O KARIJERI Branka Strupara bez problema se može snimiti film. Rođeni Zagrepčanin do 1994. godine igrao je u trećeligašu Španskom. Šest godina kasnije zabio je gol na Old Traffordu u Premier ligi. Nosio je broj 10 u belgijskoj reprezentaciji i tek se pred kraj karijere vratio u svoj Dinamo.

Danas 52-godišnjak, Strupar je najveći trag u bogatoj karijeri ostavio u belgijskom Genku koji je odveo do prvog naslova prvaka u povijesti. Branko je u tom gradu bog koji hoda Zemljom. Prepoznaje ga svatko, svi se žele s njim slikati i čak i danas, više od 20 godina nakon te povijesne titule, stišću mu ruku i zahvaljuju mu se. 

Jedna od tribina Genkova stadiona po njemu nosi ime, a Strupar je i najbolji strijelac u povijesti toga kluba sa 131 golom u 201 nastupu. Osim naslova prvaka 1999. godine, Branko je s Genkom godinu dana ranije osvojio i belgijski kup, a igrom slučaja završio je i u belgijskoj reprezentaciji za koju je odigrao 17 utakmica.

U velikom intervjuu za Index Strupar je pričao o svojim počecima, o tome kako uopće nije znao kamo ide iz Španskog, kako je dijelio teren s Ronaldom, Ronaldinhom i Rivaldom i kako ga je jedna potpuno strana zemlja prihvatila kao svojeg.

O danima najveće slave u karijeri priča s osmijehom na licu i ponosom. Vrti fotografije u mobitelu, sjeća se svakog detalja, svake osobe na slici i pamti sve najdraže svoje golove koje opisuje kao da ih je zabio jučer.

Odrastali ste u vrijeme kad su svi klinci igrali nogomet po kvartovima, puno više nego danas. Kako ste uopće došli do prvoga kluba?

Na Kocki [legendarni zagrebački teren u Prečkom, op.a.] sam naučio igrati. Kutija šibica, Kocka, to je bilo to. Tu smo i rat dočekali. Igrali smo jedan turnir kad su oni MiG-ovi iznad Zagreba probili zvučni zid. Sve je bilo krcato ljudi i onda su ti avioni prošli. Tek nešto kasnije je oglašena zračna opasnost.

Kocka je bila zakon. Nije se moglo naći mjesta oko ograde za gledanje nogometa. Svi su ovdje igrali, i malonogometaši i dečki s velikog nogometa. Ja sam tu odrastao, tu sam doma i to je bio moj teren. Svi su uvijek mislili da sam ja iz Španskog, ali ja sam iz Prečkog.

Igrali smo baš na Kocki i neki trener nas je došao gledati, mislim da se Vlado zvao. I pitao je je li tko zainteresiran za veliki nogomet u Španskom. Rekao je da vidi da smo dobri pa da dođemo. Nas pet iz razreda je otišlo na trening i tako je počeo moj nogometni put.

Nikad neću zaboraviti, prva tekma baš protiv Prečkog. Prijateljska. I ja igram za Špansko. Izgubimo 5:3, a ja zabijem hat-trick. Strašan sam bio u tim kategorijama, valjda sam 70 golova zabio. Nije mi baš bilo svejedno. Ja iz Prečkog, a igram u Španskom, to baš nije bilo normalno.

Je li istina da ste u jednom trenutku potpuno prestali igrati nogomet?

Malo ljudi to zna. Da, s 21 godinom prestao sam igrati. Taman sam se vratio iz vojske, to je bila čini mi se 1991. godina. Narastao sam 20 centimetara u vojsci, izgubio sam startnu brzinu kojom sam ubijao. Kad je počela sezona, sjedio sam na klupi. Prva utakmica - klupa. Druga utakmica - klupa. Treća utakmica - opet klupa.

Odlučio sam da ako me sljedeću utakmicu ne stavi u igru da više neću igrati. Ako ne mogu igrati sad s 20 godina, kad ću? U toj četvrtoj utakmici me ubacio zadnjih 20 minuta. Nakon tekme sam se istuširao, otišao doma i nisam se više pojavio. Nisam im ni rekao da prestajem, samo sam prestao dolaziti. Govorili su mi: ‘Daj, ajde, igrat ćeš.’ Ma, nema šanse.

Vratio sam se nakon godinu dana i to sasvim slučajno. Zapili smo se mi iz kvarta tu u kafiću Servus i došli su dečki iz Španskog. Nagovarali me da se vratim, da im nedostaje igrača i rekoh: ‘Ajde, dobro.’ Ostalo je povijest.

U HNL-u ste prvi put igrali tek pred kraj karijere. Kako je moguće da prije toga niste završili u nekom prvoligašu?

Imao sam neki kontakt s NK Zagrebom. Bio sam na nekim selekcijama. Dođem tamo i vidim stotinu djece i pomislim da tu nema šanse da prođem. Iza mene nitko nikad nije stajao. Mama je bila radnica u Krašu, tata je radio u skladištu u Nami i samo je tu i tamo došao pogledati neku utakmicu.

Nisam imao neki pedigre. Ja sam bio uličar, nogomet sam naučio igrati na ulici. Kao klinac sam radio uvijek s 50 kila nečega. U Krašu sam nosio vreće od 50 kila, u Francku vreće od 50 kila, u Badelu sam nosio gajbe. Samo fizikala i takav sam bio i kao igrač.

Kako ste došli do Belgije te 1994. godine?

Slučajno, eto kako. Prvo je tamo otišao Besnik Hasi, igrač Dinama na posudbi u Samoboru protiv kojeg smo igrali u trećoj ligi. Njega je jedan menadžer odveo na probu u Genk i oni su htjeli još jednu jaku špicu. Hasi je predložio mene, a taj menadžer je rekao da ćemo poslati nekog stopera iz Samobora i reći im da je špica. Podsjećam, to je vrijeme bez interneta.

Hasi nije htio tako prevariti Belgijce i nagovorio ga je da zove mene. Pitao me bih li išao u Genk, a ja nisam imao pojma uopće u kojoj je to zemlji, a kamoli da sam čuo za klub. Rekao mi je da su baš ispali iz lige i nije mi se to uopće sviđalo. Baš tad sam potpisao predugovor s nekim klubom iz treće austrijske lige gdje bih išao vikendom samo igrati utakmice.

Dakle - vikend-nogometaš. I pokojni stari mi je rekao, nikad to neću zaboraviti: ‘Sine, ako te netko zajebe u životu, bolje da te zajebe za veće novce nego za manje.’ To je bio jedini savjet koji mi je dao. Sjeo sam u auto i završio u Belgiji. Kao da si me na Mars poslao. Mali grad, ne znam jezik, ne znam nikoga, ali malo po malo sam se snalazio.

Kako ste se tamo snašli?

Trener je na treningu napravio dvije ekipe i igrali smo na dva gola. Moja ekipa dobila je 5:3, a ja sam zabio četiri gola i trener je samo rekao: ‘To je to.’ Tako je sve počelo. Nisam imao nikakva očekivanja, nisam razmišljao o povratku u prvu ligu, samo sam želio igrati. Zabio sam te prve sezone u drugoj ligi valjda 30 golova.

Nisam izlazio jer nisam ni s kime mogao komunicirati. Samo kuća - pos’o. S treninga doma. U prve tri utakmice zabio sam pet golova i nakon treće me novinari zaustavljaju za intervju, a ispred kluba klinci traže potpise. Mislio sam da je skrivena kamera. Ja da se potpisujem nekome? U životu se potpisao nisam. Intervju? Samo sam govorio ‘nicht verstehen’.

Hasi i ja smo živjeli zajedno pa su dolazili kod nas doma na intervju, a on je prevodio. Nakon dvije godine smo ušli u prvu ligu, onda osvojili kup i treću godinu bili prvaci prvi put u povijesti kluba. Kao Leicester one godine u Premier ligi. Čudo.

Prognozirali su nam da ćemo ispasti iz lige, a mi osvojili sve. Igrali smo 5-3-2, a u napadu ja i Gvinejac jedan, Souleymane Oulare. Jeo je malu djecu. Nismo se razumjeli jer nismo znali jezike, ali na terenu smo se savršeno kužili.

Genku ste donijeli taj povijesni naslov prvaka 1999. godine, a grad je slavio danima, čak i tjednima. Sjećate li se proslave?

To se ne zaboravlja. Danima smo tulumarili. U zadnjem kolu smo igrali kod Harelbekea i morali smo pobijediti, njima ništa nije značilo. Brugge je igrao doma. Od deset tisuća ljudi na stadionu, devet tisuća je iz Genka bilo. Krenula utakmica, mi ne možemo dva pasa složit. Oni stišću, igraju rasterećeno, a meni u glavi samo titula prvaka. Nekako smo uspjeli.

Prvi gol sam nabacio ovome mojem Olaruu, onda smo poveli i 2:0 i misliš si ‘gotovo je’. Oni odmah dali gol za 2:1 i preživljavanje do kraja. Ja do suca došao i govorim mu: ‘Sviraj kraj, jebote!’ Psujem ga na hrvatskom, a govorim mu na flamanskom. Ovi napadaju, golman naš skida šanse, tih zadnjih pet minuta mi je trajalo kao dvadeset. Mislim da je skratio barem dvije minute.

Kad je svirao kraj, Hasi i ja na centru, grlimo se, ljubimo i plačemo. U sekundi je masa doletjela na nas. Plačući su skakali po nama, u tom ludilu su me čak i udarili par puta, to je bio potpuni kaos. Nisam se ni okrenuo oko sebe, a ostao sam samo u gaćama. Hasija su isto izudarali, on je, jadan, mali bio.

Ma, ludnica. Busom smo se vraćali u Genk, to je jedno 120 kilometara. Na ulazu u grad smo se svi popeli na krov busa i lagano išli kroz grad. Nikad to neću zaboraviti. Čitav grad nas je dočekao na ulicama. Godinu prije smo kup osvojili i isto je bila fešta, ali ne kao ovo. 

U Genku ste bili megazvijezda i razvlačili su vas na sve strane. Kako je to izgledalo?

Nas je u klubu bilo dvadeset, trideset, ali ljudi su željeli samo mene. Stalno su dolazili zahtjevi u klub da dođem na neko slavlje. Prvi put su mi iz kluba rekli da moram ići na neki rođendan. Dovezli su me pred vrata, a vozač je čekao u autu. Ja nisam imao pojma što moram napraviti, a samo su mi rekli da pokucam na vrata.

Otvaraju se vrata, neka mlada cura, noge joj se odsjekle kad me vidjela. Suze, plač, sreća neviđena. Onda - idi na svadbu. Na jednom vjenčanju sam bio poklon kuma mladencima. Ples s mladom otvarao sam ja, a ne mladoženja. S vremenom je to postalo uobičajeno, klub nikoga nije odbijao, a ni ja. Jednom su mi tako složili spačku na jednoj svadbi.

Jednom sam došao u neki salon kuhinja, gazda je zamolio da dođem sat vremena potpisivati autograme, kao, za promociju. Pita on mene imam li kuhinju. Rekao sam mu da imam jer mi je Genk sve dao, ništa mi nije nedostajalo. Pita on mene imam li u Hrvatskoj kuhinju.

Imao sam stan na Malešnici neki koji je žena baš kupila i bio je prazan i rekao sam mu da nemam. Rekao mi da izaberem koju hoću i da ide za Zagreb. Ja sat vremena potpisivao autograme, a frajer kamionom na Malešnicu poslao kuhinju iz Belgije.

U Belgiji ste bili zvijezda, najbolji strijelac lige i najbolji strijelac Genka ikad. Kako je moguće da niste dobili poziv u hrvatsku reprezentaciju u vrijeme kad se u njoj smjenjivala generacija krajem prošlog stoljeća?

Sljedeće pitanje? Dok nisam počeo tako dobro igrati u Belgiji, za mene nitko nije čuo. Nisam nikad igrao HNL, iz treće lige sam otišao u Belgiju i sad najednom se moji golovi vrte na Eurosportu. Zabio sam puno golova, sve sam živo osvojio i da se nitko nije udostojio pozvati me. Nitko me nije ni kontaktirao.

Nešto se spominjalo da bi me možda mogli pozvati, ali ja se ni mrtav ne bi sam gurao. Smatram da kad netko zabije toliko golova, osvoji sve što je mogao osvojiti i na kraju ode i u Premier ligu, da zaslužuje poziv barem na prijateljsku utakmicu. Zašto ga nikad nisam dobio, nemam pojma.

Ali, dobili ste poziv Belgije. Kako je do toga došlo?

Nakon svih tih uspjeha oni su me pitali hoću li igrati za Belgiju. Nisam znao što da im kažem jer sam se još nadao da ću možda igrati za Hrvatsku. No, ako me nisu dosad zvali, valjda ni neće jer sam imao 29 godina, a bila bi mi velika čast igrati za Belgiju. Proces dobivanja belgijskog državljanstva je šest mjeseci, a ja sam je dobio za dva mjeseca.

Zvao me 1999. gradonačelnik Genka u ured kod sebe na svečano uručenje putovnice. Sve su ubrzali jer je za dva tjedna bilo okupljanje reprezentacije za prijateljske utakmice. Sljedeći tjedan sam dobio poziv u reprezentaciju. Na okupljanju 100 fotoreportera, prozvali su me belgijskim Davidom Beckhamom koliko je gungule oko mene bilo. 

Kako su izgledali počeci u reprezentaciji?

Prva utakmica prijateljska s Finskom. Izbornik koji me zvao rekao mi je da neću igrati od prve minute, nego da ću ući kasnije. Na poluvremenu gubimo 2:0 od Finske, a Finska smiješna. On se okrene prema meni i kaže mi da ulazim na poluvremenu. Nisam ni ušao, noge mi se odsjekle, a ono 0:3.

No, oslobodio sam se i dobro sam igrao. Namjestio sam gol, ništa mi nisu mogli. Izgubili smo 4:3, a izbornik je nakon utakmice rekao da sam ja bio jedina pozitivna stvar. Drugi dan je dobio otkaz. Zamijenio ga je Robert Waseige uoči prijateljske utakmice s Nizozemskom u Rotterdamu.

Mi i oni smo bili domaćini Europskog prvenstva pa nismo igrali kvalifikacije. Zove me Waseige i kaže mi: ‘Startaš protiv Nizozemske.’ Broj 10. Ej, ja protiv Nizozemske? Prije tri godine sam igrao u drugoj ligi, a sad igram protiv Nizozemske!? I još mi dali "desetku". Prije utakmice su mi dečki rekli da ovo nije prijateljska utakmica, nego rat. Ogromno je to rivalstvo, ne podnose se.

Van der Sar, Stam, Seedorf, Davids, Kluivert, Overmars, Bergkamp… Pa ovi će nam dati pet komada. I dali su nam, ali smo i mi njima dali pet! U 35. minuti 2:0 za nas, ja zabio oba. Prvi iz voleja sa 16 metara u rašlje, drugi glavom. Onda su oni ubacili u brzinu više i do poluvremena smo gubili 3:2. Ja sam samo čekao da završi utakmica da se s Bergkampom zamijenim za dres i uspio sam.

Završilo je 5:5, deset žutih kartona, jedan crveni, a prijateljska utakmica. Na utakmici je bio Pele i rekao je da je to bio najveći spektakl koji je gledao. U sljedećoj utakmici dobili smo Maroko 4:0, a ja zabio s 25 metara u rašlje. Tri gola u dvije utakmice. Postao sam nezamjenjiv.

U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002. godine igrali ste s Belgijom protiv Hrvatske. Kako vam je bilo igrati protiv ipak svoje zemlje?

To mi je bila najteža utakmica u životu, ali srećom sam igrao samo u Belgiji, na Maksimiru nisam bio. Novinari su me prije utakmice na flamanskom, koji sam naučio, pitali što ću napraviti ako zabijem gol. Odgovorio sam da neću slaviti. Drugi dan naslov u novinama "Strupar: Ne bih želio zabiti protiv Hrvatske".

Odmah na doručku me izbornik zvao na stranu i pitao me kako sam to mogao reći, ali je shvatio da su izvukli iz konteksta. Prije utakmice kad su išle himne nisam pjevao nijednu, a znao sam samo Hrvatsku. I kamera na meni, snima me, a ja ne pjevam. Mislim si samo: ‘Daj se makni od mene s tom kamerom, čovječe…’

S Belgijom ste na kraju igrali i Europsko i Svjetsko prvenstvo. Na Euru ste kao domaćin ispali u skupini, kasnije ste se ozlijedili, ali ste ipak završili na popisu za Svjetsko prvenstvo. Kako?

Na Svjetsko prvenstvo uopće nisam očekivao da ću ići, godinu i pol nisam igrao za reprezentaciju jer sam imao operaciju trbušnog zida i oporavio sam se tek u ožujku prije turnira. Bio sam tad u Derbyju. Vratio sam se na teren i u četiri utakmice zabio sam tri gola. Chelseaju na Stamford Bridgeu, Leicesteru i Tottenhamu i odmah su me zvali iz Belgije na prijateljske utakmice.

Igrali smo sa Slovačkom i Alžirom i obje završile 0:0. Zove me izbornik i kaže mi da idem na Svjetsko prvenstvo. Skoro sam se rasplakao, ali ne od sreće, nego od muke! Ne volim letjeti, a do Tokija 13 sati. Uopće nisam bio oduševljen, sad mi je naravno jako drago.

Izbornik mi je rekao da me vodi jer me ljudi obožavaju. Rekao mi je da mu nisam prvi izbor jer me dugo nije bilo, ali da želi da sam tamo. Protiv Japana, 2:2 je bilo, nisam igrao. Protiv Tunisa sam Wilmotsu namjestio gol, završilo je 1:1, a protiv Rusije nisam igrao, dobili smo 3:2 i izborili osminu finala protiv Brazila.

To je po mnogima bio najjači Brazil svih vremena. Kako pamtite tu utakmicu?

Rivaldo, Ronaldo, Ronaldinho… Mislim da je to bio najjači Brazil ikad. Dandanas ne znam zašto su Wilmotsu poništili gol u 20. minuti na 0:0. Tko zna kako bi završilo da su ga priznali. Dobili su nas 2:0, Rivaldo i Ronaldo su zabili. Nisam ulazio, ali sam te genijalce gledao iz prvog reda.

Onaj Ronaldinho se smije i igra, Ronaldo izvanzemaljac. Za mene jedini pravi Ronaldo. Možeš ti za njega slagati taktike, ali ga ne možeš čuvati. Jednostavno je nemoguće. Želio sam zamijeniti dres s nekim od njih, a i to je isto priča za sebe.

Završava utakmica i ja gledam s kim ću zamijeniti dres, a pored mene stoji neki mali Kaka. Mislim si ‘Kaj će mi taj dres, kakvo je to prezime uopće?’. A nije ni igrao na prvenstvu, bio je jako mlad. Odem na teren do Juninha, ali ne Pernambucana, nego onoga Pauliste koji je igrao u Middlesbroughu. Znao je engleski pa smo zamijenili dresove. Kasnije mali Kaka Zlatna lopta, a ja imam dres od Juninha.

Iz Belgije ste otišli u Derby County. Kako je došlo do tog transfera?

Pratili su me neko vrijeme, a najviše kad sam počeo igrati za reprezentaciju. Dao sam četiri gola u prvih pet utakmica i to Englezima u gostima. Derby je bio jako zainteresiran za mene jer su se borili za ostanak i trebao im je napadač. Prosinac je bio, ja sam već imao kartu za Zagreb. Deset dana odmora, Božić, Nova 2000. godina, milenij, ovo, ono.

U subotu prije puta igrali smo protiv Mechelena u prvenstvu. Tek sam kasnije saznao da me na toj utakmici gledao menadžer Derbyja koji je prvu momčad za utakmicu liga kupa ostavio pomoćniku, a on mene došao gledati osobno. Znao sam da su oni nešto zainteresirani, ali pojma nisam imao što će se dogoditi. Dobro sam igrao i iznudio sam penal.

Fulam penal, isprovociraju me, dobijem drugi žuti karton i izgubimo 2:1. U utorak zvoni telefon, zovu me iz kluba da su se sve dogovorili oko transfera i da moram hitno doći u klub. U četvrtak sam bio u Engleskoj, u subotu sam debitirao u Premier ligi i to u gostima kod Leicestera, a to je veliki derbi.

Iskre frcaju, lete svi po terenu, a ja si samo mislim ‘Nemoj me staviti u igru, molim te’. Vodimo 1:0 i dvadeset minuta prije kraja mi trener kaže da se zagrijem, da ulazim. Usr’o sam se od straha. Ja sam fizički bio spreman jer smo u Belgiji ozbiljno trenirali.

Tih dvadeset minuta kojih sam igrao sam imao osjećaj kao da sam dvije utakmice odigrao. Stalno ti fali ne jedna, nego dvije sekunde za odluku. Na vratu su ti, na leđima, nose te u zubima. Totalni šok. Dobijemo 1:0 i meni oni govore da sam im ja sreću donio da su konačno pobijedili nekoga.

U engleskom nogometu ste danas često odgovor u kvizovima. Zabili ste prvi gol u Premier ligi u novom mileniju...

Ma, to je isto luda priča. Sve moje priče su lude. Sljedeća utakmica 1. siječnja doma, prvi dan novog milenija. Mene nešto zatezao mišić i dan ranije, znači 31. prosinca, mene fizioterapeut doveo na stadion. Magla, ne vidiš ništa. U glavi mi je kako se u Zagrebu, gdje sam trebao biti da nije bilo transfera, svi spremaju za novogodišnji tulum, a ja trčim po stepenicama stadiona gore-dolje.

Fizio je želio vidjeti mogu li igrati sutra. Pitao me boli li me, ja kažem ne boli. ‘OK, igraš sutra protiv Watforda’. Zabio sam gol nakon minute i 25 sekundi i to je bio prvi gol u Engleskoj u novom mileniju. U drugom poluvremenu slobodan udarac za nas na 25 metara. Ja sam u Genku pucao sve, penale i slobodnjake, lijeva noga i desna, a ovdje me nitko još nije dobro ni poznavao.

Njih četvorica oko lopte, dva dešnjaka, dva lijevaka. Ja dolazim do lopte i kažem: 'Ja ću.' Oni meni "fuck off", ali ja se ne mičem, nego se namještam na udarac. Sudac da znak, ovi moji se nisu ni snašli, a ja zalet, preko zida i u rašlje. Kakav gol… Da ga nisam zabio, jebali bi mi majku.

Protiv kojeg stopera je bilo najteže igrati u Premier ligi?

Neću reći jednog, nego trojicu. Jaap Stam, Sol Campbell i Rio Ferdinand. Strašni igrači. Životinje, ništa im ne možeš, ali su iznimno korektni bili. Pravi frajeri. Kad smo igrali na Highburyju, trener mi je rekao da na prekidima čuvam Sola Campbella. Pazi, ja čuvam Campbella!

Korner za Arsenal, ide centaršut i ja kao čuvam Campbella. Nisam baš bio slab i dosta sam visok, ali nisam imao šanse. Samo sam osjetio kako me nadskočio, naslonio se na mene, odnio me i onda glavom loptu zakucao, hvala bogu, u spojnicu. Odbila se na vrh šesnaesterca koliko jako je opalio.

Nisam volio Paula Incea i Dennisa Wisea. Stalno su se sucima nešto žalili, prgavi su bili, s Inceom sam se jednom zakačio, ganjali smo se po terenu. Bilo je jako puno frajera u ligi tad. Roy Keane je bio lud potpuno.

Igrali ste i protiv Igora Štimca kojemu ste razbili nos. Sjećate li se toga?

Klasični nokaut, ali potpuno slučajno je do toga došlo! Neka lopta se odbila glupo i ja sam je želio izbiti. On je glavom naletio na nju i ja ga raspalim po glavi punom nogom. Pao je na koljena, primio mi se za noge, pogledao gore prema meni, a na nosu mu se napravila rupica i krv šiklja kao na vodoskoku.

Kako je igrao prije toga baš u Derbyju, odmah su ga odveli u našu svlačionicu kako bi mu pružili pomoć. Došao sam do njega, a on meni ‘Pa kud baš ti, Strupi, majku mu!?’. Tko zna koji put mu je to bio da su mu razbili nos pa sam mu rekao da sam mu ga sad popravio.

Tko je bio najbolji igrač u Premier ligi?

Za mene Thierry Henry. Gledao sam ga iz tjedna u tjedan i osobno sam se uvjerio koliko je dobar. On je bio kao danas Mbappe, samo bolji. Kao dijete sam volio Maradonu, onda Bergkampa, ali kad sam vidio Henryja kako igra… Elegancija, moć, a nema napucavanja. Samo plasirana lopta, onaj korak njegov.

On je igrao protiv tad najboljih stopera na svijetu, a svakog od njih je u prva dva metra ostavio metar. To se ne vidi tako dobro na televiziji, uživo izgleda još više zastrašujuće. Onda sam vidio i Ronalda na Svjetskom prvenstvu, to je nešto posebno.

Moram izdvojiti i Paula Scholesa koji je bio nevjerojatan na terenu. On je izgledao kao da ima dva retrovizora i u svakom trenutku zna gdje mu je tko iza leđa. Dvojica na njega, a on svaki put u onu stranu u kojoj nema nikoga. Igrač bez mane, čudo. Takav je danas i moj De Bruyne iz Genka. Smiren, miran, a genijalac na terenu.

Derby je u zimu 2000. godine gostovao na Old Traffordu i izgubio 3:1. Jedini gol zabili ste baš vi...

Dao sam gol za 1:1 i otrčao sam na tribinu s našim navijačima. Za mene je u tom trenutku karijera završila. Nisam se ni želio više vratiti na teren. Ja, tip koji je prije četiri godine igrao u drugoj belgijskoj ligi, dao sam gol Manchester Unitedu na Old Traffordu. Sve što sam prošao mi je proletjelo kroz glavu. Špansko, druga liga, Genk, Svjetsko prvenstvo… Sve, u sekundi. 

Što još mogu napraviti? Ma, nema dalje, sviraj kraj! Meni to i dalje sve izgleda nestvarno nakon svih ovih godina. Ljakse (seljak na šatrovačkom, op.a.) iz Prečkog dao je gol na Stamford Bridgeu, na Old Traffordu i igrao je na Highburyju. Do 24. godine sam bio u drugoj ligi, prije toga godinu dana nisam igrao i onda mi se sve to dogodilo. Pa je li to realno?

Tek na kraju karijere, s 33 godine završili ste u Dinamu, što je san svakog klinca iz Zagreba. U kakvom sjećanju vam je to ostalo?

Bila je dobra ekipa, igrala se i Europa iako nisam imao pravo igranja. Bilo mi je jako drago da sam na kraju svega toga uspio odigrati u Dinamu i onda još dam dva gola u derbiju Hajduku. Eto, nakon svega što sam napravio, još sam i to uspio. Na utakmici cijeli kvart moj, svi frendovi i supruga koja je gledala par mojih utakmica u karijeri, ali je na tu došla.

Čak su mi i frendovi hajdukovci rekli da su samo zbog mene željeli da Dinamo taj put dobije. Dva gola sam glavom dao, dobili smo 3:1, a nakon drugoga gola su svi popadali po meni na terenu i netko me bubnuo s koljenom u rebro. Ubijalo me to, ali smo svejedno zaružili nakon utakmice do jutra. 

Tom pobjedom smo preskočili Hajduk na tablici, ali smo na kraju izgubili titulu u Zadru. Strašno je što su nam napravili tamo. Nije bilo šanse da Dinamo dobije, da je bilo VAR-a, svega bi bilo. Izlazimo na teren, a zaštitari, koji bi nas trebali čuvati, nam govore "Mater vam jebem, ubit ćemo vas".

Zamislite to? Ma, da nisam imao dres na sebi, a on uniformu, opalio bih ga pa što bude. Užasna atmosfera, zatrovana, ali takva su to vremena bila. Ekipa je bila inače stvarno dobra. Dudu je bio strašan.

Bio je klinac kad sam igrao s njim, ali to se odmah vidjelo da je igrač. Kakva moć, kakva brzina, a dobar dečko i skroman. Niko Kranjčar isto. On je meni bio kapetan. Ja 33 godine, on 17 i kaže mi mali "Strupi, ti možeš raditi kaj god hoćeš". Pazi ti njega! Bio je klinac, ali je bio pravi kapetan.

Kako komentirate Dinamovu europsku sezonu? Je li mogao više nakon one pobjede protiv Chelseaja na startu Lige prvaka?

Ako ćemo realno - nije. Dinamo djeluje jako istrošeno. Pobijedili su Chelsea, izgledali su jako dobro u Milanu i vidjelo se da su Milanu unijeli nemir. Očekivao sam da će protiv Salzburga biti obrnuta situacija, da će Dinamo osvojiti četiri boda jer sam o Salzburgu najmanje znao.

No, ispalo je obrnuto i nitko ne može reći da nije bilo zasluženo. Salzburg je sjajna ekipa, motorična, mlada, ima veliku energiju. Nije Dinamo ništa loše napravio. U Salzburgu primiš gol iz onoga glupog penala, u Zagrebu pogodiš gredu u 90. minuti.

Moglo je i drukčije završiti, ali nije. Zaslužio je Dinamo Europsku ligu i treće mjesto, ali je zaslužio i Salzburg. Tako je ispalo i ne treba previše dramatizirati. Glavni igrači su umorni i trebat će im vremena da se regeneriraju. 

Vaša Belgija će na Svjetskom prvenstvu igrati protiv vaše Hrvatske. Kako danas vidite belgijsku reprezentaciju?

U odnosu na Rusiju 2018. godine, Belgija nema više pravih Hazarda i Lukakua. Hazard je totalno van forme, a Lukaku se tek vratio nakon ozljede, izgubio je godinu dana u Chelseaju i nije više onaj pravi. Okosnica momčadi su im sad Courtois i De Bruyne, moji genkovci. Ima i drugih dobrih igrača, ali oni su glavni, a ne znam je li to dovoljno.

Onaj Hazard od prije nekoliko godina im jako nedostaje i to se vidi na igri njihove reprezentacije. Imaju Batshuayija, Origija, Bentekea, ali oni nisu Lukaku i morat će Belgija mijenjati igru. Hrvatska je u prednosti, ali se ne smije podcijeniti Belgiju, što Hrvatska sigurno neće napraviti. Mi smo dobri i uz malo sreće nas vidim dosta daleko u turniru.

Imamo malo problem s napadačima, ali imamo dovoljno rješenja. Veznu liniju imamo možda i najbolju na svijetu. Ovo kako Modrić igra nogomet s 37 godina, to je potpuno ludo. To je igrač koji komplicirane stvari čini jednostavnima. Bit ću jako tužan kad se jednom oprosti od reprezentacije, ali kad već mora otići, neka ode s još jednim velikim rezultatom.