MNOGO je vremena i truda potrošeno na raspredanje o politici kluba, trenerskim smjenama i tome koga Hajduk još treba dovesti da bi bio dugoročno konkurentan. Gledajući iz ove pozicije godinu dana unatrag, većina nesrazmjera u odnosu na ambicije je ostala ista.

Sasvim je jasno da je od dolaska u klub Marko Livaja ključni element u podizanju očekivanja navijača i analitičara. Njegovo ime neizostavno je u svim budućim planovima, koji uključuju konkurentnost u bilo kojem pogledu. Na kraju krajeva svojim je igrama (isključivo) u HNL-u zaradio poziv u reprezentaciju, kojoj je itekako pomogao na putu za 3. mjesto u Kataru prije tek nešto više od 2 mjeseca. Livajin pristup i produkcija na terenu čine ga idealnim laureatom za "Hajdučko srce".

Osim srca potreban je i mozak

Kao što je njegov doprinos nepobitan u vršku napada, tako je jasno da ova momčad ne može jako daleko ako idealno (ili bar optimalno) ne koristi talente još jednog stožernog igrača. To je, naravno, Filip Krovinović.

Riječ je o veznjaku koji je zauzeo krucijalno mjesto u sredini terena i na svojim leđima počesto nosio svu kreativnost u ofenzivnom pogledu. Težinu tog tereta najviše možemo vidjeti u situacijama u kojima je Krovinović zatvoren. Pokazao je to najbolje Dinamo u međusobnim utakmicama u kojima je prisiljavao protivnika da igra kroz bilo koji drugi koridor.

Rezultati u strukturiranoj igri Hajduka u tim trenucima bili su u najmanju ruku jalovi. Kadar ove splitske momčadi jednostavno nije imao igrača koji može na sebe preuzeti kreaciju u posjedu. Bilo da je riječ o ulasku u prvu liniju distribucije ili preuzimanju izgradnje na nekom drugom dijelu terena, nije bilo drugog igrača ni približno jakog "na lopti“.

Moglo bi se reći da je uz Livajino "srce“, tj. kretanja i otvaranja prostora u špici, Krovinovićeva igra često predstavljala mozak Hajduka. Bez njegovog punog doprinosa, osjetna je promjena u kvaliteti igre momčadi.

Narušene geometrija i kohezija

Ono što je za Splićane bilo ohrabrujuće početkom sezone, bila je kohezija u otvaranju prostora koju su na lijevoj strani napada pokazivali Melnjak, Biuk i Krovinović. Odlaskom najmlađeg od navedene trojice u SAD, neke stvari su se promijenile.

Motorika, kontrola lopte i čitanje igre, koji su Biukovo kombiniranje s preostalom dvojicom činili izrazito ubojitim, odjednom je nestala s terena. Kompenzacija za koju se u tom trenutku odlučio Ivan Leko je bilo postavljanje Emira Sahitija na lijevo krilo.

Njegove motoričke karakteristike i sposobnost prepoznavanja dubinskih kretanja Krovinovića činili su se kao idealna kombinacija za plodonosno partnerstvo. Jedino što je Hajduk izgubio u tom konceptu igre je "over-lapping“ Melnjaka iza leđa Sahitija jer je Kosovar mnogo više krilni igrač nego što je to Biuk bio te je oduzimao dubinu beku iza svojih leđa.

U tom traženju pravog koncepta napadačke igre, koji se većinom oslanjao na lijevu stranu, Leko je konstantno nailazio na probleme disbalansa momčadi. Zato ni ne čudi što je nakon ozljede baš spomenutog Sahitija strateg Splićana probao nešto novo.

Iako momčad koncepcijski nije izašla iz formacije s tri stopera, Krovinoviću se iza napadača priključio mladi Rokas Pukštas. Njegov doprinos je izrazito porastao, a momčad je uspjela povezati dvije pobjede. Ono što je u tim rezultatima izostalo jest sudjelovanje Krovinovića u zonama u kojima je ranije bio produktivan.

Leko mora otključati Krovinovića u novom konceptu

Na kraju se sve svodi na pozicioniranje Hajdukovog najkreativnijeg igrača na terenu. Kao što je već ranije napomenuto, on najbolje funkcionira u suradnji s ofenzivno orijentiranim bekom i krilnim igračem koji prepoznaje dubinska kretanja.

U posljednje dvije utakmice upravo to je izostalo. Leko je bar naoko riješio desnu stranu upotrebom Pukštasa koji lateralno ulazi u sredinu. Time je donio jako veliku vrijednost i oslobađanje prostora na boku, ali si i oduzeo ključnog igrača na terenu.

Jer Krovinović nije individualno tip koji će raditi iste stvari s lijeve strane kao Pukštas s desne. Pomicanjem momčadi u zadnjoj trećini, gdje se zahtijevaju paralelna kretanja, Filip je zakucan za aut-liniju jer ono što mora činiti u tom konceptu niti je njegov forte niti daje korist momčadi.

Hajduk s ovim igračima na terenu mora igrati asimetrično, a to je izrazito teško implementirati s ograničenim kadrom i u kratkom vremenskom okviru. Desna strana se mora otvarati ulascima u sredinu, a na lijevom half-spaceu se mora iskoristiti Krovinovićevo traženje dubine. Dok god ne dođe do toga, on će nastaviti biti na otoku uz lijevu aut-liniju, u ničijoj zemlji.