Nismo gledali ljepoticu od utakmice. Hajduk je kontrolirao prostor i suparnika veći dio susreta. Dinamo je tek prividno kontrolirao loptu – premda ju je češće imao u svojim nogama, nije s njom mogao raditi što je htio. Nedostatak ikakve kontrole nad susretom nije rijetkost za Plave pod Cvitanovićem, kao ni pod Petevom. Izuzmemo li predstavu protiv Rijeke na početku prvenstva, Dinamo još uvijek nije odigrao derbi (uključujući i Europu) u kojoj se nametnuo kao momčad koja diktira tempo i zbivanja veći dio susreta. I dojam je da to nije zato što su reaktivna momčad. Jednostavno su loši.

 

 

Najveći problem u Dinamovoj igri bio je u srcu terena. Ademi i Doumbia bili su postavljeni kao dva osigurača u sredini terena, što je imalo izrazito negativne posljedice na izgradnju napada. Postavljeni linearno i u ravnini, bili su bolno lagana meta za blokiranje i čuvanje kada je zadnja linija pokušavala iznijeti loptu preko njih. To ih je u potpunosti isključilo iz igre, tjeralo stopere na duge lopte uz liniju, a omogućilo Hajduku da iz guste formacije spremno čeka takve lopte male vjerojatnosti uspjeha i osvoji posjed. Jedino što je Dinamo napravio naprijed došlo je nakon dubinskih lopti iza visoko postavljene zadnje linije gostiju, ali bez značajnijeg uspjeha. Uglavnom su Soudani i Gavranović gubili bitke s ofsajdom, a najizglednija šansa, ona u 8. minuti, propala je kada Gavranović neshvatljivo ne vidi samog igrača na drugoj stativi. 

 

 

Premda je utakmica vrlo lagano mogla završiti bez golova, Hajduk dugo nije izgledao bolje u obrambenoj fazi igre. Visoko postavljene i guste linije bile su uvijek dovoljno blizu za ispomoć, iskakanja u presingu bila su koordinirana i pravovremena, a Radošević i Savvas dobro su u dubini sredine terena kontrolirali otpatke. Hajduk je, za HNL okvire, maksimalno skratio vrijeme na lopti Dinamu. I pokazalo se da je Dinamo u takvim situacijama (posebno njegova zadnja linija) izrazito ranjiva ekipa. Direktne lopte na Saida i Ohandzu kojima su nastojali iskoristiti fizičku prednost nisu donijele značajnijeg ploda, ali su bile korisne da se ekipa resetira, postavi i usmjeri prema tom dijelu terena i pokupi otpatke. Hajduk je prostor osvajao postepeno, često je to bilo predvidljivo, ali su u svakom trenutku imali strukturu koja im je davala balans i mogućnost presinga. Kopić je još u Slaven Belupu dokazao da je po smislenosti igre daleko i debelo iznad ligaškog prosjeka, a polako to potvrđuje i s Hajdukom. Franck Ohandza je još jednom pokazao da je najmoćniji i vjerojatno najbolji napadač lige kada je zdrav i igra u kontinuitetu. On i Soudani su klase koje daleko nadilaze ovu ligu. 

 

 

Iako je gol besmisleno analizirati jer se radi o smiješnom nesporazumu i manjku komunikacije, on je indikator Dinamovih problema. Livaković je tijekom čitavog prvog dijela imao problema u igri nogom – jednom kada bi Hajduk pritisnuo i zatvorio prilaze prema sredini terena, ostavio bi bokove barem malo slobodne, ali Livaković taj pas ne može pogoditi. Ili ga barem ne može pogađati u kontinuitetu. Situacija kod gola bila je sasvim kontrolirana i u svakoj ekipi u kojoj golman dobro igra nogom, stoper bi mu vratio čvrstu povratnu loptu i mogao bi započeti napad. Lešković se libi to napraviti znajući poteškoće koje Livaković ima u tom segmentu, a posljedica je izgubljen derbi na domaćem terenu. Dinamu su dugi niz godina u Europi čak i prosječne ekipe stvarale probleme presingom, jer najčešće nije imao ni igrače niti mehanizme u igri za nošenje s presingom. Problem je daleko od riješenog, a Livakovićeve dobre predispozicije ne mogu i ne smiju maskirati taj problem. Mlad je i stigne to ispraviti, ali Dinamo i dalje zbog pati zbog njegove manjkavosti. 

  

 

Nerijetko su na derbijima događanja nevezana uz 22 igrača na terenu ono što ćemo pamtiti. Sramotna predstava Tihomira Pejina nije anomalija, nego pravilo. Nakon „respect“ afere, poklonio je Soudaniju i Dinamu vjerojatno najneuvjerljiviji penal otkad se igra HNL i još jednom je pokazao što je na cijeni u ovoj ligi. Predstava navijača s obje strane bila je obilježena borbom protiv Dinamove najnovije metode eliminacije navijačkih grupa kao ključnog oponenta. Bivši špijuni i dvostruki agenti koji su na pola puta između sistema i pretorijanske garde Zdravka Mamića prenijeli su ovaj sukob na novu razinu, u kojem kriminaliziraju jedine koji još uvijek odbijaju pognuti glavu i otvoreno zagovaraju nove metode represije i javnog linča u bliskim medijima.

 

 

Metoda spaljene zemlje u Maksimiru ostavlja sve veću financijsku, duhovnu i igračku pustoš, ali ionako je sve manji broj onih koje je za to briga. Nažalost, to je najbitnija priča ovog derbija. I jedina čiji rasplet vrijedi pratiti do kraja.