Foto: Cropix/ Admir Buljubašić

LEGENDA sportskog novinarstva regije, Sabahudin Topalbečirević, u Sarajevu je organizirao simpozij pod radnim nazivom "Sportski uspjesi u funkciji promocije države". Interesantan naslov, posebno kada se radi o zemljama iz ringa bivše Jugoslavije. Topalbečirević je doveo i zanimljive goste, među njima i Ivicu Osima te Mirka Novosela, koji je pričao o značaju sporta kroz mukotrpni proces prihvaćanja HKS-a u FIBU, a kasnije i u MOO, a sve da bi se hrvatskoj reprezentacji omogućilo natjecanje na igrama u Barceloni 1992. godine.

"Tri dana nakon finala u Barceloni, gdje je naša sjajna generacija igrala finale protiv Sjedinjenih Američkih Država, stigao je ambasador SAD u Zagreb. Ta utakmica poslužila je da milijun ljudi širom svijeta prvi put čuju za Hrvatsku. Ti sjajni košarkaši otvorili su mnoga vrata, mnogo više nego bilo koji hrvatski ambasador", rekao je Novosel, a prenosi Dnevni avaz.

Novosel se nije zaustavio na događaju koji prepričava čitavu svoju karijeru. Nažalost.

Čuli smo tako i sljedeću tezu:

"Sport je taj koji odvlači od droge, alkohola i kriminala, a ne kultura. Pod kulturu spada i muzika, a tamo su često oni koji se "fiksaju". Hrvatsko narodno kazalište ima mnogo veći budžet od Olimpijskog odbora, a pogledajte koliko ljudi dolazi gledati hokejaše Medveščaka, po 16 tisuća za svaku utakmicu. HNK toliko ne može sakupiti za dvije godine"

Puno dublja bila su razmišljanja Ivice Osima koji je pokazao da svi stari kadrovi i nisu zastarjeli. Progovorio je o nakaradnom prihvaćanju sporta u okvirima mentaliteta regije:

"Najviše smo se osjećali Bosancima kada smo primili gol od Francuske u prethodnim kvalifikacijama", krenuo je Osim.

Djeca nam "igraju lopte" da bi jednog dana bili "Dijamanti"

"Kod nas netko treba baciti kuglu 100 metara pa da kažemo: "Eh, mogli bismo možda početi ulagati  u ovoga", a to ne ide tako. U BiH nemamo ni stadion koji valja, a od igrača tražimo da igraju kao Barcelona. Kako kada igraju na krumpirištima, gdje ni rukom ne možeš zakotrljati loptu da ide normalno. Posebna priča su novinari, koji naše igrače prave bogovima, pišu kakav auto tko ima, kakva mu je djevojka, ima li nakita... Evo, Džeko, da se ne naljuti, u medijima se naziva Dijamantom. I onda, kako živimo siromašno, djeca nam samo zbog toga počinju igrati nogomet, što je kontraproduktivno. A onda s njima snove snivaju i roditelji, daj da ga prodamo, pa su, onda, oni najveći problem trenerima..."