DVADESET i četiri godine. Toliko je trebalo Zajecu da se pomakne dvadesetak metara. Te, pokazat će se, revolucionarne 2000. godine na Valentinovo je svaki dinamovac koji drži do sebe bio pod zapadnom tribinom. Zajecovo "Imamo Dinamo" kada je izašao iz maksimirskih prostorija označilo je konačni kraj devetogodišnje patnje tijekom koje je jedan čovjek Dinamu dvaput mijenjao ime, proglasio sveto ime nepoželjnom komunističkom relikvijom, ušao u sukob s navijačima i na njih slao svoju policiju.

U nedjelju, 10.3.2024., Dinamovo med i mlijeko se na skoro istoj poziciji urbi et orbi obratilo Dinamovom puku identičnom krilaticom. Označio je time kraj borbe koja je trajala puno dulje od one prve. Da simbolika bude potpuna, obje su se scene dogodile samo par metara od spomenika za sve Bad Blue Boyse koji su poginuli u Domovinskom ratu.

Postoji transparent s kultnim statusom na sjevernoj tribini, koji onima slabije upućenima ništa ne znači. Na njemu stoji BSN (borba se nastavlja) i nalaze se tri kružića od kojih su samo dva, barem do danas, prekrižena.

Prvi prekriženi kružić označava pobjedu u ratu za nezavisnu Hrvatsku, drugi predstavlja dobivenu borbu za povratak imena, dok treći kružić simbolizira borbu za, jednostavno - povratak Dinama. Navijači Plavih su s Boysima kao frontmenima danas izborili jednu od tri najveće pobjede u svojoj povijesti. 

Kako je šačica huligana spasila Dinamo

Nije loše za šačicu huligana, kako su im u doba najveće Mamićeve diktature tepali neki od vodećih medija, da bi oni sami kasnije autoironično prihvatili tu titulu. Tada je sprega politike, policije i vrhuške Dinama bila takva da su na stadion kluba koji je funkcionirao kao firma jedne obitelji za krađu i pranje novca mogli samo podobni.

Bilo je to vrijeme kad su od Dinama odustali skoro svi i to ni najmanje nije pretjerivanje. Doba u kojem je klub igrao Ligu prvaka, a na utakmicu protiv Ibrahimovićevog PSG-a je navijače dovlačio na stadion tako što im je ponudio nagradnu igru od milijun kuna.

Milijuni u kasi su se zbrajali, usporedno s time i naslovi, ali oni nisu imali ni srce ni dušu. Niti ih je itko slavio. Maksimir, već odavno oronuo, bio je tužan bez pjesme Boysa u onim najtežim trenucima kada je i grupa morala proći bolan proces pročišćavanja svojih redova. Kada su skoro svi mislili da je ugašena ili barem bespovratno oštećena.

Par fanatika, što sa Sjevera što s ostalih tribina, pokrenulo je tada inicijativu Zajedno za Dinamo. Nakon velikog početnog zamaha naletjeli su na skoro pa nepremostiv bedem hrvatske pravno-birokratske hobotnice u kojem su se rješenja nadležnih tijela dogovarala na sastancima s Mamićem u Domagoju, Okrugljaku i drugim manje i više poznatim zagrebačkim restoranima.

Neki su i tad odustali. I ne treba ih kriviti. Protiv sebe su imali jednog od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, koji se uvukao u sve pore društva (pa tako i one navijačke) i koji je zadao sveti cilj postati i ostati apsolutni vladar Dinama za vijeke vjekova.

Oni rijetki koji su ostali su nekako preživljavali. Utakmice Futsal Dinama i zagrebačke birtije, ako u njih dođete u pravo vrijeme, dugo su bile jedina mjesta gdje se čuvala ideja i san generacija i generacija navijača.

Završilo je na jedini mogući način

No, ta priča je dosadna, poznata i previše puta ispričana. Ovo je priča o vjerskom fanatizmu - a nikako drugačije se ne može nazvati ulazak u borbu sa suludo malim šansama za pobjedu - one nekolicine koja je pod Zapadom još jednom trijumfirala.

Koliko god bilo lagano naknadno biti pametan i dozvoliti si površnost, mnogi će reći da priča nije mogla drugačije završiti. S jedne strane je bila mala i relativno nemoćna skupina sa samo jednim zajedničkim i svetim ciljem - omogućiti demokratske izbore u Dinamu jer članovi udruge građana jedini mogu dati legitimitet onome tko je na vlasti.

Ovi drugi su imali sve, ali se pokazalo da su bili sitni kokošari. Mamić je prema zatvoru odveo pola svoje obitelji, najbliži suradnici su ga odrukali kad im više nije trebao i sada čmrlji par stotina kilometara od Zagreba.

Sve ono što je ostalo, bilo da je riječ o potrčku Zoriću ili žilavom Barišiću, već je bilo u fazi raspadanja puno prije nego što su sami toga postali svjesni. Na kraju je sve završilo još jednom potpunom bježanijom iz broda koji nije bio okupljen oko neke ideje, nego oko kanapea u loži i plaćenih klupskih putovanja.

Ovo će biti čudno

Da je okrenuta nova stranica Dinamove povijesti, jasno je svima, ali samo onim slijepima nije jasno da je ovo početak novog, potencijalno još težeg putovanja. Rušiti nešto je lagano, mijenjati je teže, a graditi najteže. A na Maksimiru se puno toga treba promijeniti i izgraditi.

Ovo će biti nešto sasvim novo i neobično za dinamovce. I najstariji od njih teško pamte vremena kad se Dinamov navijač nije morao buniti, tući za svoja prava, istjerivati pravdu i tražiti nešto novo.

Dio draži leži u toj tradiciji bunta. Nema sumnje da će nekad stići nova borba, ali hrabri ljudi su već dokazivali da mogu prekrižiti kružiće i kad nitko na to ne računa.