na svakom natjecanju uzeti zlato, ali jednostavno, to ne ide tako. Igramo protiv vrhunskih ekipa i uvijek je na koncu isplivala najbolja momčad koja bi na kraju zasluženo osvojila zlato. Bitan je kontinuitet, a mi smo ga imali svih ovih godina. Po meni je to najvažnije. 

Ratko Rudić vas je kao klinca pozvao u reprezentaciju 2006. Koliko poziv u jednu od najjačih reprezentacija na svijetu mladom igraču može usmjeriti karijeru?

Nakon Igara u Ateni je Ratko napravio smjenu generacije, a najfascinantnije mi je bilo da sam u toj ekipi bio ravnopravan sa svim tim vrhunskim igračima koji su tada igrali. Đogaš, Hinić, Štritof, Smodlaka, sve top igrači, a ja klinac još sasvim ravnopravan s njima. To me oduševilo jer su to bili moji idoli kojima sam se divio preko televizije, a sad sam s njima bio u istoj ekipi. Kad shvatiš da ti je čovjek poput Ratka Rudića dao puno povjerenje u ključnim trenucima utakmice, onda nema sumnje da je to najveći mogući poticaj za sve dalje u karijeri. Upravo me to dovelo tu gdje jesam.

U ovih 15 godina u reprezentaciji vodili su vas Ratko Rudić i Ivica Tucak. Možete li ih usporediti?

Dva totalno različita pristupa vaterpolu. Ratko je čitavu pripremu bazirao na nekoj svojoj skrivenoj psihologiji. Osim što je bio sjajan trener, bio je fantastičan psiholog. S njim nikad nismo znali na čemu smo. Držao nas je stalno u nekoj napetosti. Čitave pripreme i cijelo natjecanje. Ivica je pak imao znatno osobniji pristup i kod njega je glavni forte bila sjajna atmosfera u momčadi i maksimalno povjerenje svakog člana ekipe. Međutim, ni on nikad nije dopuštao da se bilo što uzima zdravo za gotovo ili da se olako shvaćaju neki zadaci. Uvijek je tražio maksimum, a to je to što reprezentaciji treba. Na koncu, rezultati najbolje dokazuju da smo bili sjajno vođeni i s Ratkom i s Ivicom.

U karijeri imate dva svjetska te po jedno europsko i olimpijsko zlato. Koje vam je najdraže?

Odgovor je vrlo jednostavan, nema tu puno priče. U Londonu 2012. mi se ostvario san koji sanjaju milijuni sportaša. Olimpijsko zlato je nešto najviše što sportaš može napraviti. Također, taj turnir smo odradili toliko savršeno da ni mi nismo bili svjesni kako smo odigrali. Nevjerojatno je kakva se kemija u ekipi dogodila na tim Igrama. Bez dvojbe, bio je to najbolji turnir koji sam ikad u životu odigrao. Kad malo bolje razmislim, nisam siguran da bi nam u tom trenutku bilo tko mogao ozbiljnije zaprijetiti. U Londonu smo igrali nešto što je najbliže savršenom vaterpolu.

Sa Suknom je Hrvatska 2017. uzela svoje zadnje veliko zlato. Koliki je hendikep za reprezentaciju bio njegov šokantni odlazak iz bazena?

Sandro je bio vođa u bazenu i svojim je igračkim sposobnostima itekako zaslužio taj epitet. To što je on radio na treninzima i na utakmicama, nisam siguran da će u bližoj budućnosti itko uspjeti nadmašiti. I danas kad on iz zezancije skoči, vidi se da nije s ovog planeta. Preko noći ostati bez najboljeg igrača na svijetu, igrača koji je koordinirao i obranu i napad je strašan hendikep. Sama njegova pojava u bazenu je izazivala strahopoštovanje i respekt kod protivnika. Naravno da je to bio veliki šok, ali unatoč tome našli smo načina kako i dalje osvajati medalje.

Ono što je rukometašima Francuska, vaterpolistima je bila Srbija. Bilo je tu puno teških poraza poput onog na EP-u u Beogradu, pa u finalu SP-a u Kazanju te u finalu Igara u Riju. Jesu li Srbi stvarno bili toliko bolji ili je postojao neki drugi problem?

Imali su konstantu. Još od njihove smjene generacija nakon Pekinga imali su minimalne rotacije u ekipi svih ovih godina. Ta je generacija i u juniorima bila vrhunska i, jednostavno, dogodilo im se to da su imali sreću da isti igrači skoro 15 godina zajedno igraju. Većina njih je skupa igrala u Partizanu, a bez obzira na to što su se kasnije raselili po Europi, u reprezentaciji su pokazivali jednaku količinu zajedništva. Jedna izvanserijska momčad koja je puno puta pokazala da u odlučujućim trenucima zna zadržati prisebnost i ima rješenje za svakog protivnika. To je nešto na čemu im zaista treba čestitati. Nisam siguran da će itko ikada moći ponoviti ono što su oni napravili u zadnjih desetak godina.

Ovo ljeto su Srbi napravili nešto što nitko u povijesti vaterpola nije. Sve selekcije su im osvojile zlato. S druge strane, naše mlađe selekcije su zakazale. U čemu je problem s našim sustavom jer je sve manje vrhunskih mladih igrača koji već sad mogu biti kapacitet za A selekciju?

Teško pitanje, ali niste ga uputili na pravu adresu. To je pitanje za struku, za trenere, ne za mene. Da bih znao u čemu je problem, morao bih znati kakva je struktura rada. To su stvari o kojima ne znam ništa niti u to želim ulaziti. Nešto o tome znam iz osobnog iskustva, ali ne bih se upuštao u neku dublju analizu jer jednostavno nisam u tome. Što se tiče A reprezentacije, nije baš da će sad netko tko upadne u ekipu prvi put biti u selekciji. Na širem popisu je bilo dosta mladih. Već neko vrijeme stalno su tu Bukić, Fatović, Marcelić… Nije baš da je reprezentacija ostala na samo starim igračima.

Do kada planirate igrati klupski vaterpolo?

Ne znam. Imam još dvije godine ugovor s Jugom. Nemam neku predodžbu što će biti iza toga. U godinama sam kad nemam neke dugoročne planove. Idem godinu za godinu, pa što bude. 

Imate li trenerski afinitet?

Nije me to nikad privlačilo. Mislim da imam znanja koje bih nesebično podijelio s mlađim igračima, ali se ne vidim u tom poslu. Što će život donijeti, ne znam, ali trenutačno to me ne privlači.

Tadašnji predsjednik Juga Lukša Jakobušić vas je vratio iz Pro Recca u Jug. Sad je on na čelu Hajduka. Koliko može donijeti Splićanima?

Nevjerojatni radnik i zna što hoće te gazi prema svom tom cilju. Imao je viziju Juga i pokazalo se nakon dvije godine da je bio u pravu. Uzeli smo Ligu prvaka, a godinu iza smo igrali finale. Živi i radi 300 na sat i ništa ne prepušta slučaju. Što se tiče Hajduka, iskreno, ne pratim puno nogomet, ali vidim da postoji sličan modus operandi kakav je bio u Jugu i ako je u Hajduk donio isti taj žar, onda ne sumnjam da će gristi sve dok ne ostvari cilj koji je zacrtao.

Možete li za kraj ispričati nešto o velikom rivalitetu vašeg Gusara iz Mlina i Cavtata?

Hahahaha. Uf, to je povijesni rivalitet. Jedna super sportska lokalna priča na mikrolokalnoj razini. Velika tradicija, a svaka utakmica ta dva ljuta rivala je pitanje obraza i časti.