Juventus je najbolji klub na svijetu
NOGOMET je postao elitistički sport. Koncentracija kvalitete, novca i glamura nalazi se u rukama nekoliko najvećih svjetskih klubova između kojih razlike nestaju i na terenu i izvan njega. Takvi konglomerati nerijetko su u opreci sa sustavnim radom jer novac može kupiti manje ili više sve, i to prilično brzo. Ipak, postoji klub koji je svoj rast prolazio u etapama, koji kontinuirano radi na svakom polju da se poboljša i koji je danas ideal organiziranog kluba s jasnom duhovnom niti vodiljom. Ono što su bili Fergusonov United, Pepova Barcelona ili Juppov Bayern, danas je Juventus - najbolji klub na svijetu.
Kontinuitet u igri i stilu
Ono što nas kao fanove prvenstveno zanima od stranih velikih klubova je u pravilu ono što vidimo na terenu. Juventus je žestoko uzdrmao Calciopoli i trebalo je nekoliko godina da najdominantniji talijanski klub ponovno stane na noge. Taj posao pripao je Antoniju Conteu, čovjeku koji je nakon šest godina čekanja vratio domaći naslov u redove Stare dame. Od te sezone Italija nije imala drugog prvaka, što posljednje desetljeće čini najuspješnijim u povijesti kluba, barem što se domaćih meridijana tiče. Od 2011. godine, kada je Conte stupio na poziciju, Juventus je trenera promijenio tek jednom - palica je prepuštena u ruke Allegriju koji je uz domaću dominaciju vratio Juve na vrh mape cjelokupne nogometne Europe. Za usporedbu s drugim velikim klubovima, Barcelona i Manchester United u istom periodu su promijenili petoricu, a Real Madrid i Chelsea sedmoricu trenera. Čak je i standardno odmjereni Bayern pet puta mijenjao trenera, kada iz jednadžbe izbacimo one koji su tu bili u ulozi "caretakera".
Kontinuitet trenera u direktnoj je vezi s mnogo aspekata kluba. Njegova dugoročnost osigurava stabilnost u procesu selekcije i dovođenja igrača, a svaki novi igrač koji ulazi u jednadžbu dobro zna koja su očekivanja stavljena pred njega. Trener implementira i stil igre, a samo je njegovim produljenim mandatom na klupi omogućeno da klub izgradi prepoznatljiv stil i sustav igre, što je nešto što Juventus danas ima, a nema nijedan od prethodno nabrojanih klubova. Trener koji funkcionira u takvim uvjetima postaje više od stratega, on je svojevrsni duhovni vođa cijele jedne klupske generacije. Nije nimalo čudno da su Barcelona i Manchester United odlascima Guardiole i Fergusona zapali u svojevrsne krize identiteta koje zapravo otad nisu povratili u punom smislu. Juventus je jako dobro shvatio da uz rezultat moraš imati i imidž. I danas ga gradi bolje od bilo koga drugog, i na terenu i izvan njega. Ali prije nego što se posvetimo tom aspektu njegovog funkcioniranja, treba reći ponešto o Allegrijevim egzekutorima na terenu.
Kraljevi prijelaznog roka
Aaron Ramsey, Emre Can, Dani Alves i Sami Khedira. To su četiri igrača koja je Juventus u posljednja četiri prijelazna roka doveo bez odštete. Teško je u divljanju kapitalom današnjeg nogometa pronaći klub koji je sposoban u kontinuitetu besplatno dovoditi igrače koji imaju vrlo bitnu ulogu u ekipi. Osim Ronalda čiji transfer ima puno više od nogometne vrijednosti i Higuaina koji je bio demonstracija moći nad jedinom opozicijom u ligi, njihovi transferi iznosom nisu ni blizu onima koji danas dominiraju vrhom svjetskog nogometa. Sve su to ili mladi igrači koji tek traže afirmaciju, a Allegri u njima prepoznaje potencijal (Bentancur, Dybala, Pjaca, Coman, Bernardeschi), ili poluodbačeni igrači koji su već godinama u optjecaju, ali su tek u Juventusu pokazali svoju pravu vrijednost i ispostavilo se da su uzeti ispod cijene. U tu kategoriju spadaju Matuidi, Cuadrado, Alex Sandro, Mandžukić i drugi. Imao je Juventus, naravno, i promašaja u tom procesu, što zbog vlastite krive procjene, što zbog objektivnih problema na koje nije mogao previše utjecati. Ali teško je pronaći klub koji je toliko često nalazio odlične igrače za malo ili nimalo novca, koji se toliko lako rješavao usluga igrača koji bi pomogli a to nije i skupo platio i tko je toliko ciljano i planski tražio zamjene pa je nakon svake prodaje izgledao još bolje. A sasvim sigurno nijedan vrhunski klub, uz izuzetak Atletico Madrida koji se po tom pitanju pojavljuje kao totalna anomalija, nema toliko dobru transfernu bilancu i omjer uloženog i osvojenog.
Kako je Stara dama postala Nova
Konačno, ništa od ovog ne bi bilo pretjerano bitno da se Juventus nije izgradio kao brend. Moderni nogomet živi je svjedok toga da povijesna veličina kluba ne igra nužno ulogu u stvaranju novih velikana u svijetu u kojem kapital preko noći pomiče centre nogometne moći. Stara dama tu je bila u naročitoj opasnosti - dominacija u Serie A koja je postala mastodont po pitanju marketinga i reputacije u odnosu na Premiership ili Primeru prijetila je padanjem na nogometnu marginu i zatvaranjem u granice koje omeđuju Čizmu. Juventus je to na vrijeme shvatio i zato je danas tu gdje jest. Najprije je izgradio najmoderniji stadion u Italiji koja je kronične probleme i besparicu u ligi dobrim dijelom dugovala upravo lošoj infrastrukturi. Ako želite igrati nogomet s pet zvjezdica i to prezentirati kao doživljaj s pet zvjezdica, onda morate to napraviti na stadionu od pet zvjezdica. Dovođenje Ronalda nije bio primarno nogometni potez. To je bio pravi power-play, pokazatelj da Juventus može dovoditi najbolje igrače na svijetu koji će prije Pariza, Londona ili Madrida odabrati relativno skučeni Torino. Time je pridobio ne samo masu fanova nego je digao reputaciju cijele lige, a prodaja dresova doživjela je rekordan rast, čak i u zemljama koje tradicionalno nemaju nikakve veze s njihovom ligom. Od 50 američkih država, Juventusov dres je danas najprodavaniji u njih čak četiri.
Promjena klupskog loga s očekivanjem je naišla na neodobravanje dobrog dijela navijača, ali taj logo je danas marketinški maksimalno funkcionalan i postao je jedan od najutjecajnijih u svijetu nogometa. Koliko je Stara dama u toku s tekovinama modernog nogometa i koliko aktivno radi na promociji svog brenda govori i banalna, ali znakovita činjenica da je potpisala ugovor s Vogueom i napravila kolekciju muške odjeće čiji su promotori bili baš igrači, a koja se prikazivala na milanskom Tjednu mode. Juventus je igrački odavno prerastao Serie A, ali da bude globalno velik u svijetu u kojem prosječnog fana ne zanima pretjerano kako je odigrao protiv Empolija bilo je nužno da se modernizira. Juventus je u toj tranziciji uspio zadržati zdravu sportsku politiku s jasnim pravilima i ciljevima, a koja omogućuje ponovni rezultat, kao i ekipu koja uvijek ima barem srednjoročnu perspektivu. Tako je od nogometnog velikana u opasnosti da se izgubi u ludilu modernog nogometa nastao najbolje organiziran klub na svijetu.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati