NIJE tajna da hrvatska nogometna reprezentacija, još od umirovljenja Roberta Jarnija, nema vrhunsku klasu na lijevoj strani.

 

Zapravo, ne da nema takvu svjetsku klasu, već cijeli niz hrvatskih izbornika posljednjih godina izmišlja toplu vodu i neuspješno pokušava od vrlo dobrih stopera, solidnih veznih igrača i odličnih desnih bekova stvoriti barem korektnog lijevog bočnog igrača.

 

 

Ante Čačić je otišao i korak dalje te na dvije posljednje pripremne utakmice protiv Izraela i Mađarske nije zvao niti jednog lijevaka, pokušavajući uigrati neku čudnu 3-5-2 formaciju bez klasičnog ''attacking full back'' lijevog bočnog. 

 

Taj je eksperiment naravno propao i nejasno je zašto Čačić uporno zatvara oči pred činjenicom da mu je u susjedstvu lijevi bek, koji igra sezonu karijere i bez dvojbe, jako bi dobro došao toj reprezentaciji.

 

 

Nije istina da Hrvatska u ovom trenutku nema dobrog lijevog bočnog. Ima ga, no on svoj nogometni kruh zarađuje u ''mrskom'' Beogradu u dresu još ''neprihvatljivije'' Crvene Zvezde.

 

 

Lucho Ibanez danas je bez sumnje najbolji hrvatski (Lucho je Argentinac, no ima hrvatsko državljanstvo) lijevi bočni. Bivši igrač Dinama u dresu arhetipskog neprijatelja Modrih igra najbolju sezonu u životu, a Zvezda je baš zbog njega na korak do titule prvaka. Lucho je ove sezone zabio devet, asistirao je za 12 golova, a svojim igrama i nadasve srčanošću, izborio je status Zvezdinog dokapetana i miljenika ozloglašenih Delija.

 

Lucho ni danas nije u defenzivi najkompletniji igrač, no taj hendikep itekako nadoknađuje ofenzivnim doprinosom i srcem, koje ionako nikad nije bilo sporno.

 

Dinamo je u sezonu 2010./2011. gostovao na Poljudu. Ibanez je najprije zabio gol za izjednačenje, a onda je u jednom sudaru slomio vilicu. Međutim, Lucho nikad nije bio običan legionar koji je u Maksimir došao odraditi posao i pokupiti novac. ''Zaboravio'' je reći treneru za ozljedu i utakmicu je odigrao do kraja. Ako se toliko borio za klub, kako bi se tek borio za svoju (drugu) zemlju.

 

 

 

Ibanez je više puta izjavio da želi igrati za Hrvatsku, no želi li Čačić u reprezentaciji igrača koji je idol armiji ''učenika'' Željka Ražnatovića Arkana? Ili je problem dublje naravi i datira iz Luchinih Dinamovih dana kad mu je trener na Maksimiru bio baš Ante Čačić. O tome smo razgovarali s hrvatskim Argentincem.

 

''Ja u hrvatskoj reprezentaciji? Sjajno zvuči, no jasno je da to ne ovisi o meni. Moje je da igram, da treniram, da se trudim. Radim svaki dan kao da mi je zadnji i misli su mi u ovom trenutku usmjerene na Zvezdu s kojom želim osvojiti što više trofeja. Naravno, neupitna je želja da nastupim za Hrvatsku. Bila bi to velika čast i velik korak za moju karijeru. Moj stav se zna, volio bih igrati za Hrvatsku, no zadnju riječ ima izbornik Čačić'', odmah na početku nam je rekao Lučo kad smo ga pitali želi li igrati za Hrvatsku.

 

 

''Ne vjerujem. S Čačićem nikad nisam imao problema, no ne znam ima li on kakav problem sa mnom. To morate njega pitati. Istina, ne poričem da tada, u vrijeme kad mi je on bio trener u Dinamu, neke utakmice nisam odigrao najbolje, no vjerujem da je i on svjestan da sam u međuvremenu igrački strašno napredovao . Ponavljam, moje mišljenje se zna, no ne opterećujem se previše. Ako poziv dođe, sjajno, no ako ne dođe, ništa, idemo dalje. Sa Zvezdom ionako imam još puno planova.''

 

 

''Može puno, jako puno. Strašan potencijal Čačić ima u svlačionici. Mandžukić, pa Perišić, Rakitić, Kovačić… Ljudi, pa Modrić je jedan od najboljih igrača na svijetu i velika mi je čast što sam u Dinamu igrao s nekima od njih. Igrao na Euru ili ne igrao, bit ću veliki navijač Hrvatske. To je jasno.''